Postoji jedna strašna zakonitost u istoriji: neko uvijek žrtvi nameće krivicu i stvara klimu razumijevanja prema dželatu ili bilo kakvom „izvođaču radova” zločina.
Enes Halilović, pjesnik, prozni i dramski pisac, novinar i urednik časopisa „Sent”, uvijek je drugačiji, svaka njegova nova knjiga je iznenađenje, kao i zbirka pjesama „Sekvoja”, u izdanju Kulturnog centra Novog Sada, povodom koje je nedavno primio Nagradu „Kočićevo pero” Zadužbine „Petar Kočić Banjaluka – Beograd” za visoka dostignuća u savremenoj književnosti i odanost ljepoti Kočićeve misli i riječi. Enes inače mnogo putuje, a u književnosti eksperimentiše u različitim žanrovima, i po tome je uvijek nov, ali ma u kom rodu da oblikuje svoje ideje, njegovo je utemeljenje u tradiciji rodnog Novog Pazara i pripovijedanja koje kao da je čuo od prastarih usmjenih kazivača.
On priča i u poeziji „Sekvoje” bogatim ukrštajima slika i jezikom koji se obraća središtu svakog ljudskog bića, a to je njegova savjest. „Demokrit je učio od Leukipa: / zato ga nigde ne pominje”, cijela je pjesma „Nadutost”. Halilović je dobitnik nagrada: Zlatne značke za doprinos kulturi KPZ Srbije, „Vitalove”, „Branko Miljković”, „Stevan Sremac”, „Đura Jakšić”, „Meša Selimović”, i mnogih drugih, a povodom skorašnje, koja nosi Kočićevo ime, kaže:
– Iznenađen sam priznanjem. Neobičan je osjećaj ponijeti nagradu sa imenom Petra Kočića jer sam sa njegovom prozom odrastao i prije nego sam se opismenio. Kao dijete, dok su mi čitali i pričali priče i bajke pred spavanje, osjetio bih nemir pa posle ne bi bilo lako zaspati. Pored „Martina Krpana” jedna od tih priča koja unosi nemir bila je i „Jablan” Petra Kočića. Sva velika književna djela napisana su u trenucima kad pisac ima povjerenja i u riječ i u slobodu.
„Sekvoja” je jedna od vaših najmudrijih, ali i najmračnijih zbirki… Zašto sada ovakva poezija, da li su duboka saznanja obično i najteža?
Sva duboka saznanja imaju na kraju, na dnu svog smisla, par jednostavnih odgovora koje, u žurbi, čovjek zaboravlja. U vrtlogu svakodnevice čovjek, ma koliko upućen na svoju glavu, obično nema distancu sa koje može lagodnije da analizira tok sopstva u svijetu kojim je okružen. Poezija, ma koliko djelovala kao sanjarenje i iracionalni stav, postaje sredstvo kojim sa distance, iz drugog ugla, uviđamo zakonitost prolaznosti svega što vidimo. Mnogo je magli, a jedna je istina.
U kakvoj su vezi motiv najstarijeg drveta, paralelepiped, kao geometrijska figura, i neobična arhitektonika vaše zbirke?
Ja sam pjesnik koji se igra, ne samo riječima u pojedinačnim pjesmama nego i formom knjiga. Nije bez razloga Homer „Odiseju” ispjevao u 24 poglavlja. Nije bez razloga Vergilije „Enejidu” ispjevao u 12 poglavlja. Kao i u „Zidovima”, i u „Sekvoji” sam formom želio da ukažem na dvostrukost istih pojmova, na prije i posle, dolazak i odlazak, na prostor unutar i izvan rama. Pozvao sam čitaoce da naslutimo trodimenzionalnost. Kao što kroz prizmu svjetlost promijeni ugao, tako i kroz poeziju značenja proviruju tamo gdje ih nismo očekivali.
Drvo koje raste u dva pravca, čemu stremi?
Velika je tajna međusobni odnos prostora i vremena. Na svakom čovjeku je da misli, na fizičaru da traga po zakonima i nizovima brojeva, na pjesniku je da pjeva. Sve vidljivo je u svojim tokovima preciznije nego što to možemo naslutiti. Svrha simbola nije viđenje njega samog nego tumačenje svega ostalog. Strah i smrt neki su od najčešćih motiva „Sekvoje”, a pojedine pjesme nastajale su tokom niza godina. Može li se živjeti sa strahom dostojno i da li su svi strahovi pogubni?
Strahovi su valjda različiti kao i ljudi. Ima onih koji su korisni kad ih sretnete, ima i onih koji su pogubni kad se jave. Poezija je bila i biće ne lijek od straha nego postupak razumijevanja strahova u pojedincu i strahova u grupama, koji izviruju danas iz svih sredstava komunikacije. Pogledajte koliko je u medijima reklama za neke proizvode kako se ljudi ne bi razboljeli od neke bolesti. Postoji globalna upotreba i ogromna zloupotreba čovjekovog straha od smrti. Možda je u korijenu poezije strah od nepripadanja društvu i porodici. Ljermontov je govorio da pjesnik ne viče radi sebe nego radi vas. To je tačno kada pjesnik zrene i ukaže na procese, ali kada je počeo da viče – možda je pjesnik govorio sa ciljem da uvjeri ljude: ja postojim, ja sam tu, među vama.
Knjiga koja se ugnijezdila na grudima čitateljke kao mladunče kengura u torbi majke. Da li je to pjesnički san?
Pitate me o pjesmi „Neka žena i ja”, koju sam zapisao na osnovu jednog prijatnog događaja. U autobusu sam gledao ženu koja pročita moju knjigu i potom je stavi na grudi. Putuje, misli nešto. Sen Džon Pers kaže: „Knjige nam pročitane, snovi nam okončani (…).” Poezija ima čitaoce i svako vrijeme je vrijeme poezije. Čak i nekad u pradruštvu pored ognjišta kada su pjevali, čak i danas kada je samoća pojedinca resurs za čitanje poezije – ona nije izgubila ulogu. Najveći neprijatelj poezije koja to jeste, bila je i biće poezija koja to nije i ona kao takva zbunjuje narod.
Zloba liči na zlobnika, kao što pjesma liči na pjesnika, kaže jedan od vaših stihova. Zašto vam je iznova važno da se sjećate predaka, nevinih, i svih žrtava prošlih ratova?
Oduvijek su vrata smrti služila kao ključ života. Svojim djelima, a poezijom naročito, dodirivao sam grobove mnogih žrtava, mnogih naroda u mnogim vremenima. Postoji jedna strašna zakonitost u istoriji: neko uvijek žrtvi nameće krivicu i stvara klimu razumijevanja prema dželatu ili bilo kakvom „izvođaču radova” zločina. Stav o tome sam dao u kratkoj priči „Ništa čudno”. Nedavno, kada je moja drama „Zemlja” izvedena u Šumaricama, bio sam svjedokom da je pjesnik, od drevnih vremena do danas, potreban ljudima ne za razumijevanje tragike nego za tumačenje bola koji se ne može uništiti nego se kao materija transformiše.
Izvor: Politika
