George Gordon Noël Byron (Džordž Gordon Noel Bajron) (London 22. januar 1788. – 19. april 1824.), engleski pjesnik.
Biografija
George Gordon Noël Byron ili kraće – Lord Byron rođen je u londonskoj ulici Holles. Od rođenja je bio hrom na jednu nogu. Njegov otac John Byron vukao je porijeklo od stare normanske porodice, a čiji je nastariji poznati član Ralph de Buron, zajedno s Williamom Osvajačem došao u Englesku. Byronov otac se prvi put oženio 1778. godine s Lady Conyers, markizom od Camarthena i s njom imao dvije kćerke. Mlađoj je bilo ime Augusta. Lady Conyers, prva supruga Byronova oca, umire godinu nakon rođenja Auguste. Druga supruga Johna Byrona bila je Catherine Gordon od Gighta. Ona je bila potomak Jamesa I Škotskog te pretjerano tašta i histerična žena. Iz njenog braka s Johnom Byronom rodio se George Gordon Noël Byron.
Od 1790. do 1794. godine Byron boravi u Aberdeenu. Tada se javljaju prve tegobe s deformisanom nogom. U petoj godini se vrlo strastveno zaljubljuje u djevojčicu Mary Duff. U desetoj godini naslijeđuje titulu lorda i imanje Newstead Abbey. Mladi Byron se od 1801. do 1805. godine školovao u Harrowu. Tu se zaljubljuje u nećakinju Margaret Parker, a zatim u Mary Anne Chaworth. ”Zar mislite da bih ja ikada mogla išta osjećati prema tom šepavom dječaku”, izjavila je ona jedne večeri svojoj dadilji. Te njene riječi, koje je Byron iz prikrajka čuo, ostavile su dubok trag u njegovoj duši. Desetak godina kasnije na Ženevskom jezeru Byron u pjesmi San (The Dream) govori o toj svojoj ranoj ljubavi.
Da, mi nećemo lutati više
Da, mi nećemo lutati više
u kasnoj noći ti i ja,
i zalud srce ljubavlju diše
i mjesečina još uvijek sja.
Jer duša kreće već iz grudi
uz mač što hrli sad u boj;
za predahom mi srce žudi,
i ljubav traži kraj već svoj.
I zalud noć sva voljenjem diše
i zalud njoj će uskoro kraj,
nas dvoje neće lutati više
uz mjesečine blistav sjaj.
Nakon završetka školovanja u Harrowu od 1805. do 1808. godine Byron studira u Cambridgeu na Trinity Collegu. Godinu dana prije završetka školovanja Byron objavljuje zbirku Časovi dokolice (Hours of Idleness). Byronu je tada 18 godina. Zbirku je potpisao pseudonimom Maloljetnik (A Minor). Knjiga je doživjela oštre kritike tadašnjih kritičara. 1809. Byron postaje član Gornjeg doma. Iste godine kao odgovor na loše kritike upućene njegovoj prvoj zbirci Byron piše satiru Engleski pjesnici i škotski kritičari (English Bards and Scott Reviewers). U junu odlazi na put po Portugalu, Španiji, Grčkoj, tadašnjoj Albaniji i Bliskom istoku. U Janini (Grčka) počinje pisati Childea Harolda. Prilikom odlaska iz Engleske u newstadskoj opatiji priredio je pijanku na kojoj je kao pehar služila lubanja nekog odavno preminulog fratra. U stihovima namijenjenim toj lubanji Byron hamletovski naglašava da je mrtvacu draži dodir usana nego dodir crva.
Gle, ide lepa kao noć
Gle, ide lepa kao noć kraja
Zvezdanog neba, vedrih klima,
Sve najlepše od mraka i sjaja
U liku svom i oku ima,
Umekšanom svetlom raja,
Što od neba ga dan ne prima.
