Foto: Kurir
Za mene OŠ “Vladislav Ribnikar” na Vračaru od 3. maja (kada se dogodio zločin) više nije škola. Tog dana je ona uništena i nijedno dijete tamo više ne treba da kroči da bi pohađalo nastavu, jer to nije normalno. To više ne smije da bude škola. Na tom mjestu treba napraviti memorijalni centar.
Takođe, školska godina mora odmah da se prekine u cijeloj Srbiji, mora se pokazati solidarnost, a ne da se nastavi s pokušajima da se sve ovo normalizuje. Okej je – i treba – da djeca do ljeta provedu vrijeme sa svojim razredom i nastavnicima, ali van škole – na terenima, igralištima, u parkovima, neka pričaju, nek se smiju, nek plaču, nek vrište, nek se grle… Neka nam preko ljeta sva djeca budu u fokusu, a od 1. septembra mora potpuna reforma obrazovnog sistema – osnovna škola mora konceptualno da se mijenja.
Ovim riječima započinje priču Milanka Negić, majka Sofije (13), koja je 3. maja ubijena u školi na Vračaru. Odlučila je da se oglasi u javnosti kako bi pokušala nešto da promijeni, kako bi ukazala na činjenicu da mora da se mijenja dosadašnji sistem osnovnog obrazovanja, jer djeci treba da se ponudi sadržaj koji će, prije svega, razvijati empatiju, bliskost, drugarstvo, međusobno poštovanje, a ne da sve, kao dosad, bude samo trka za ocjenama.
Imam snage da se borim
Kako kaže Milanka, ima volje da se bori i želi da ukaže na krucijalne stvari.
“Ja imam i dijete od četiri i po godine, imam volje i snage da se borim, želim da mi to dijete ovdje odrasta i bitno mi je u kakvom će društvu odrastati… Zato hoću da ukažem na sve ovo i nevjerovatno mi je kako ovih dana svi maše temu, kako im je nekako sve drugo u fokusu sem krucijalnih stvari. Ovo moram da kažem iako mi sve ovo iziskuje puno energije, jer ulažem puno napora i energije da S.N. nekako održim prisutnom pored sebe, da joj čujem glas, da nekako nađem način kako ću dalje sa svime da se nosim”, kaže Milanka.
Sofija je, kad je tog kobnog dana u školi počela pucnjava, bila u toaletu. Drugarica ju je čekala ispred, ali je utrčala u drugu kabinu kad su se začuli rafali. Međutim, Sofija je istrčala u hodnik i stradala.
Nesrećna majka dodaje da našem društvu nedostaje empatija koja je prije bila prisutna među ljudima.
“Mi smo doživjeli nešto što je najveća tragedija koja se ikada dogodila u svijetu, a oni sada guraju djecu da idu u škole, da se sve normalizuje, da se sve nastavi, a ovo je “Krvava bajka” 21. vijeka. Sjećam se kako je, kad sam ja bila mala, svakog 21. oktobra cijelo odjeljenje mislilo na ono što se dogodilo u Kragujevcu 1941. godine i cijelo odjeljenje je tada plakalo, imalo osjećanja, emocije, saosjećanje, iako je bilo prošlo više od 40 godina. Postoji razlog za to, djeca se identifikuju s djecom, tako se razvija empatija. Nikad nismo plakali kad smo slušali da je poginuo neki heroj, jeste nam bilo žao, ali kad čujemo da su djeca stradala -onda plačemo. A naše društvo danas nema empatiju, to se u školi ne stiče, u školi postoji samo neka nezdrava kompeticija i zavist, to je jedino što se razvija”, ističe.
Danas je u školi, dodaje Milanka, najveći akcenat na ocjenama što decu frustrira.
“U školi je najveći akcenat na ocjenama, postoji veliki pritisak kada je riječ o ocjenama, pa sada ima 20 puta više vukovaca nego kad sam ja išla u školu. Podignuti su pragovi za upis u srednje škole, djeca su isfrustrirana. Zato pritisak sa ocjenama mora pod hitno da nestane. Akcenat u osnovnoj školi mora da bude na nečemu drugom, na tome da se djeca nauče vrijednostima, da im se da neki sadržaj, da imaju neku kulturu, da se druže i povezuju, da se razvija empatija. To je prioritet, a toga sada nema”, kaže ona i dodaje da sadržaj mora da uđe u osnovne škole i da se od 1. septembra krene u pozorišta, bioskope, šetnje, da se djeca drže za ruke, da se okupljaju na terenima.
Ističe da osim čitanja, sabiranja i oduzimanja djeca u školi moraju da se nauče empatiji i drugarstvu.
