„Umna čuvstva“, kao sinergija svih potencija ljudskog (bogo)saznavanja upisana su na nivou spjeva u cjelosti, jer i duša uzdignuta do samoga tvorca otvara vid „sa očiju mojijeh,/ neprozračnu smrtnosti zavjesu“, i sluša „glase besmrtne muzike/ i nebesnu njinu armoniju“, i osjeća dodir „dok me neko za ruku dihvati/ i pozva me prijatnijem glasom“, i pije „sa bistroga toga istočnika“. „Umna čuvstva da objelodani“ ‒ da svoje tjelesno prevede (vrati) u duševno stanje…
NJegošev spjev Luča mikrokozma do danas ostaje zaglavljen u kontkestu religijskih, filozofskih, metafizičkih i kosmoloških ispitivanja. Skoro bez izuzetka, takvi intrpretativni pristupi uporište nalaze u prepoznavanju alegorijske intencije spjeva, zbog čega Luča dobija status nekakvog kripto-narativa, čija značenja tražimo „iza teksta“. Ponekad i „izvan teksta“.
Još je Alojz Šmaus u svojim dragocjenim ispitivanjima, prije sto godina, otvorio (i zatvorio!) pitanje originalnosti Luče mikrokozma. Smještajući NJegoša u poetsko-idejni sistem srodnih autora, Miltona, Dantea, Lamartina i Klopštoka, Šmaus pokazuje da postoje izvjesne analogije i stvaralačke intencije, ali da nije moguće tvrditi da je NJegoš neoriginalan reinterpretator djela iz heksameralne književne tradicije. Primjera radi, ako je srazmjerno lako dokazati „da je Miltonov uticaj nesumnjivo postojao“, podjednako lako može se dokazati da taj „uticaj nije ni izdaleka dovoljan da nam objasni postanak ՚Luče mikrokozma՚“ (A. Šmaus).
Ispitivanje NJegoševih interekstualnih relacija sa književnom tradicijom ostalo je živo sve do danas, dok je sličan smjer razvijen i u prostoru filozofskih i religijskih ispitivanja. Iako nesumnjivo značajni, takvi trendovi skoro da su gurnuli u drugi plan poetička ispitivanja, to jest uobičajene mehanizme književne (imanentne) analize teksta, koja teži da ustanovi kako se konstituiše značenje u tekstu, kako se re-kreira žanr u kojem se djelo profiliše. Zato se, bezmalo, može ustvrditi da alegorijske (hermeneutičke) analize Luče često egzistiraju kao krnje interpretacije.
Primjera radi, u težnji da Luču mikrokozma tretira kao „liturgijsku poemu“, Žarko Vidović mora da ustvrdi da ovo djelo nije „nikakav metafizički ili kosmološki spjev“; da nije „ni epsko, ni dramsko, ni lirsko“ djelo. (Više je nego očigledno da Luča jeste i sve to što Vidović tvrdi da nije!) Pored tih, u šahovskom smislu riječi, velikih žrtava, Vidović mora da iskorači i izvan teksta same Luče, pa da uporišta za „liturgijsko čitanje“ spjeva pronalazi u određenim epizodama iz („liturgijskog“) života vladike i pjesnika NJegoša. Sve žrtve i biografski izleti što ih Vidović planski i svjesno izvodi ne mogu se tretirati kao pogrešno čitanje, jer pružaju obilje ubjedljivih i podsticajnih zaključaka; toliko, da bismo mogli ustvrditi da niko više nije pogodio i da niko više promašio značenje Luče, koliko ovaj pravoslavni intelektualac. Vidović skreće pažnju na dvije važne ideje/motiva/metaofre iz Luče mikrokozma: „smrznut pobožnošću“ i „umna čuvstva“, što ovdje vrijedi razmotriti iz tekst i konteksta.
U periodu od 1837. do 1844. godine Petar II Petrović NJegoš jedva da išta objavljuje. Tačnije rečeno, u tom sedmoljeću nastaje tek desetak prigodnih pjesama. Pa ipak, godine „književnog ćutanja“ mogle bi se razumjeti kao razdoblje NJegoševog duhovnog uzrastanja, što će finiširati objavljivanjem spjeva Luča mikrokozma.
