U Crnoj Gori se o ženama “vodi računa” na krajnje trapav i populistički način, što nas i dalje drži daleko ispod čak i zemalja u okruženju kada je u pitanju Indeks rodne ravnopravnosti, ocijenila je u razgovoru za “Dan” predsjednica skupštinskog Odbora za rodnu ravnopravnost Božena Jelušić.
Prema njenim riječima, Crna Gora je stekla negativnu reputaciju zbog krajnje neodgovornog Zakona o majkama sa troje djece, koji je dalekosežno pogoršao poziciju žena.
Često su mi se obraćale žene koje nakon cijelog radnog vijeka nisu mogle da imaju istu penziju kao majka koja nije radila, a rodila je troje djece. Ne govorim ovdje o jednom stečenom pravu koje se mora poštovati. Govorim o svođenju žene na inkubator. Takođe, imamo sada jedno rješenje po kojem roditelji sa više djece u tinejdžerskom uzrastu imaju pravo na tri ekstra dana godišnjeg odmora. I time se šalje poruka o nejednakosti i nepoštovanju ljudskih prava, izjavila je Jelušić.
Izvjesno je da žene u Crnoj Gori jesu ravnopravne, ali nisu jednake sa muškarcima, odnosno žene kreću sa mnogo lošijih startnih pozicija. Jedan od dokaza je činjenica da su žene za isti posao plaćene manje nego muškarci, dakle da postoji značajan rodni jaz u zaradama. Ukoliko uzmemo u obzir da je više nezaposlenih među ženama, da one po pravilu rade manje plaćene poslove i shodno tome ostvaruju niže penzije, jasno je do koje mjere može ići ovo ekonomsko zaostajanje. Poznato je, takođe, da su žene srazmjerno rijetko nasljednice nepokretnosti, što im onemogućava da u određenim životnim okolnostima lakše postanu preduzetnice i da se bolje pozicioniraju na tržištu rada. Crna Gora načelno vodi politiku rodne ravnopravnosti, ali se na svakom koraku vide zaostajanja pa i određena pogoršanja položaja žena. Poseban problem su društvena polarizacija, rovovske političke, nacionalne i druge podjele, u kojima prvo stradaju ljudska prava, a to znači i ženska prava. Crnogorske institucije nisu dovoljno osnažene, niti su zaposleni dovoljno edukovani i osposobljeni da u svoje politike uvode rodnu komponentu i doprinose poboljšanju života žena i djevojčica, izjavila je Jelušić, u susret 8. martu, Međunarodnom Danu žena.
Podsjeća da su na jednom od sastanaka Odbora za rodnu ravnopravnost svjedočili potpunom nepoznavanju principa rodno odgovornog budžetiranja, na što ih obavezuju zakoni o budžetu u protekle dvije godine.
– Nadležni ne samo što ne umiju osmisliti programe i potprograme, već često ne prepoznaju kada u praksi slučajno primijene neku rodno odgovornu mjeru. Drugim riječima, Zakon o rodnoj ravnopravnosti se deklarativno poštuje, a suštinski se ne poštuje, niti sprovodi, istakla je Jelušić.
Govoreći o broju žena na mjestima odlučivanja, Jelušić kaže da uvriježena podjela prostora na javni/muški i privatni/ženski za rezultat ima brojne i tvrdokorne stereotipe.
– Nasilje nad ženama u politici jasno ukazuje da one nisu poželjne na pozicijama gdje se donose odluke (iako su odavno obrazovanije od muškaraca u Crnoj Gori). Takođe, treba istaći da teret neplaćenog rada, odnosno da briga o porodici (njenom uvećanju i njezi) uglavnom pada na ženu. Porodica, majčinstvo, brak i dalje su primarno ženska odgovornost. Nije tako samo u Crnoj Gori, srazmjerno je malo zemalja u kojima je drugačije. Zanimljiv je statistički podatak vezan za visoke izvršne funkcije u SAD, gdje se vidi da 84% muškaraca na tim položajima imaju brak i djecu, dok je kod žena to slučaj u svega 49%. Žalosno je što se žena i dalje posmatra kao biće koje mora da se nečeg odrekne ako želi da uspije, a ne uzima se u obzir da je žena biće koje takođe uživa u radu, uspjehu, postignuću, izgradnji karijere. Zato je potrebno da društvo ima mehanizme i institute koji će omogućiti da se u ovako maloj zajednici jednako iskoriste oba potencijala – i žena i muškaraca. Figurativno govoreći, nikada ne znamo “gdje će se roditi neki Tesla koji može promijeniti svijet”. Ko zna koliko je preduzetnih i za društvo korisnih žena odbačeno zahvaljujući uvriježenoj podjeli uloga i nejednakom položaju žena i muškaraca, ocjenjuje Jelušić.