“Djeca nam nemaju nikakve napravljene veze, sve zavisi kakvi su im roditelji, koliko su oni uložili i u kakvom okruženju dijete raste… A neki roditelji rade dan-noć, nemaju vremena da se posvete djeci, zato društvu ovo mora da bude bitno. Ako je propisano da je osnovna škola obavezna, onda tamo dijete ne treba samo da nauči da čita i piše, sabira i oduzima, nego treba da se nauči da ima empatije, da se razvija drugarstvo, treba da im se da neki sadržaj. Pa ako već ne možemo da očekujemo da taj sadržaj pruži svaka porodica, onda je to pitanje društva, ono je dužno da se time bavi. Društvu je bitno u kakve ljude će da izrastu ta djeca. Prioritet je, dakle, da se društvo sada okrene djeci. U cijeloj Srbiji. Da se sva energija, koja se sada troši na šetnje i mitinge, okrene ka djeci. Hajde da se bavimo djecom”, rekla je Milanka.
Milanka Negić kaže da je krajnje vrijeme da se društvo ujedini, te da uopšte nije bitno ko je na vrhu državne piramide, već sve ovo mora da krene odozdo – iz društva:
– Hoću da se društvo ujedini, da se svaki pojedinac u Srbiji, svako društvo, udruženje, nevezano da li imaju ingerencije u ovoj oblasti, izjasni o ovome o čemu pričam i da kaže da li ovo podržava. Ako društvo jasno kaže da ovo želi, nebitno je ko sjedi gore… Jedini način je da se po ovom pitanju, koje je elementarna stvar, krene odozdo ka gore. Jer, došli smo do toga da nam je dijete poubijalo djecu u školi. Niže ne može.
Ona navodi da je prethodnih dana dobijala poruke podrške od djece, da su joj pisali kako im je mnogo žao zbog svega što se dogodilo, da su mnogo voljeli Sofiju, da su uživali u svakom trenutku s njom… Najveći dio njih ne želi da se vrati nastavi u istoj školi.
– Jedna Sofijina drugarica mi je rekla: „Tamo nikada više neću da uđem. Kakvo renoviranje…“
Ta djeca govore roditeljima da ne mogu da idu u školu, da nisu spremna… I nije to pitanje da li je rano ili ne, jer nikada više tamo ne treba da kroče nogom. Šta će da urade s tom školom, da li će da naprave memorijalni centar, da li će da je sravne sa zemljom, pa da naprave spomen-park, da li će polovina da bude spomen-park / memorijalni centar, a druga polovina neki centar za edukaciju i podršku koju djeca nemaju u školama, gdje često nemaju kome da se obrate… Neka to možda bude neka međuinstanca – ako djeca ne mogu nikome u svojoj školi da se obrate, onda neka tu dolaze kad imaju neki problem… Kod nas u školi („Ribnikar“) djeca koju poznajem su se plašila pedagoga, ona im nije pomagala, niko od njih joj se nije svojevoljno obraćao ukoliko bi imao neki problem, kako sam čula od Sofije i druge djece i roditelja…
Govorili su: „Samo da me ne vidi pedagog, samo da me ne vidi pedagog…“
Moja ćerka je bila izvukla sedam zelenih pramenova u kosi, jer je osjećala da ne pripada ovom sistemu – slično kao što sam ja devedesetih bila „padavičarka“ – željela je da ima jasna obilježja, da može lako da se prepozna sa istomišljenicima, ali i da učini sebi da bude lijepa… I bila je srećna i zadovoljna, mnogo su joj se dopadali. A pedagog takve stvari ne razumije, nije razumjela to najdivnije stvorenje koje je hodalo planetom, tu osobu velikog srca koja nikog nije uvrijedila, kojoj je bilo neprirodno stanje da nešto kaže ili učini da nekome bude neprijatno… Pedagog joj je kazala da ne može da ima pramenove, iako je pola škole ofarbano, navodno to nije po pravilima… To s pedagogom je trajalo mjesec dana, prestalo je onda kada sam najavila da ću doći na sastanak kod nje – priča Milanka Negić.
Sagovornica Kurira kaže da je škola jedino mjesto na kojem nije uspjela da sačuva ćerku.
– Meni je u životu bilo potrebno da napravim neki svoj mjehur, neki babl, da ona bude tu… Onda se taj mjehur širio i bila sam srećna što sam je donijela na svijet u tom okruženju, gdje je mogla da crpi sve te vrijednosti koje je crpila. Ostala je samo ta škola, koja je Srbija u malom, ali Sofija je bila jaka. Osjećala se zaštićeno, ja sam je štitila, jedino u školi nisam mogla da je zaštitim, nisam imala priliku da je zaštitim… Ona je tog dana najvjerovatnije istrčala jer je čula nešto, istrčala je da vidi šta je to, toliko je bila naivna… Eto, jedino je nisam naučila kako da reaguje ako se desi pucnjava – kaže ona i dodaje da je sada „osnovna škola postala najnebjezbednije mjesto u Srbiji“.
Priča i da joj je jedna od prvih reakcija kada je čula da joj je ćerka stradala bila: „Zašto sam ikada vikala na tebe…“
– Da sam znala da će živjeti samo 13 godina, još više bih joj ljubavi dala… – kaže ona.
Izvor: Kurir