Tek sena jača, manja zraka-
I slabi slast neiskazana
U valu njenih uvojaka,
Il‘ blaga svetlost, licu dana,
Gde kaže slatka misao svaka
Svu draž, čistoću svoga stana.
S tog obraza i čela nežna
-Što tiho je, a reč ne gubi-
Smešci zbore i boja nežna,
Da njenu prošlost blagost rubi,
Da ne zna duh njen zemnih čežnja,
A srce njeno čisto ljubi.
Dvije godine kasnije Byron se vraća u Englesku gdje je stigao dan nakon smrti svoje majke, 2. avgusta 1811. Iste godine nastaju Natuknice iz Horacija (Hints from Horace) i Minervino prokletstvo (Course of Minerva). Mladi lord se 1813. godine upoznaje s Annom Issabelle (Annabelle) Milabanke i prosi je prvi put. Godinu dana kasnije objavljena su mu djela: Gusar (The Corsair), Oda o padu Napoleona Bonapartea (Ode on the Fall of Napoleon Bonaparte) i Lara. Byronova popularnost zahvaljujući tim djelima vrtoglavo raste. U Londonu se te godine u jednom danu prodalo 13.000 primjeraka Gusara. Iste godine Annabella prihvaća Byronovu bračnu ponudu. Sljedeće godine (1815.) Byron se ženi svojom izabranicom. U novembru iste godine na svijet dolazi Augusta, Byronova kćerka. Neposredno nakon njenog rođenja, Byrona napušta supruga optužujući ga zbog incestuozne ljubavi s polusestrom Augustom.
Jednoj gospi
Kad Čovjek, istjeran iz Raja,
Za časak zasta pokraj vrata,
Svaki ga prizor bivšeg sjaja
Nagna klet‘ kob što mu je data.
Al‘ iduć kroz daleke kraje,
Nauči snosit grijeh svoj prijek;
Tad drugo vrijeme ču mu vaje,
U radu svome nađe lijek.
Tako će, gospo, sa mnom biti,
Ne smijem vidjet čar vaš, jao:
Dok krzman, uz vas, neću kriti,
Uzdišem zbog sveg‘ što sam znao.
Mudriji bit će bijeg moj taj
Od napasti što vreba samo;
Ne mogu gledat u svoj raj
Bez želje da ne živim tamo.
Godinu dana nakon zaključenja braka (1816.) Byron se razvodi od supruge i pod pritiskom javnosti 25. aprila napušta Englesku te odlazi u Švajcarsku. Na Ženevskom jezeru sreće P.B. Shelleya koji tamo boravi sa svojom nevjenčanom suprugom Mary Godwin i njenom sestrom Jane Clairmont. Ona je još u Londonu čeznula za Byronom te mu je iste godine rodila kćerku Allegru. Byron se nakon toga nastanio u Veneciji gdje se prepušta čarima razuzdanog života tog grada. Tamo Byron vodi ljubav s 22-godišnjom kćerkom mletačkog trgovca, a zatim i s Margheritom Cogni, prekrasnom, nepismenom i strahovito ljubomornom ženom, suprugom nekog pekara. 1817. Byron je u Ferrari, a već sljedeće godine ponovo u Veneciji. Tu u aprilu 1819. upoznaje svoju veliku ljubav; 16-godišnju groficu Teresu Guiccioli, rođenu Gamba, udatu za 60-godišnjeg grofa Guicciolija. Iz Venecije Byron odlazi u Ravennu. Godinu dana kasnije Byron piše tragediju Marino Faliero i poemu Danteovo proročanstvo (The Prophercy of Dante) koju posvećuje Teresi Guiccioli.
Kad rastasmo se tada
Kad rastasmo se tada
uz muk i suza breme,
a bol nam srca savlada,
na vrlo dugo vreme,
bled, hladan, obraz ti posta,
ko led sam celov tvoj;
a meni tek tuga osta
kroz ceo život moj.
Tog jutra rosu ledenu
sred svog osetih čela
ko hladnu strepnju jednu
što obuze me cela.