Ona smatra da ekonomska zavisnost, nedostatak sredstava, mali udio nasleđivanja, lošije plaćeni poslovi, teret majčinstva i braka, stereotipi o ženama – sve to u konačnici vodi nasilju nad ženama.
– Ako se djevojčici poručuje (u duhu tradicije) da je “tuđa večera”, a otac je upozorava da “on dva puta ne kiti svatove”, jasna je poruka da ona mora da ćuti i trpi. Ako tome dodamo životne izazove kao što su pandemija, siromaštvo, uz to društvene tenzije – situacija postaje još gora. Iako je došlo do izvjesnog pooštravanja visina zaprijećenih kazni za nasilje nad ženama i u porodici, one i dalje nemaju adekvatnu funkciju odvraćanja. Nasilje ostaje neka vrsta tabu teme koja se brižljivo skriva, a sredina radije bira da se ne miješa nego da na vrijeme upozori socijalne službe i organe reda. Naše vlade često obećavaju načelo “nulte tolerancije za nasilje nad ženama”, ali se to u praksi ne događa. Čak se događaju anomalije da za sredstva za skloništa za žrtve nasilja apliciraju (i dobijaju ih) višestruko osuđivani nasilnici. Puno je “rupa” u sistemu, kroz koje propadaju nevine žrtve i gubi se društveno povjerenje u institucije i zajednicu. U društvu u kome je svako svakome “izdajnik”, niko više nikome ne vjeruje. Zato sa porastom polarizacije i podjela u društvu nasilje nad ženama može samo da ima uzlazni trend, izjavila je Jelušić.
Ukazala je na predsjedničku kampanju u kojoj svi obećavaju da će biti predsjednici/ca svih građana, vode “bitke za državu”, a zaboravljaju pandemonijum problema sa kojima se susreću isključivo građanke.
– Pretpostavljam da će nakon svega biti i neko istraživanje koje će ukazati na opasan zaokret udesno kada su u pitanju političke poruke i obećanja u ovoj predsjedničkoj kampanji. Jedna od njih je i poruka o čuvanju tradicije, jer nas iskustvo uči da su najvidljiviji postulati crnogorske tradicije: siromaštvo, muška djeca i nasilje nad ženama, navodi Jelušić.
Govoreći o ženama na selu koje su zapostavljene, Jelušić kaže da kada je u pitanju materijalno obezbjeđenje staračkih porodica, ono je primarno vezano za vlasništvo nad zemljom, a vlasnici su po pravilu muškarci.
– Zakonskim rješenjem se pokušalo da se olakša nastavak/sticanje prava na materijalno obezbjeđenje samohranih žena i da se osnaži da se makar neki dio nekretnina knjiži na njih. Vidjećemo na osnovu indikatora i postzakonodavnog nadzora koliko je intervencija bila efikasna. Nepravedno je da se materijalno obezbjeđenje vezuje isključivo za vlasništvo nad zemljom, a da se zapostavlja čitavo polje neplaćenog rada, još značajnije kada je riječ o ženama sa sela. Na drugoj strani, lako je vidjeti koliko su žene sa sela preduzetne i agilne kada im se pruži i najmanja pomoć. Kada govorimo o oživljavanju sela, o eko-turizmu i stavljanju u pogon ruralnih potencijala – to po pravilu znači da se govori o ženama i njihovoj okretnosti. Nažalost, društvo nije uložilo dovoljno u osnovne servise, koji će stanovništvo, u prvom redu žene, zadržavati u selima i donositi tako pojedincima i društvu nove benefite, naglašava Jelušić poručujući da je Crnoj Gori potrebna bolja saobraćajna povezanost.
