Biti legionar nije bilo lako, i u slučaju da muškarac prođe testove – čekala ga je naporna obuka.
Studije koje su se bavile analizom starosnog doba legionara ukazuje da se u rimsku legiju oko dvije trećine vojnika prijavilo između 17. i 20. godine. Iako je većina roditelja bila ponosna na činjenicu da im se dijete nalazi u vojsci, sačuvano je i pismo jedne žene koja je korila muža što je podsticao sina da se prijavi:
“Što se tiče našeg sina Sarapasa, on uopšte nije ostao kod mene nego je pobjegao u vojsku. Učinili ste lošu stvar što ste ga podsticali da se upiše u vojsku. Jer kada sam mu rekla da ne čini to, rekao je: Ali moj otac mi je rekao da mogu da se pridružim vojsci.”
Rimljani su generalno smatrali da su djeca sa sela najbolji kandidati za legionare, jer su od malih nogu navikli na težak rad. Ali da bi to i postali, prethodno su morali da prilože dokaz kako su slobodni rimski građani i da prođu ljekarski pregled. Nakon prolaska svih testova, oni su bili vezani za legiju i morali su da odu na bilo koje mjesto u kom je njihova jedinica bila stacionirana uz polaganje sacramentum-a, tj. vojne zaklete na vjernost caru.
Obuke su bile rigorozne
Prva faza je stavljala akcenat na fizičku spremnost i to je značilo da većina novih legionara, svoje vrijeme provodi u maršu. Od njih se očekivalo da mogu da pređu 24 rimske milje pod punom opremom za svega pet sati. Potom bi uslijedila obuka rukovanja naoružanjem – koja je u početku podrazumijevala rukovanje drevnim replikama. A često se nasuprot njih nalazila i drvena kutija, kao protivnik na kom je uvježbavano ubadanje ili zasijecanje.
Najveći broj je pripadao pješadiji, koja je bila opremljena velikim oklopom. Ali, među njima su se mogli naći i konjanici, strijelci ili lako naoružani vojnici. Svaka rimska legija je imala i svoju konjičku jedinicu, a često su dodavane i jedinice specijalizovane za određenu vrstu borbe ukoliko je za tim bilo potrebe.
Zabilježeno je kako je plata generala u periodu ranog carstva bila 900 sestercija. Ovaj iznos je možda bio pristojna cifra, ali legionari su dobijali samo djelić svoje – većina je odbijana kako bi se pokrili troškovi oko hrane, odjeće i opreme. I tako najmanje 16, odnosno 25 godina koliko je trajao rok nakon povećanja.
Život nakon službe
Prava nagrada je stizala tek nakon odlaska u penziju, jer su po otpuštanju dobijali diplome u kojoj je stajalo da su veterani i to im je donosilo određene zakonske privilegije. Pored toga dobijali su određenu svotu novca, a i pravo na zemljište.
Tada su i zvanično mogli da sklope brak – iako je većina vojnika imala vanbračne partnere i djecu. Nakon dolaska Septimija Severa na vlast, ovaj zakon je izmijenjen, a vojnici su mogli tokom aktivne službe da se žene.
Izvor: National Geographic.rs
