Konstantin Kavafi (grč. Κωνσταντίνος Π. Καβάφης; 29. april 1863 — 29. april 1933), grčki pesnik koji je živio u Aleksandriji i radio kao novinar i državni službenik. Objavio je 154 pjesme; još desetine su ostale nedovršene ili u obliku skice. Svoje najvažnije pjesme napisao je posle četrdesetog rođendana. Njegovo djelo, kako je rekao jedan prevodilac, „drži istorijsko i erotsko u jednom zagrljaju.“
Kavafijev prijatelj E. M. Forster, romanopisac i književni kritičar, predstavio je njegove pjesme svijetu engleskog govornog područja 1923. godine, slavno ga opisujući kao „grčkog gospodina u slamnatom šeširu, koji stoji apsolutno nepomično pod blagim uglom u odnosu na univerzum“. Kavafijev svjesno individualni stil donio mu je mjesto među najvažnijim ličnostima ne samo u grčkoj poeziji, već i u zapadnoj poeziji u cjelini.
Biografija
Kavafi je rođen 1863. u grčkoj porodici u Aleksandriji, i kršten je u pravoslavnoj crkvi. Otac mu je bio uspješni trgovac koji se bavio uvozom i izvozom robe, a kao mladić je živio u Engleskoj, zahvaljujući čemu je imao britansko državljanstvo. Nakon očeve smrti 1870, Kavafi je sa porodicom jedno vrijeme živeo u Liverpulu, u Engleskoj. Zbog finansijskih problema 1877. su se vratili u Aleksandriju.
GRAD
Kažeš: „Poći ću u neku drugu zemlju, poći ću do drugog mora.
Naći će se drugi grad bolji od ovog.
Svaki moj napor je ovde proklet, osuđen;
i srce mi je – kao leš – pokopano.
Dokle će mi um ostati u ovoj tmini.
Kud god da skrenem pogled, kud god da pogledam,
crne ruševine svog života spazim, ovde,
gde sam proveo tolike godine, proćerdao ih i upropastio.“
Nove zemlje nećeš naći, nećeš pronaći druga mora.
Ovaj grad će te pratiti. Ulicama ćeš se kretati
istim. U istom ćeš susedstvu ostariti:
u istim ćeš kućama osedeti.
Uvek ćeš u ovaj grad stizati. Da nekud drugde odeš – ne nadaj se –
nema za tebe broda, nema puta.
Kao što si svoj život ovde proćerdao, u ovom tako malom kutu,
straćio si ga i na celoj kugli zemaljskoj.
Kada je 1882. Aleksandriju zahvatio talas previranja, porodica Kavafi je bila primorana da se iznova, mada privremeno, preseli, ovoga puta u Carigrad. Upravo te godine u Aleksandriji je, kao najava anglo-egipatskog rata, izbila pobuna protiv anglo-francuske uprave u Egiptu. U bombardovanju Aleksandrije koje je ubrzo uslijedilo, porodični stan Kavafijevih je izgorio.
ITAKA
Kada se spremiš prema Itaci da pođeš,
treba da zaželiš da putovanje bude dugo,
pustolovina puno, puno saznanja.
Lestrigonaca, zatim Kiklopa,
razljućenog se Posejdona ne boj,
na takve nikad nećeš naići
dokle god ti je misao otmena, dokle god se fina
osećanja dotiču tvoga duha, tvoga tela.
Lestrigonce, zatim Kiklope,
Posejdona divljeg nećeš sresti
ukoliko ih u svojoj duši ne skrivaš
i ukoliko ih tvoja duša ne stavi pred tebe.
Treba da zaželiš da putovanje bude dugo.
I mnogo letnjih jutara da bude
kada ćeš – s kojom li radosti, sa zahvalnošću! –
ući u luke, prvi put viđene,
da zastaneš pred trgovinama feničkim
i da se snabdeš prekrasnim stvarima:
sedefom i koralom, ćilibarom, slonovačom,
i teškim mirisima svake vrste,
koliko god više možeš raskošnih teških mirisa;
u egipatske mnoge gradove da pođeš,
da učiš i da učiš od mudraca.
A na umu uvek da ti Itaka bude.