Ovo djelo, kako bilježi NJegošev ađutant, biograf i prijatelj Milorad Medaković, „bješe vladici najmilije“. Medaković svjedoči da je NJegoš pisao Luču „uz časni post i za šest nedjelja ne puštaše nikoga k sebi do mene“. U pismu upućenom S. M. Sarajliji 24. juna 1845. godine sâm NJegoš pruža još preciznije svjedočanstvo: „Pošiljem ti moje malo djelce Luča mikrokozma, mnom sastavljenu četiri prve neđelje prošloga častnoga i velikoga posta“.
Osamljivanje, post i molitva ‒ kao agensi specifičnog duhovnog stanja autora Luče – ne mogu se prenebregnuti u tumačenju samog spjeva. Međutim, ostajanje na pojašnjenju da je riječ o „specifičnom duhovnom stanju“ jedva da ima ikakav opipljiv značaj. Po mom uvjerenju, ovo „specifičnost duhovnog stanja“ može se objasniti tropičnim izrazima „smrznut pobožnošću“ i „umna čuvstva“, kojima autor opisuje polaznu poziciju uzdizanja duše (luče/iskre) „u ljetopis opširni vječnosti“.
Poklonika viđi siromaha
Kako plovi morem k svetilištu:
Gotovo je smrznut pobožnošću,
Nosi zavjet na oltar višnjega;
(LM, I)
Ako imamo u vidu da se uvodno pjevanje Luče otvara kao invokacija, zazivanje (Božije) Pravde, onda u pjesničkom smislu prepoznajemo ono što bi E. R. Kurcijus nazvao „topos afektirane skromnosti“. NJegoš, popust srednjovjekovnih dijaka, iskazuje skrušenost, nedostojnost, te metaforom „smrznut pobožnošću“ molitveno zaziva mudrost Gospodnju; čini se da iskazuje biblijsku pouku da je strah Gospodnji početak mudrosti. Biti „smrznut“ pred Gospodom znači biti u postu, molitvi i liturgiji. Ako slijedimo tumačenja Žarka Vidovića, onda to znači biti u „bestrašću“, u „vrlini sofrosinije“, u platonističkom i svetootačkom smislu:
„Nasuprot aristotelovskom shvatanju vrline – kao razborite upotrebe strasti i unošenja mere kojom strast postaje korisna i upotrebiva – platonizam smatra da je vrlina moguća tek kad se čovek očisti od strasti.
Ta očišćenost je sofrosinija. NJome je duša zalečena, tj. isceljenjna (cela), pošto je prethodno bila povređena ՚okrnjena՚ strastima. Zato se, upravo platonski shvaćeno, ta sofrosinija prevodi u svetootačkoj literaturi sa celomudrenost, celomudrije postignuto bestrašćem: tada je duša ՚cela՚, ՚celovita՚, ՚isceljena՚, izlečena, očišćena, podmlađena, čedna, devestvena!“ (Ž. Vidović, NJegoš i liturgijske anagnoze, 2017: 38).
Motiv smrznutosti (leda, studeni, snijega) NJegoš široko varira u spjevu. No, da on zaista može, bar na samom početku prvog pjevanja imati značenje očišćenosti od strasti; dakle, imati značenje na način kako to Vidović tumači, može upućivati i motiv vatrenosti koji se odmah, kao kontrast, uvodi nakon strofe sa motivom smrznute pobožnosti:
U noć, strašnom burom razjačenu,
Sinu meni zraka pred očima
I glas začuh kano glas angela:
„Ja sam duše tvoje pomračene
Zraka sjajna ognja besamrtnoga:
Mnom se sjećaš šta si izgubio:
Badava ti vatreni poete
Satvaraju i kliču boginje:
Ja jedina mrake pronicavam
I dopirem na nebesna vrata.
Motiv vatrenosti jeste uveden u svom tradiranom i simboličnom značenju, ali je u hrišćanskom ključu delegitimisan kao čin bogosaznanja: „badava ti vatreni poete“. Međutim, u opozciji smrznut pobožnošću – vatreni poete možemo možda prepoznati oksimoronsko udvajanje, profilisano u izrazu „umna čuvstva“.
