Herman Hese (njem. Herman Hesse; 2. jul 1877. – 9. avgust 1962.), njemački pisac, dobitnik Nobelove nagrade za književnost 1946. godine. Pisao je lirske pjesme, novele i romane. U početku svog stvaranja bio je romantičar, u proznim djelima pod uticajem psihoanalize i orijentalne mudrosti. U Heseovim delima jasno je uočljivo njegovo zanimanje za egzistencijalne, duhovne i mistične teme i veliki uticaj budističke i hindu filozofije. Njegova najpoznatija djela su: Stepski vuk (Der Steppenwolf), Sidarta (Siddhartha), Igra staklenih perli (Das Glassperlenspiel).
Jezik Proleća
Deca dobro znaju šta proleće zbori:
živi, rasti, cvetaj, nadaj se i voli,
veselo izdanke i mladice teraj,
ne boj se života nego mu se predaj!
Starci dobro znaju šta proleće zbori:
dečacima čilim sa puta se skloni,
ne protiveći se mirno raku gledaj,
ne plaši se smrti nego joj se predaj!
Rođen je u gradu Kalvu, Virtemberg, 1877. godine. 1922. godine emigrirao je u Švajcarsku, 1923. je postao švajcarski državljanin. Kao antimilitarista i pacifista, jako se usprotivio Prvom svjetskom ratu. Njegova osjećanja koja se tiču rata izražavao je u mnogim svojim knjigama. Za vrijeme Drugog svjetskog rata, našao se se u čudnim okolnostima. Njemački propagandista Jozef Gebels (Joseph Goebbels) u početku je štitio njegove knjige, i kao rezultat Hese je mogao da objavljuje svoja djela. Međutim, kada je zahtijevao da određeni djelovi njegovog romana Narcis i Zlatousti (Narziss und Goldmund) koji se tiču pogroma ostanu nedirnuti, našao se na nacističkoj crnoj listi. Ipak, uspio je da izbjegne Drugi svjetski rat i skrasio se u Švajcarskoj.
Jutro
Ljubavne noći više me ne mame
niti za punim peharima žudim.
Iz noći neodređene i tamne
u jarosni se dan sad budim.
Sagorele su sve baklje crvene,
u moje lice pogled jutra bije.
I što je dosad bilo oko mene
zavičaj moj to više nije.
Što ljudi zbore, to mi iz dubine
sad zvuči, ko iz potonulih lađa;
Što oni dole jesu i što čine,
u mom se svetu ne događa.
Iz bujne sreće i iz tupg bola
volja se moja ledeni i bistri.
Što juče beše igra proizvoljna
danas je oblik, zakon, kristal čisti.
Kao i mnogi njegovi likovi, Hese je u toku svog života imao mnogo problema sa ženama. Njegov prvi brak sa Marijom Bernuli (Maria Bernoulli), sa kojom je imao troje djece, završio se tragično, tako što je njegova žena mentalno oboljela. Njegov drugi brak sa pjevačicom Rut Venger (Ruth Wenger), trajao je veoma kratko, a najveći dio vremena proveli su odvojeni jedno od drugog. To je dovelo do duboke emotivne krize, Hese se povukao u sebe i izbjegavao socijalne kontakte, što je opisao u svom čuvenom romanu Stepski vuk (Der Steppenwolf). Ipak, njegov treći brak sa Ninon Dolbin Auslender (Ninon Dolbin Ausländer, 1895. – 1966.), trajao je do kraja njegovog života. Svoju treću ženu spomenuo je u knjizi Putovanje na istok (Die Morgenlandfahrt).
Biti srećan
U životu ne postoji nikakva dužnost
osim dužnosti: biti srećan.
Samo smo zato na svetu,
a sa svim dužnostima,
svim moralom
i svim zapovijedima
retko činimo jedno drugoga srećnim,
jer i sebe time ne činimo srećnima.
Ako čovek može biti dobar,
može to samo onda
kada je srećan,
kada u sebi ima sklada,
dakle kada voli.
To je bilo učenje,
jedino učenje na svetu.
To je rekao Isus,
To je rekao Buda,
To je rekao Hegel.
Za svakoga je na ovome svetu
jedino važno
njegovo vlastito najunutarnjije,
njegova duša,
njegova sposobnost da voli.
Ako je ona u redu,
onda je svejedno
jede li se proso ili kolači,
nose li se dragulji ili rite;
onda svet zvuči zajedno s dušom,
onda je dobro.
Hese je u svom kasnijem životu razvio određenu dozu konzervativizma. U Igri staklenim perlama (Das Glasperlenspiel), jedan od likova proglašava svu muziku posle Johana Sebastijana Baha (Johann Sebastian Bach) vještačkom i lošom, proglašavajući Ludviga van Betovena (Ludvig Van Betoven) za ekstremni primjer lošeg ukusa u muzici. Inače, Igra staklenih perli, sa svojim idealizovanim srednjevjekovnim stilom bila je izuzetno popularna knjiga u ratom razrušenoj Njemačkoj 1945. godine.
Zavodnik
Pred mnogim vratima sam čekao.
Na mnoga uha šapnuo svoju pesmu.
I uvek kad se usta jedna predavala
i žeđ bila ugašena,
jedna blažena iluzija u grob bi silazila…
Ostalo bi samo telo u prevarenoj ruci.
Poljupci koje strašno moljah,
duge noći koje grozničavo iščekivah…
na kraju behu kao zgažen cvet,
bez mirisa nestala lepota.
Iz mnogih postelja ustao bih tužan
kad je žudnja postala mi navika.
Bežeći od užitka tražio sam san
opet novu želju i svoju samoću…
taj užitak moje je prokletstvo
jer nesrećnim me čini
da svaki san o njoj stvarnost uništava.
Oklevajući, ruku ka novom cvetu pružam,
da novom uhu svoju pesmu šapnem:
Brani se, najlepša moja,
zakopčaj haljinu svoju,
opčini me, izmuči me,
nikad mi ne reci: da!
Hese je umro u snu u Montanjoli 9.avgusta 1962. godine u svojoj 85. godini.
”Naučio sam da biti voljen ne znači ništa, a da je voljeti sve, da je sposobnost da osjećamo, ono što daje vrijednost i ljepotu našem postojanju.” Herman Hese
Priredio: Dragan Leković
