Hans Kristijan Andersen (2. april 1805. – 4. avgust 1875.) se smatra za najznačajnije ime kada se govori o bajkama. Paul Hazara ga je nazvao kraljem dječijih pisaca sljedećim riječima: „Andersen je kralj jer niko poput njega nije znao prodrieti u dušu bića i stvari“. On je proširio tematiku bajke, razvijao narodne motive (Divlji labudi), ali i stvarao originalne priče. Njegove priče su blistave, razumljive, bude maštu i lako mogu zanijeti dijete, jer on sam umije da mašta, uviđa razna čudesa i razmišlja kao djeca. „Čitav je svijet pun čudesa, ali mi smo na njih tako navikli da ih nazivamo svakodnevnim stvarima“- Andersen. Kvalitet njegovih bajki je i u tome što je uklopio poeziju u priču, unosio nove motive, pisao bogatim, lakim i lepršavim jezikom, s puno humora ispod kog se često mogu naći ozbiljni, tužni, ironični motivi iz kojih djeca mogu učiti- „Olovni vojnik“, „Carevo novo odijelo“, „Mala sirena“…
Biografija
Rođen je 2. aprila 1805. u Odenseu na ostrvu Funen u Danskoj. Otac mu je bio postolar, sanjalica koji je više volio umjetnost nego zanat, a majka nepismena pralja. Neredovno se školovao.
Moglo bi se reći da je njegova biografija sadržana u bajci „Ružno pače“. Andersen je rekao: „Ništa ne smeta što se neko rodio u pačijem gnezdu, samo kad se izlegao iz labuđeg jajeta“.
Otišao je u Kopenhagen, bez prebijene pare, u potrazi za poslom, ali se tamo nije proslavio jer je bio loš glumac, plesač i pjevač. Međutim, iako je bio čudan po izgledu i ponašanju, posjedovao je jedinstveni šarm, pa je pridobio simpatije mnogih bogatih porodica, prije svih porodice Kolin, naročito Jonasa Kolina koji je bio njegov mecena i mnogo mu pomogao.
1828, Andersen je završio gimnaziju i upisao se na Univerzitet. Njegovo prvo djelo „Put pješke od Holmenskog kanala do istorijskog kraja Amagera“, objavljeno 1829, je slabo prihvaćeno, ali mu je omogućilo put u Njemačku i Italiju koji je imao veliki značaj za njegov dalji rad. Pri posjeti Velikoj Britaniji bio je gost Čarlsa Dikensa kome se on, kako je bio feminiziran, sitničav, samoljubiv i hipohondrik nije dopao. Zatim je počeo pisati romane, putopise, drame, autobiografije i poeziju. Njegov sledeći roman „Improvizator“ je veoma dobro prihvaćen. Slijede romani, „O.T.“ i „Samo guslač“. Od 1835, pa sve do smrti piše „Priče i zgode“, koje vremenom postižu veliki uspjeh.
1823. Andersen je doživio oštru kritiku Švedske enciklopedije koja ga je optuživa da je previše cmizdrav a da su njegove bajke pod velikim uticajem narodnih bajki i Hoffmann-a. Međutim, Andersen nije „cmizdrav“, već romantik, a iako se u njegovim bajkama javljaju motivi iz narodnih bajki, one su pročišćene (nema surovosti – kopanja očiju i sl.) i proširene su opisima – npr. „Mala sirena“. N. A. Dobroljubov je, o Andersenovim bajkama rekao sljedeće: „Andersenove bajke imaju prekrasnu osobinu koja nedostaje drugim dječijim književnicima. U njima ono što postoji u stvarnosti dobija izvanredni poetički karakter, a ipak ne plaše dječiju maštu svakakvim baucima i tamnim silama. Andersen oživljava obične stvari i stavlja u pokret obične nežive predmete. Kod njega se olovni vojnik tuži na svoju samoću, cvijeće se odaje veselom plesu, lan doživljava svakodnevna preobraženja dok prelazi u niti, platno, rublje, papir. Nema ni priča u kojima se javljaju natprirodne više sile, i te bez sumnje idu u najslabije priče. No, zato su divne one priče u kojima nema uopšte ničeg fantastičnog. Takve su npr. „Kraljevo novo odijelo“, „Djevojčica sa šibicama“, „Princeza na zrnu graška“, „Saputnik“ i dr.“
Kao što smo već rekli, on je u svoje bajke unosio i mnoge likove iz svog života. Tako su Palčica i princeza iz bajke „Princeza na zrnu graška“ ustvari Henrijeta, kći admirala Vulfa, a u priči „Vjerenici“ se javlja Riborga Voigtova u koju je dugo bio zaljubljen.
Andersen osim o tipičnim životinjama koje su do tada bile likovi u bajkama, uvodi i neke druge. Tako imamo bajke „Srećna porodica“- puževi, „Klin čorba“- miševi, „Rode“, „Ružno pače“- labudi i patke itd. On je uviđao sličnost pojedinih životinja sa ljudima i o njima pisao baš onako kakve jesu u stvarnosti. U svoje bajke uvodi i biljke. Uviđa i njihovu sličnost sa ljudima prema boji, cvijetu, držanju i sl. tu su bajke „Cvijeće male Ide“, „Porodica iz susjedstva“ i „Puž i ružin grm“… Andersen oživljava i mnoge predmete: igračke, figure, stare kuće, svakodnevne predmete, portrete, kipove, ormare, ogledala, posuđe itd.- „Olovni vojnik“, „Kresivo“, „Srećne kaljače“, „Crvene cipelice“, „Stara kuća“… Ovako se ostvaruje spona između fantazije i realnosti, bajke i života, poezije i priče, simbolike i realizma, i u ovom leži sva Andersenova veličina.
Hans Kristijan Andersen je umro 5. avgusta 1875.
Djela
Pjesme
Pješačenje od Holmenskog kanala do istočnog rta Amagera
Bajke (19 knjiga)
Pripovijesti
Nove bajke i priče
Slikovnica bez slika
Biti ili ne biti
Ružno pače (1843.)
Carevo novo odijelo (1837.)
Mala sirena
Mala princeza (1837.)
Princeza na zrnu graška
Ašasver (drama)
De to Baroneser (roman)
Improvizator (roman)