Da tamo stigneš, predodređeno je tebi.
Ali uopšte nemoj da ubrzavaš putovanje.
Bolje neka godine mnoge traju
i na ostrvo da već kao starac stigneš,
obogaćen onim što si uz put stekao,
ne očekujući da ti Itaka pruži bogatstvo.
Itaka ti je dala divno putovanje.
Da nema nje, ne bi ni pošao na put.
Ali nema ništa više da ti da.
I ako je nađeš siromašnu, Itaka te nije prevarila.
Tako si mudar postao, s tolikim iskustvom,
pa ćeš razumeti već šta to Itake znače.
Tri godine kasnije, 1885, Kavafi se vratio u Aleksandriju, gdje će ostati do kraja svog života. Najprije je radio kao novinar da bi zatim dobio posao u egipatskom Ministarstvu javnih poslova koje je bilo pod britanskim patronatom (Egipat je bio pod britanskim protektoratom sve do 1926. godine). Na tom radnom mjestu se zadržao trideset godina. Svoje pjesme je objavljivao u periodu od 1891. do 1904, i to samo za bliske prijatelje. Većina pohvala koje je dobijao stizala je od strane pripadnika grčke zajednice koji su živjeli u Aleksandriji. Tek 1903. književni krugovi Grčke čuli su za Kavafija zahvaljujući pozitivnoj kritici koji je napisao Gregorios Ksenopulos. Međutim, nije privukao veliku pažnju pošto mu se stil pisanja značajno razlikovao od stila važnih grčkih pjesnika tog vremena. Tek pune dvije decenije kasnije, nakon grčkog poraza u grčko-turskom ratu, nova generacija skoro nihilističkih pjesnika poput Kariotakisa naći će inspiraciju u Kavafijevoj poeziji.
OČEKUJUĆI BARBARE
– Šta ćemo ovde na agori okupljeni?
Treba danas barbari da stignu.
– Zašto u senatu vlada takav nered?
Što senatori većaju a ne donose zakone?
Zato što će barbari danas stići.
Kakve još zakone da donesu senatori?
barbari će ih načiniti čim stignu.
– Zašto nam je car tako poranio,
i na glavnoj kapiji grada zaseo
na presto, sav svečan, sa krunom na glavi?
Zato što će danas barbari stići.
Pa car čeka da primi
njihovog vođu. Pripremio je čak
za njega povelju na pergamentu
sa silnim titulama i počastima.
– Zašto su se naša dva konzula i pretori
pojavili u svojim crvenim togama sa vezom;
zašto su stavili narukvice s toliko ametista,
i sjajno prstenje s divnim smaragdima;
zašto su im danas u rukama skupoceni štapovi
sa čudesnim inkrustacijama u zlatu i srebru?
Zato što će danas barbari stići;
a takve stvari zasenjuju barbare.
– Zašto naših valjanih retora nema da kao uvek
saopšte svoje besede, da kažu svoju reč?
Zato što će danas barbari stići;
a njima su govori i svečane besede dosadni.
– Zašto odjednom nastade toliki nemir
i zbrka. (Kako su im lica postala ozbiljna).
Zašto se tako brzo prazne ulice i trgovi
i svi se vraćaju kućama jako zabrinuti?
Zato što se već smrklo a barbari nisu došli.
A neki ljudi su stigli sa granice
i rekli da barbara više nema.
Pa sad, šta ćemo bez barbara?
Oni su ipak bili neko rešenje.
E. M. Forster ga je lično poznavao i napisao je o njemu memoare, sadržane u knjizi Aleksandrija. Forster, Arnold Dž. Tojnbi i T. S. Eliot bili su među najranijim promoterima Kavafija na engleskom govornom području prije Drugog svjetskog rata. 1966, Dejvid Hokni je napravio seriju grafika da bi ilustrovao izbor Kavafijevih pjesama.
Bibliografija
Izbori Kavafijevih pjesama su se tokom njegovog života pojavljivali samo u pamfletima, privatno štampanim brošurama i listovima. Prva publikacija u obliku knjige bila je „Ποιήματα“ (Poiēmata, „Pjesme“), objavljena posthumno u Aleksandriji, 1935. godine.
Priredio: Dragan Leković
