Crna Gora želi da odbije zahtjev za azil Bjelorusu oponentu režima u Minsku. Crnogorsko opravdanje zvuči apsurdno
Crna Gora je kandidat za ulazak u Evropsku Uniju, a bar retorički, mlado crnogorsko rukovodstvo oko predsjednika Jakova Milatovića (37 godina) i premijera Milojka Spajića (36) vrlo vrijedno radi na tome.
Zvanični cilj u glavnom gradu Crne Gore Podgorici je: punopravno članstvo do 2028, odnosno za jedva četiri godine. Naredne godine će pokazati da li je to samo ambiciozno ili, prije svega, nerealno. Sve divno i krasno, ali postavlja se pitanje da li su svi u crnogorskom rukovodstvu shvatili šta je i za šta se zalaže Evropska Unija.
Pitanje bi se moglo postaviti i Radovanu Popoviću, zamjeniku ministra unutrašnjih poslova, zaduženom za davanje državljanstva i regulisanje prebivališta. Jer ovaj čovjek želi da odbije bjeloruskog tražioca azila i da ga deportuje u njegovu domovinu. Obrazloženje: Bjelorusija je demokratska država i odbijenom tamo ne preti progon. Tako stoji u odluci koju je početkom ovog meseca potpisao rečeni zamjenik ministra.
Ovaj dokument našao je put do crnogorskog istraživačkog novinara Jova Martinovića i bio mu osnova za istraživanje objavljeno u nedeljniku “Monitor“.
Shodno tome Popović svoju odluku, koja još nije pravosnažna, obrazlaže time da podnosilac predstavke nije mogao vjerodostojno dokazati strah od progona u svojoj zemlji porijekla. Činjenica da je u Bjelorusiji na vlasti diktator koji stotine ili hiljade svojih protivnika drži utamničene po kazamatima, da opozicionare sistematski muče u bjeloruskim zatvorima, kako vjerodostojno izvještavaju organizacije za ljudska prava, disidenti i izbjegli – ništa od svega ovoga izgleda ne igra ulogu u Popovićevoj odluci.
Prema istraživanju “Monitora”, situacija bjeloruskog azilanta, koji se u tekstu pominje samo kao „V. I.” izgleda suštinski drugačije nego u ocjeni Ministarstva Unutrašnjih Poslova. Shodno istraživanju, kada je ovaj čovek ušao u Crnu Goru u julu 2023 i zatražio zaštitu, odavno je imao sve razloge da se plaši osvete bjeloruskog tiranina Aleksandra Lukašenka. Prije svega jer je na Youtube postavio dvadesetominutni snimak u kojem se jasno pozicionirao protiv Lukašenka. U njemu je izrazio podršku svima „koji se bore za slobodnu Bjelorusije“ i naveo da, pošto je Lukašenko u krvi ugušio proteste, narod treba da se brani „na isti način“.
Bjeloruske vlasti očigledno nisu odmah primijetile ovaj video snimak, urađen u avgustu 2020.god. Jer je I. sa zakašnjenjem osjetio odgovor režima. Reakcija je poznata i ostalim opozicionarima: finansijska policija Bjelorusije je upala u njegovu firmu. Potom je uslijedilo šikaniranje od strane vlasti. Banka gospodina I. je iznenada bez objašnjenja odbila dalju saradnju sa njim. Državna vlast u Bjelorusiji često pribjegava takvim sredstvima. One koji politički padnu u nemilost napadaju ekonomski. Slično je doživeo i bjeloruski reditelj i aktivista Andrej Gnjot, koji se nalazi u kućnom pritvoru u Srbiji i kome takođe prijeti ekstradicija. Zvanično, Bjelorusija ga traži po Interpolovom nalogu za hapšenje zbog utaje poreza, doduše po zakonu koji nije bio stupio na snagu u vreme vršenja navodnog krivičnog dela. Egzilant smatra da se to dešava zbog njegovog političkog aktivizma protiv Minska, koji je, između ostalog, rezultirao time da je režimu oduzeta mogućnost da bude domaćin jednog velikog sportskog događaja.
Prema sopstvenom iskazu, V. I. je doživeo i drugu fazu progona: bjeloruska tajna služba, koja se i danas zove KGB, pozvala ga je na saslušanje u julu prošle godine. On je momentalno shvatio koliko je sati. I odmah sjeo u avion za Istanbul. Uspio je napustiti Bjelorusiju. Iz Turske je I. otputovao dalje u Crnu Goru. Ako ga Popović sada izruči Lukašenku, siguran je da mu preti sudbina političkog zatočenika.
Ministarstvo Unutrašnjih Poslova Crne Gore ima posve dugačiju predstavu. Tvrdi da čak i ako u Bjelorusiji eto „u određenoj mjeri“ i ima kršenja ljudskih prava, ovom azilantu ne prijeti nikakva opasnost po slobodu, sigurnost ili život u njegovoj domovini. Udruženje Bjelorusa Crne Gore, koje tvrdi da ima 1.400 članova, je stoga otvorenim pismom pokušalo da skrene pažnju na tešku sudbinu koja prijeti njihovom sunarodniku. U pismu, na momente pomalo polemičnom, ističe su Bjelorusi zahvalni Crnoj Gori za utočište koje su našli u ovoj balkanskoj državi. Bjeloruska dijaspora je utoliko više razočarana prijetnjom deportacijom jednom od njihovih pripadnika – a osobito apsurdnim obrazloženjem zamjenika ministra unutrašnjih poslova.
Proces još nije završen. I. želi da uloži žalbu na odluku Upravnom Sudu. Njegov slučaj pokazuje isto što proizilazi i iz sličnog razvoja događaja u Beogradu: jeste da su Rusi i Bjelorusi i dalje dobrodošli u Srbiji i Crnoj Gori. Međutim, ta dobrodošlica ne važi nužno i za one koji se javno suprotstave vlastodršcima u Moskvi i Minsku.
Autor: Michael Martens
