Izazovi sa kojima se susrijeću novinari u Crnoj Gori, a koji samo žele časno, profesionalno i odgovorno obavljati svoj posao, i više su nego brojni.
Naime, kada je riječ o ovoj profesiji, činjenica je da svjedočimo gotovo svakodnevnom srozavanju kako nje, kao takve, tako i njene misije i onog osnovnog temelja na kojem počiva – pravu javnosti da zna.
Tim povodom smo i razgovarali sa Alenom Hadžovićem, diplomiranim filozofom koji se, nakon brojnih protesta na kojima je učestvovao i organizovao, obreo u novinarskoj profesiji, a od nedavno vratio poslu koji je, još tokom studentskih dana na katedri za filozofiju u Nikšiću, radio – tacni i šanku.
Razloga za takvu odluku je, kako nam je odmah kazao, mnogo.
„Ako izuzmemo egzistencijalni osnov, odnosno činjenicu da je prosječna novinarska plata u zemlji ispod državnog prosjeka, (a podrazumijeva se, takođe, da novinari nijesu u tu profesiju ušli iz materijalnih razloga), onda bi najveći problem bio monopol koji je uspostavljen od strane par medija koji dominiraju scenom“, navodi u razgovoru za PRESS filozof i novinar Alen Hadžović.
Novinarska profesija zavisna od monopola
Prema njegovim riječima, činjenica je da morate postati član neke veće redakcije (koja je, uglavnom, pod kontrolom nečijeg velikog kapitala), da biste uopšte bili vidljivi.
„A ako postanete dio takvog kolektiva, nekako se podrazumijeva da nekome morate ‘držati stranu’. Živimo u dijelu svijeta i u vremenu za koje se kaže da postoji sloboda štampe, a mejnstrim medij možete postati jedino ukoliko imate adekvatan izvor finansiranja da biste taj nivo održali. Da ne govorimo o tome da li ćete biti pogrešno protumačeni (što iz neznanja ili loše namjere)”, rekao je on.
O opasnostima kada se bavite ozbiljnijim temama, prijetnjama, ucjenama, naglašava Hadžović, suvišno je i govoriti.
„U pitanju je stresan, rizičan, neisplativ posao koji, uglavnom, nema radno vrijeme“, jasan je Hadžović.
Sloboda uvijek postoji!
No, ovaj dojučerašnji novinar ipak smatra da sloboda uvijek postoji.
„Postoji i sloboda da se ne pristane na uslove koji se nude. Činjenica je da mediji imaju izvore finansiranja kojima moraju da idu niz dlaku, te se pisanje protiv ruke koja te hrani, u većini medija, ne može naći. Sloboda za novinara postoji, ako će da ’pljune’ na onu drugu stranu. Toliko o pritiscima, cenzuri i autocenzuri”, mišljenja je ovaj filozof koji se, iz ideala i principa nakon brojnih protesta na kojima je učestvovao i organizovao, obreo u novinarastvu.
Hadžović uzrok toga vidi u tome što se godinama sistemski onemogućavao svaki eventualni pokušaj kritike.
„Za vrijeme komunizma i nije bilo nekog izbora, već državna televizija, novine i to je to. Opozicija nije postojala. Nakon toga je uslijedio kakav-takav pluralizam, gdje uvijek postoji neko ko je za i neko ko je protiv i iz te međusobne vatre se ponešto može i saznati“, podsjeća Hadžović.
Promjene donijele samo okretanje strane iste ploče
U vrijeme DPS-a novinarska profesija je, istakao je on, u potpunosti srozana i uništena.
„Pored svih svojih muka, da biste bili novinar morali ste da ‘birate’. Ili ćete da radite u mediju koji je etabliran, što znači da godi režimu i nećete u njemu ništa protiv njega naći, ili ste opozicija tome i pišete protiv mahinacija režima i morate biti spremni na javni linč. S tim raste rizik da vas neko prati, progoni, eventualno ubije (što u Crnoj Gori nije nešto što se nije dogodilo)“, objašnjava on.
