Gorska služba spašavanja (GSS) od početka godine imala je deset akcija u kojima je 16 života – spašeno. Načelnik Gorske službe spašavanja, Željko Loncović, priča za portal ADRIA da je riječ o akcijama izvedenim na području Durmitora i Prokletija, kojima najčešće sami ‘krstare’ strani turisti, a potom izgubljeni zovu pomoć.
Bilo je lutanja i povređivanja, kaže, najviše na Durmitoru, koji je posjetiocima najatraktivniji. Ove godine jednom se morao koristiti i helikopter, jer je čovjek bio u takvom stanju da su minuti bili dragocjeni. Ipak, u odnosu na prošlu godinu za sada je manji broj intervencija.
Na pitanje portala ADRIA da li je razlog takvoj „statistici“ što su staze bolje označene, markirane, sigurnije, Loncović kaže da je, možda, manje turista koji su sami pohodili planine ili je zbog stabilnijih vremenskih prilika.
„Planini se mora prilagoditi i neka pravila iz urbane sredine, tamo – ne važe. Planinarstvo je sport sa kontrolisanim rizikom“, ukazuje Loncović. „Mora se prvo biti svjestan opasnosti, a kontroliše se znanjem, iskustvom, opremom, da se ne bi dešavale nemile scene“.
Loncović je, kao i mnoge njegove kolege, iskusan gorski ‘vuk’. Još od 1979. godine planine je obgrlio srcem, humanošću, znanjem, spretnošću, iskustvom. Planina prepoznaje njegove korake. I stope njegovih kolega. A oni njene damare. I taj poziv koji se samo srcem može čuti. Poziv o koji se u GSS-u ne oglušuje.
„GSS je volonterska organizacija, što znači da je neprofitabilna i da niko ne prima nikakvu nadoknadu, ni za članstvo, ni spašavanje, ni bilo kakve akcije. Niti je ikada primao od njenog osnivanja. A od 1963. godine do sad se sve promijenilo, prvo ljudi, oprema, pa tehnika spašavanja…Samo je ostao volonterizam i ta humanost koja pokreće. GSS i dalje radi na tim principima, a jedino je i dalje važan taj poziv za pomoć i odmah se – kreće“, priča Loncović.
GSS broji oko 60 ljudi u operativnom dijelu, a gro Službe je u Nikšiću, gdje je i nastala.
„Obavještajnu tačku, veoma jaku, ima na Žabljaku, gdje svake godine odrade lavovski dio posla na Durmitoru, kao i Plavu, i planini SUBRA kod Herceg Novog. Planiramo još otvaranja obavještajnih tačaka, ali da bi se to realizovalo neophodna je dugogodišnja obuka. GSS je jedino kao organizacija volonterska, a sve drugo je visokoprofesionalno. Član je međunarodne federacije za alpsko spašavanje „IKAR“. To je krovna institucija gorskih službi svijeta, koja daje standarde u spašavanju, kada je riječ o tehnici i opremi. Punopravni smo član u A kategoriji, što znači da imamo isti broj glasova kao i Francuska, Švajcarska Slovenija…“, ukazuje Loncović.
Riječ je o svojevrsnom priznanju GSS Crne Gore, ali i obavezi da se ti standardi poštuju i njihove preporuke i kod nas donose. Računajući i posjedovanje kvalitetne opreme, koju je i GSS Crne Gore obezbijedio.
Obuka dugotrajna, raznovrsna i nimalo laka
Čelni čovjek GSS-a ukazuje da obuka za gorskog spasioca nije ni malo laka, jer se mora na poziv odazvati i ljeti, i zimi, peti se po ledu, biti na stijeni od 200 do 300 metara ili u nekoj jami…Dugogodišnja je, jer se ne smije ugroziti bezbjednost ni onoga koga spašavaju, kao ni spasioca.
„Za 62 godine trajanja nikada nije imala ni jedan incident tokom akcija, ni povredu svojih članova, a za to je zaslužna obuka i visoki standardi koji se sprovode“, ponosan je Loncović.
