Gustav Krklec (Udbinja kraj Karlovca, 23. jun 1899 — Zagreb, 30. oktobar 1977), hrvatski i jugoslovenski i književnik.
Biografija
Gustav Krklec rođen je u mestu Udbinja kraj Karlovca kao prvo dijete u porodici Augusta i Hermine Krklec. Djetinjstvo je proveo u Maruševcu, u hrvatskom zagorju, što je ostavilo trajan trag u njegovom poetskom opusu. Gimnaziju je pohađao u Varaždinu, Zagrebu i na Sušaku, a u Zagrebu je studirao filozofiju.
List
Osjećam, živo, da sam list na grani
što se iz zemlje tajnim sokom hrani.
Nemir me trza i vjetar još brži
savija, trese. Al’ me korijen drži
i ne da, još, da, kao sjenka, žuta,
padnem u blato, negdje, pokraj puta;
još ne da, da me, na samotnoj stazi,
okrutna noga prolaznika zgazi.
Korijen me čuva. Dobra zemlja hrani.
Osjećam, živo, da sam list na grani…
U periodu između dva rata radio je u različitim zagrebačkim redakcijama a bio je urednik Nolita u Beogradu od 1929 do 1933. godine.
Srebrna cesta
Ja ne znam tko si? Čuj me, dobri druže,
kad padne veče ponad tvoga krova,
kroz mrak se javi ćuk i hukne sova,
a oblaci ko jata ptica kruže
nad tornjevima sela i gradova –
izađi u noć… idi… Divlje ruže
opijat će te putem. Trn će cvasti,
otvorit oči lopoči na vodi.
Izađi… idi… Srebrn plašt će pasti
dalekom cestom, kud te srce vodi.
Ti znadeš i sam da svjetove nosiš
u samom sebi, i da na dnu duše
sja jato zvijezda, ponori se ruše
i – ako hoćeš – oluji prkosiš
olujom, koja u tvom bilu huji.
Izađi u noć. Pjevat će slavuji
u crnom grmlju. Žuborit će vrutak.
Nad glavom će ti bijela zvijezda sjati.
I ako hoćeš, ti ćeš za trenutak
vidjeti boga što te cestom prati.
Ne vjeruj noći, čovjeku, ni buri
što kida greben tvoje volje. Gazi
na putu zmiju, guštera na stazi,
i budi kao putnik što se žuri
dalekom stepom zelenoj oazi.
Izađi u noć… idi… Divlje ruže
opijat će te putem. Trn će cvasti,
otvorit oči lopoči na vodi.
Izađi, druže… Srebrn plašt će pasti
dalekom cestom kud te srce vodi.
Drugi svjetski rat zatekao ga je u Beogradu gdje je doživio bombardovanje grada. Zatim se u septembru 1941. preselio u Zemun. U Zemunu je radio kao činovnik sve do bombardovanja, u martu 1944. Nakon toga se sa suprugom Mirjanom nakratko preselio u Slankamen, a kraj rata dočekao je u Samoboru. U septembru 1945. godine u Zagreb je došla i njegova supruga, te je od tada Krklec živio i radio u Zagrebu sve do smrti.
Crna ruža
Razbih sjetne snove strastima i strahom
na vratima šutnje! Kako tiho cvjeta ruža
mračnog srca, opijena dahom
neviđenog jutra s onog svijeta.
Tu sam! Ali nisam ni dušom ni tijelom
već nemirom koji primih tajnim tokom.
Tko mi prekri oči neprozirnim velom
pred tom zagonetkom ponorno dubokom?
Zašto tako bije uzbuđeno bilo?
Tko će, kad zakucam, da otključa vrata?
Oh, mnogo se, mnogo, sanjalo i snilo
sini sada, zoro od srebra i zlata!
Samo jedan pogled u nebesa plava
u bistrinu rijeka što teku bez daha
šume zavičajne u kojima spava
zaljubljeni tetrijeb i košuta plaha.
Samo jedan stisak ruke zavodnice
sa rukom što skrivi krik krvave strave.
Miris njene kose! Oj, vi drage ptice
u letu!… O polja mirisna, i trave.
Samo jedna čežnja djeteta u podne,
da uhvati rukom raskošnog leptira
kor sunčanih harfa iznad zemlje rodne –
cijeli svijet i svemir u fruli pastira.
Sve to preliveno kapljom bestjelesnom,
toplijom od suze, sjajnijom od zvuka.
Pa zakucaj! Stupaj kao u snu svjesnom
u vječnost kroz vihor crnih slavoluka
Posle rata je bio dugogodišnji urednik u Nakladnom zavodu Hrvatske. Bavio se i novinarstvom. Od 1951. godine je član JAZU. Posvetio se i pisanju za djecu. Objavljivao je pjesme u časopisu za djecu Radost čiji je bio i jedan od osnivača.
Ti i ja
Osjećam živo srebro tvoje biti
žednu kap u svakom zrncu krvi
životno tkivo od drhtavih niti
koje se raskida, raspleće i mrvi.
Želja ti je žarka. Još nikad ne osta
kap od mlaza koji dodirnuše usta.
