U današnjem svijetu, u kojem se sve više promovišu raznolikost i inkluzija, priče pojedinaca nisu samo značajne, već i neophodne kako bismo razumjeli složenost ljudskog iskustva i pokušali da izgradimo mostove razumijevanja i empatije, stvarajući svijet u kojem svako može biti ponosan na svoj identitet.
Danas portal PRESS dijeli priču jednog hrabrog čovjeka koji je, ekskluzivno za naš portal, pisao o tome kako živjeti kao homoseksualac u Crnoj Gori znači suočavanje sa raznim izazovima, nepremostivim preprekama i ukorijenjenom netrpeljivošću u društvu koje nije prijateljski nastrojeno prema LGBT zajednici.
U sredini gdje se homoseksualnost smatra najvećom sramotom, naš sagovornik je doživio tridesetu godinu, a da nije iskusio ljubav. Bio je prinuđen da napusti domovinu i pronađe utočište u inostranstvu, adaptira se na novu kulturu i društvo, jednom riječju – započne novi život.
Sada, živeći u zapadnoj Evropi, daleko od rodne grude, suočava se s izazovima tuđine, ali uživa slobodu koja mu je u Crnoj Gori bila uskraćena iako često osjeća tugu i nostalgiju za domom. U svojoj intimnoj ispovijesti za naš portal, on govori o borbi za svoj identitet, o potrazi za ljubavlju i prihvatanjem i o vjeri, koja mu je dala snagu da prevaziđe sve izazove.
Njegova priča, koju integralno prenosimo, podsjetnik je na dugu borbu koja čeka mlađe generacije da bi mogle da žive bez stida i straha, slobodno voleći koga žele.
Možda će jednog dana Crna Gora, zemlja čojstva i junaštva, postati mjesto gdje će svi ljudi moći da žive slobodno, bez obzira na svoju seksualnu orijentaciju. Do tada, naš sagovornik, poznanik i prijatelj ostaje simbol hrabrosti i nade za sve one koji se bore za pravo na ljubav i prihvatanje.
Njegovu
“Ispovijest jednog đetića“
prenosimo integralno:
“Budući da sam homoseksualac, moj život u Crnoj Gori nije bio moguć, ni u kom obliku, i to je više nego činjenica.
Trenutno živim u jednoj sredini, na zapadu Evrope, gdje se ljudi ne mogu načuditi čudu da je moguće da nekome nije u redu ako neko voli osobu istog pola. Nekome nije u redu je, čak, jako lijep izraz za mržnju, stigmu i bruku kojima su ljudi iz LGBT zajednice izloženi u Crnoj Gori. U nevjerici klimaju glavom, misleći da se šalim.
Odrastao sam u porodici u kojoj bi otac „najradije pobio svu tu gamad“ i u sredini gdje je najveća sramota biti gej. Doživio sam tridestu godinu a da nisam osjetio zagrljaj voljene osobe, držao je za ruke, flertovao, vodio ljubav ili bilo šta što je mnogim drugima bilo sasvim uobičajena stvar. Te godine mi niko ne može vratiti više nikada. Samo ja znam kolika je ta bol.
Srećom, ukazala mi se prilika da odem u inostranstvo. Da li sam tamo srećan? Ne, nijesam u potpunosti. U tuđini sam, sam, ali sam sam i u svojoj rodnoj grudi. Ovdje sam makar slobodan.
Danas je zahvaljujući internetu lakše upoznati nekoga, reklo bi se, ali ne i u Crnoj Gori. Lakše nego „u moje pero“, ali strah je jako duboko usađen u svakome od nas. „Pederi” se boje svoje sjenke, živeći u neprestanom strahu da ih neko može otkriti. Zbog ekonomske situacije, mnogi i dalje ne mogu da žive sami, što dodatno otežava mogućnost da provedu malo mirnog vremena sa dragom osobom ili dovedu tzv. one night stand u svoja četiri zida.
Mnogi od nas su u hetero braku i imaju djecu. Kažu neki to je sramno i moralno nedopustivo. Zašto? Ko je kriv tome da homoseksualci ne mogu da žive svojim životom i da moraju da se kriju i stide toga što jesu?
Zamislite, moj prijatelj je našao partnera za seks preko interneta koji bi se sreo sa njim, ali da nosi papirnu kesu na glavi tokom seksa, kako se ne bi prepoznali sjutra na ulici; jer i pederi se boje pedera, jer najbolje da niko ništa ne zna… U takvoj mi sredini živimo.
Niko od nas to nije tražio, niti izabrao.
A što se tiče mene, bilo u tuđini, bilo u Crnoj Gori, na svome, ja se osjećam strancem. Jedino mjesto gdje se osjećam doma jeste Srpska pravoslavna crkva, božji hram, božji dom. Sad će mnogi uskliknuti: „Pa kako, kad je crkva protiv homoseksualizma?!“ Jeste crkva kao institucija, ali nije moj Bog.
Da vam objasnim: Nisam ja ovo tražio, opet ponavljam. Provodio sam dane i godine moleći se Bogu i pitajući ga: „Zašto baš ja? Da patim, da se krijem, da ne mogu da imam normalan život?“
Zar zaista iko od vas misli da bi, makar što se tiče Crne Gore, iko ikada samovoljno živio ovakvim životom? Da možemo da biramo? NE!
Mene je Bog stvorio takvog kakav jesam. Ja volim ljude i svijet oko sebe i želim da sjutra pružim ljubav nekom drugom Božjem sinu. Bog mene voli kakvog me je stvorio i ja sam savršen kakav jesam.
U sredini u kojoj trenutno živim nije bitno koje sam vjere, boje kože, koga volim, da li sam muško, žensko ili nešto između ili sasvim deseto… živim slobodno… ali, opet, daleko od svoje kuće, prijatelja, rodbine, kumova…
Ima u Crnoj Gori i razumnih ljudi, hvala Bogu. Međutim, našoj maloj, izolovanoj, balkanskoj, konzervativnoj sredini, zemlji čojstva i junaštva, gdje je najveće blago ko je sinovima napunio dom, treba još dugo vremena da stane u korak s modernim svijetom.
Možda će jednog dana mlađe generacije moći da žive i odrastaju bez stida i straha, možda će oni moći jednog dana da vole slobodno i ne kriju ljubav koju im je Bog podario… da žive bez patnje…
Put je trnovit, ali nije nemoguć. Na kraju krajeva, mnogi bi se mijenjali sa mnom, stoga treba da budem zahvalan što sam vani. Međutim…. volio bih da mogu da živim u Crnoj Gori.
Nažalost, ne mogu.”
Autor: Jedan đetić