Prema njegovim riječima, trude se da svake godine podmlađuju službu, i sprovodi se ciklus obuka koji traje oko pet godina. Podrazumijeva po četiri alpinistička i spasilačka tečaja, dva prve pomoći, obavezne vježbe.
„Da bi se neko školovao kao gorski spasilac potrebno je veliko vrijeme, a polaže se na kraju kada se ispune svi ti uslovi. Ispit pred komisijom obično traje tri do četiri dana, jer sve se mora proći i prostora za grešku – nema. Zvanje gorskog sapasioca kandidatu ništa ne znači, jer zbog toga neće dobiti ni stan, niti imati privilegije. Ako zaista ne zaslužuje to zvanje može dovesti u opasnost sebe ili nekoga drugoga. Standardi su rigorozni, ali su mladi zainteresovani. Postoje eliminacioni testovi, a ostaju samo oni koji to zaista žele i spremni su da se žrtvuju“, priča Loncović i ističe da se to zvanje mora ‘ovjeriti’ svake godine kroz odrađeni broj vježbi ili se u suprotnom – gubi.
Na pitanje da li bi se akcije spašavanja tokom više od šest decenija trajanja mogle, barem okvirno, pretočiti u brojke, kaže da ih je bilo veoma, veoma mnogo. Posebno zadnjih decenija kada je krenula ekspanzija planinskog turizma. GSS je intervenisala i u drugim situacijama jer je nastala kao spasilačka služba za planinare.
„Zbog geografske posebnosti Crne Gore, mnoštva kanjona, jama, planina, rad Službe se nije mogao samo ograničiti na spašavanje planinara. Usled nedostatka odgovarajuće službe koja bi intervenisala u teškim situacijama GSS se odazivala. Bilo da je riječ o teškim saobraćajnim nesrećama, u kanjonima Morače, Tare, avionske nesreće na Maganiku, helikopterskim, željezničkim nesrećama…GSS se uvijek blagovremeno odazvala i sa uspjehom intervenisala, računajući i pojedinačne pozive. Tu vlada nepristrasnost i možda je i to razlog što ne pamtimo broj spasilačkih akcija“, objašnjava.
Uslov za odziv – poziv za pomoć
Jedini uslov za intervenciju GSS je, kaže, da je nekome – potrebna pomoć. Ne vode računa o kome se radi, kako se ko zove, da li je stranac ili crnogorski državljanin. To zavisi od hitnoće i tipa akcije za koliko se brzo mogu organizovati.
A koliko je to brzo, možda ponajbolje svjedoči podatak da se ekipa GSS od sedam ljudi organizovala i stigla na zborno mjesto na Kapinom Polju u Nikšiću za rekordnih 13 minuta, odakle su helikopterom prevezeni na mjesto nesreće u blizini manastira Morače, kada je rumunski autobus sletio u provaliju i zaustavio se na 30 do 40 metara sa puta. A niko od spasilaca nije bio ni pripravan, niti je znao i mogao očekivao poziv. Jednostavno pripravnosti i nemaju, jer niko od njih u organizacionom smislu nije profesionalac, nije zaposlen u toj Službi.
I dalje bez zakona o GSS-u
Crna Gora je i dalje bez zakona o Gorskoj službi spašavanja. U regionu je, podsjeća Loncović odgovarajući na pitanje portala ADRIA, jedino GSS Hrvatske 2006. godine definisala i uredila tu bitnu oblast zakonom. Slovenija je u procesu stvaranja tog zakonskog akta.
A šta to konkretno znači na terenu, odslikavaju riječi Loncovića, da nijedna njihova preporuka kada je riječ o bezbjednosti ni za koga – nije obavezujuća.
„Mi nekoga možemo samo da opomenemo da je nebezbjedno to što radi i da treba da se vrati sa ‘pohoda’. Ignoriše našu opomenu, a onda se desi da moramo da ga spašavamo. Po hrvatskom zakonu te preporuke moraju da se poštuju jer se u suprotom snose sankcije. Kod nas je to ostalo nedorečeno jer treba definisati koja su prava i obaveze GSS, a koja države. Iza GSS treba da stoji država, jer i jeste državna“, kaže Loncović.
Izvor: Adria