Međutim, kako kaže, ni nakon ere DPS-a stvari se nisu promijenile, već se samo „prevrnula ploča“.
„Doduše, nije prošlo ni mnogo vremena da se tolika ocjena da, ali svakako ne obećava previše. Ako kojim slučajem probate samostalno i nezavisno, vjerovatno nećete izdržati do idućeg vikenda, kako fizički, tako pshički, ali ni finansijski“, govori on poučen dosadašnjim iskustvima.
Era u kojoj živimo nalik na onoj iz Orvelovih knjiga
Za ovakvo stanje, dodaje Hadžović, krivi su svi.
„Najviše cjelokupna ekonomska situacija, slabe institucije, ali i naša nesposobnost i nedostatak hrabrosti da na vrijeme i adekvatno reagujemo“, kategoričan je Hadžović.
On navodi i da mi, trenutno, živimo u eri vještačke inteligencije koja je, po mnogo čemu, slična onoj iz Orvelove knjige 1984.
„Danas je, više nego ikada, neophodno razdvojiti istinu od propagande, poluinformacije, spina i manipulacije, imajući u vidu da neki ChatGPT može, recimo, da kreira fotografije ili odgovara ‘inteligentno’ na gotovo svako pitanje koje možemo da zamislimo. Kako onda bilo čemu povjerovati? Takođe, javni prostor najviše se ispunjava onim najnižim. Kao što loši trendovi brzo osvoje tržište (npr. loša muzika, koju kasnije većina sluša, a njeni izvođači postaju uzor mladima i neki faktor), tako vjerujem da je moguće raditi i na lijepim primjerima stvara ljepšom slikom stvarnosti“, kazao je on.
Ipak, Hadžović ne misli da je potrebno staviti „ružičaste naočare, zapaliti lulu mira i/ili iskulirati loše vijesti“.
„Vjerujem da 13 loših na jednu lijepu vijest i nije neka sjajna slika naše svakodnevice. Uz to ako vam je plata za taj posao 500 eura, u zemlji gdje je minimalac 450, a stan vam košta 400, završili ste fakultet, planirate porodicu, eventualno vam se pokvari automobil, nije ni da bi sami mogli na poboljšanju te slike na značajniji način da doprinesete“, iskren je Hadžović.
Novinarski sto zamijenio šankom, a olovku i tastaturu tacnom i šankom
Da bi se vratilo dostojanstvo novinaru u Crnoj Gori, pojašnjava on, potrebno je, prije svega, sistemski pristupiti, poboljšati standard u profesiji i zaštitu novinara, ali i omogućiti beneficirani radni staž.
„Treba podići svijest o važnosti profesije. Naravno, treba riješiti i ubistvo Duška Jovanovića i sve druge slučajeve koji opterećuju javnost“, apeluje on.
Hadžović se, nakon par godina provedenih u medijima, poslednjih nedjelja vratio poslu koji je, još od studentskih dana u Nikšiću, radio.
Osjećaj kada je, prije par dana, nakon olovke i tastature ponovo uzeo tacnu u ruke istovremeno je, priča on za PRESS, ujedno i drag i težak.
„Drag jer ću tim poslom riješiti neke prioritetne ekonomske situacije u životu i ohladiti glavu od svakodnevnog stresa koji novinarstvo donosi. Težak jer pored svog obrazovanja, informisanosti, maksimalnog truda, pa možda i talenta i želje kojima raspolažem, nisam u prilici da živim, radim i stvaram, a da to bude na dostojanstvenom nivou“, ispričao nam je on.
Ipak, uprkos svemu, Hadžović savjetuje svima onima koji se još uvijek razmišljaju, da li treba ili ne treba da se bave novinarstvom, da istraju na putu koji su zacrtali.
„Da ne podlegnu pritisku, da se ne uplaše. Ako se nešto od ovoga i desi, nije tako loše biti poslastičar ili moler, ali je već kasno da se bude najbolji u tom poslu“, zaključuje, u razgovoru za PRESS, kolega novinar, a po struci filozof, Alen Hadžović.
Autor: Milovan Marković