Ti skrši zavete svoje;
sad mnogom pripadaš, znam;
kad ime spomenu tvoje
i mene samog je sram.
O tebi priča svud bruji,
za me posmrtno zvono;
kroz srce jeza mi struji:
što te ljubvljaše ono?
Ti nikome od tih ljudi
ne beše tako znana;
bol osta sred mojih grudi
i večno živa rana.
Mi sastasmo se tajno;
sad tajno pamtim, smerno,
što srce ti nehajno
već presta biti verno.
A sretnem li te kada
kroz mnoga leta duga,
moj pozdrav biće tada
sav pusta, nema, tuga.“
Sljedeće godine Byron odlazi iz Ravenne u Pisu. Grof Guiccioli u međuvremenu se usprotivio ljubavi svoje supruge i Byrona, a nakon čega se i razveo od nje. Kako je sva porodica Gamba pripadala karbonarima Teresa je Byrona uvela u njihov krug. Zbog svoje privrženosti i saradnje s karbonarima Byron je protjeran iz Pise te je 1822. godine, u septembru, prešao u Genovu. Iste godine pored ostalih djela, nastaje Viđenje strašnog suda (The Vision of Judgement) – parodija na istoimenu pjesmu Byronova savremenika Roberta Southeya koji u uvodu svoje pjesme A vision of Judgement (1821.) traži od engleske vlade da zabrani Byronove knjige, a Byrona naziva osnivačem i poglavarom satanske škole. Nakon 14. jula 1823. Byron iz Geneve kreće u Grčku i 4. avgusta iskrcava se u Kefaloniji kako bi se pridružio grčkim ustanicima. Umrijećemo ovdje ili marcijalno ili močvarno, pisao je tada Byron. Tu je proveo pet mjeseci, a zatim se u Missolughiju pridružio vođi grčkog ustanka Maurocordatu.
Ona ide
Ona ide u svetlu lepote
Ko noć blaga u zvezdanom sjaju.
Sve što ima u svetu krasote;
Svetlog, tamnog – njene oči daju,
Sve neznosti, i divote s njima,
Što dan blistav ne može da ima.
Ni zrak manje, niti više sama
Sen u valu crnih joj vitica
Il‘ u skladu loknica, il‘ prama
što se spušta preko njenog lica,
Preko čela gde čedne, spokojne
Misli – su svog mesta dostojne.
Na tom licu koje ozarava
Sretni osmeh večite vedrine;
Gde dobrotom svakog očarava
Mirni odsjaj večite vrline,
Na tome se divnom licu čita
Ljubav – mirna, nevina, večita.
1824. Byron piše XV. i XVI. pjevanje Don Juana i pjesmu Na današnji dan navršavam 36-u godinu. (On this Day I Complete My Thirtysixth Year). Pjesma je napisana 22. januara, a već 19. aprila Byron umire od groznice koju je dobio desetak mjeseci ranije. Byronovo tijelo prenešeno je u Englesku. Pokopan je u Hucknellu, malom selu blizu Newstead Abbeya. Njegova polusestra Augusta na grob mu je postavila ploču sa sljedećim natpisom:
Pod ovim lukom
Gdje mnogi njegovi preci
I njegova majka počivaju
Pokopani
Snivaju ostaci
GEORGEA GORDONA NOËLA BYRONA.
Lord Byron od Rochdatea
U grofoviji Lancaster
Autor hodočašća Childea Harolda
Rođen je u Londonu dana
22. januara 1788.
Umro u Missolughiju u Zapadnoj
Grčkoj dana
19. aprila 1824.
U plemenitom poduhvatu
Da ponovo uspostavi put drevnoj slobodi
I proslavi je.
Njegova sestra plemenita
AUGUSTA MARY LEIGH
U njegovu uspomenu ovu ploču postavi.
Za Press priredio: Dragan Leković
