Izabela Aljende je rođena 2. avgusta 1942. godine u Peruu. Djetinjstvo i mladost provela je u Čileu. Između 1953. i 1958. živjela je u Boliviji i Bejrutu sa majkom i očuhom koji je bio diplomata kao i njen otac. Godine 1958. vraća se u Čile, gdje je od 1967. počela da gradi sjajnu karijeru kao novinar u poznatim časopisima i na televiziji. Tih godina objavljuje i svoju prvu knjigu.
Političke neprilike joj i ovaj put određuju život. Kao nećaka svrgnutog predsjednika Salvadora Aljendea morala je u mladosti da napusti Čile, a sad ga posle Pinočeovog prevrata 1973. ponovo napušta i seli u Venecuelu. Od 1988. godine živi u Kaliforniji.
Roman Kćerka sreće prvi je dio trilogije Izabele Aljende, a njegovi nastavci Portret u sepiji i Kuća duhova su romani kojima je potvrdila svoj status najčitanije latinoameričke književnice.
Kćerka sreće je avanturističko djelo o mladoj Čileanki koja se, idući tragom prve ljubavi, zatiče u Kaliforniji u vrijeme zlatne groznice. Izabela ispisuje pripovijest rađanja obećane zemlje, šarolike svjetove i kulturološke razlike indijanskih, kineskih, evropskih i latinoameričkih doseljenika koji su je stvarali. Pod perom umjereno sentimentalne, umjereno racionalne, humorom nadahnute autorke, koja uspješno spaja osjećanja sa razumom, jug sa sjeverom, realnost sa fikcijom ovaj roman čini jednom očaravajućom pripovjetkom.
Portret u sepiji opisuje porodičnu sagu, smještenu na sam kraj 19. vijeka. Prateći glavnu junakinju Auroru del Valje i njenu potragu za svojim precima, pratimo i politička zbivanja u tom dijelu svijeta, socijalne promjene i tehnološka dostignuća koja nas uvode u novi vijek.
Završno djelo trilogije – Kuću duhova objavila je 1988. godine kad je i Gabrijel Garsija Markes (sa kojim je uspoređuju) dobio Nobelovu nagradu za književnost.
Pored ovih romana napisala je i romane Eva Luna, O ljubavi i sjenci, Beskonačan plan, memoare Paula, zbirke pripovjedaka Priče Eva Lune i knjige “ljubavnih recepata” Afrodita.
Izabela Aljende uspješno njeguje proces novog latinoameričkog romana, koji je započeo još Borhes, i kao pravi nastavljač magijskog realizma dobila je nekoliko prestižnih nagrada: Kolimovu nagradu i Nagradu po izboru kritike u Americi (1986), a dvije godine posle toga Malaparteovu nagradu u Italiji.
Priredio: Dragan Leković