Ne znam zašto nema među nama mosta
kao da nas dijeli provalija pusta.
Prsti što bi htjeli da se čvrsto spletu
u dva klupka vatre i srebrene slasti
u prostoru dršću – sami su na svijetu
u samoći žudnje, u prokletstvu strasti.
Tijela što bi htjela da se tijesno združe
pretoče u jednu bujicu od milja
venu, usamljena, kô jesenje ruže
jer na istom putu imamo dva cilja .
Ti bi htjela vječno, čemu nema mjere
ja bih dao sve za zanos jednog časa.
Ti sumnjaš u trenutak, a ja imam vjere,
u vječnost trenutka u trenutak spasa.
Dođi sva od sunca, sva od vrele vatre
na moj pusti ležaj, daj mi svoje krvi.
Bolje da nas munja jedne strasti satre
nego da nas mrtve (jednom) toče crvi.
Propadni u meni, pretoči se, daj se
raspleti kroz moje vijuge i tkiva,
sve je na tom svijetu samo kratka varka,
Raj se osjeti za trenutak – a vječnost je siva!
Najvažniji dio Krklecovog književnog djela čini poezija. Njegovo antologijsko pjesništvo kratkog, neposrednog i jasnog izraza odražava vedrinu i životnu radost, ali i metafizičku tjeskobu. Pisao je i eseje, kritike, putopise, feljtone i aforizme. Mnogo je prevodio, najviše sa ruskog, njemačkog, ali i sa slovenačkog i češkog jezika. Posebno se ističu njegovi prevodi Puškina, Prešerna, Brehta. Krklec se bavio i takozvanom dnevnom kritikom. Pod pseudonimom Martin Lipnjak napisao je niz kritičkih zapisa i eseja.
Sretan susret
Guslara sretoh. Bio je slijep.
Al’ reče: “Sinko, život je lijep!”
Zbunih se malko; “Zar zbilja lijep?!”
“Vidjećeš, sinko, kad budeš slijep!”
Krklec je autor poetskih zbirki «Lirika» (1919), «Srebrna cesta» (1921), «Ljubav ptica» (1926), «Izlet u nebo» (1928). U vrijeme reakcije i njemačke okupacije u stihovima Krkleca pojavili su se osjećaji bezizlaza, brige za sudbinu domovine (zbirke «San pod brezom», 1940, «Darovi za bezimenu», 1942, «Tamnica vremena», 1944). Pobjedu nad nacizmom, i socijalno prestrojavanje u FNRJ opjevao je u ciklusu stihova «Žubor života» (1955).
Susret
O Bezimena, mi ćemo se sresti
jedanput negdje na dalekoj cesti,
bjegunci bijedni, beskućnici raja,
bez praga rodnog i bez zavičaja.
I naše oči, nekad žive vatre,
kružit će tuđim krajem ko da snatre.
Naš susret bit će samo ruku stisak.
Trenutak šutnje. Pozdrav. Ili vrisak?
Krvavi vrisak, što su prošli dani
i što smo na tom strasnom putu strani.
Ljudska osjećanja, rodni kraj, uloga pjesnika u društvu — osnovne su teme poezije Krkleca, u najvećem obimu napisane u vidu soneta.
Zanos
Zar nisi, noćas, čula šum,
šum mjesečine plave;
zar nisi čula moj korak niz drum,
kroz žita i kroz trave?
Javio mi se tajni glas
u sjeti pastirskih frula
i osjetih da je posljednji spas
nebeski zanos čula.
Zanijeti se bilo čim
što nije u grešnom tijelu,
vijugavo, kao modri dim
nad rodnom kućom u selu.
Rastat se prije vječnog sna
sa sjajem i uspomenom,
rasuti ljubav i svoje ja
i strast za lutanjem, ženom.
Dati se vjetru kao list,
oblaku kao tuga u zagrljaju blagom.
Nestati kao pjesma čist,
bez drage i bez druga,
tihim mjesečevim tragom…
Njegova poezija za djecu sadrži humorističke motive (Telegrafske basne, 1952).
Nagrade
Antunovska nagrada (1944)
Nagrada Vladimir Nazor za životno djelo (1968)
Disova nagrada
Zmajeva nagrada
Djela
Lirika (1919)
Srebrna cesta (1921)
Beskućnici (1921)
Nove pjesme (1923)
Ljubav ptica (1926)
Izlet u nebo (1928)
San pod brezom (1940)
Darovi za bezimenu (1942)
Ranjeni galeb (1942)
Tamnica vremena (1944)
Lica i krajolici (1946)
Pisma Martina Lipnjaka iz provincije (1956)
Telegrafske basne (1952)
Noćno iverje (1960)
Spomen
Povodom stogodišnjice rođenja Gustava Krkleca na pročelju kuće u Maruševcu u kojoj je hrvatski pjesnik proveo djetinjstvo Matica hrvatska u Varaždinu i Opština Maruševec postavile su mu spomen-ploču.
U Varaždinskoj gradskoj biblioteci nalazi se i spomen-soba Gustava Krkleca.
Priredio: Dragan Leković