Sam izraz, „umna čuvstva“ do sada je temeljno tumačio Mikonja Knežević u svojoj izvanrednoj studiji NJegoš i isihazam nastojeći da istraži njegovo porijeklo:
„NJegošev idiosinkretički izraz ՚umna čuvstva՚ morfološki je blizak izrazima kao što su ՚umna krila՚, ՚umno sjeme՚, ՚umne tvari՚, ՚umna sila՚, ՚umno sunce՚, ՚umno zrno՚, ՚umni elektrizam՚, koji se relativno često javljaju u njegovim djelima. Za neke od njih – kao što su izrazi ՚umno sjeme՚ i ՚umno zrno՚ – već je utvrđeno da nijesu plod samonikle pjesničke imaginacije, već da svoje porijeklo imaju u antičkoj filosofiji, preciznije, u stoičkom učenju o ՚sjemenim logosima՚“ (M. Knežević, NJegoš i isihazam, 2016: 69.
Tumačenje izraza „umna čuvstva“ doticali su i Žarko Vidović, koji ga smješta u kontekst „liturgijskog čitanja“ Luče mikrokozma, dok u nešto opštijem smjeru Slobodan Tomović izraz tumači kao „složen oblik duševnog života“, kao „neposredno sagledavanje, naslućivanje, intuiciju“, kao sinergiju: „um, čula, emocije, instinkti, gotovo sve duševne moći“. Očito je da ovi tumači imaju saglasnost da je izraz neobično važan, da je opremljen složenim teološkim i filozofskim značenjem, da predstavlja nekakvo pjesnikovo domišljanje da iskaže nedostatnost čovjekove saznajne (bogotražiteljske) sposobnosti. Pored toga, potrebno je konstatovati da se izraz uvodi u incijalnoj poziciji teksta Luče, u samoj Posveti*, čime se i od strane samog autora signalizuje na njegovo specifičan značaj:
Čovjek organ dosta slabi ima
Da izrazi svoje čuvstvovanje,
Zato znale različite dava,
Različite tjelodviženija,
Umna čuvstva da objelodani;
No svi naši slabi izgovori
I sva naša slaba čuvstvovanja,
Spram onoga što bi šćeli kazat,
Nijemo su spleteno narječje
I klapanje duše pogrebene.
Pjesničko uzdizanje duše u nadsvjetovnost/nadvremenost, u nebeske sfere, moglo bi se predstaviti kao duhovna maršruta: „umna čuvstva“ – „smrznut pobožnošću“ – Luča/iskra – Anđeo hranitelj – Istočnik. Prve dvije karike u ovom lancu u vezi su sa pozicijom zemaljske egzistencije; kao duhovna priprema, sozercanje; kao liturgijski opit, jer liturgija poziva da budemo smrznuti pobožnošću, u umnom čuvstvu; dakle, da vidimo sliku Boga živoga (ikonu); da čujemo pjesmu koja slavi Gospoda; da dodirnemo, cjelivamo, ikonu; da osjetimo miris tamjana; da okusimo hljeb i vino (evharistija). To je možda put da „ono što je ՚umno՚ počinje da se doživljava i ՚čuvstveno՚, što znači da i tijelo počinje da se participira u sagledavanju božanskih realiteta, a otuda i u samom procesu saznanja“ (M. Knežević, NJegoš i isihazam, 77).
„Umna čuvstva“, kao sinergija svih potencija ljudskog (bogo)saznavanja upisana su na nivou spjeva u cjelosti, jer i duša uzdignuta do samoga tvorca otvara vid „sa očiju mojijeh,/ neprozračnu smrtnosti zavjesu“, i sluša „glase besmrtne muzike/ i nebesnu njinu armoniju“, i osjeća dodir „dok me neko za ruku dihvati/ i pozva me prijatnijem glasom“, i pije „sa bistroga toga istočnika“. „Umna čuvstva da objelodani“ ‒ da svoje tjelesno prevede (vrati) u duševno stanje…
Milorad Durutović
* Posvetu NJegoš piše i dodaje spjevu naknadno. Osjećajući možda potrebu da ponudi svojevrstan interpretativni ključ za tumačenje spjeva u cjelosti. Ona se tako i može prepoznati kao katalog poetsko-religijskih pojmova, ali i kao katalog prvih i posljednjih pitanja na koja se kroz šest pjevanja Luče daju odgovori. Osnovna ideja upisana na nivou Posvete jeste primordijalnost čovjekove (adamovske) samoće; čovjek kao kosmičko siroče. Pjesnik zato ne traga samo za Tajnom pada, za pitanjem porijekla zla u svijetu, nego i za Tajnom očinske ljubavi, za pitanjem porijekla LJubavi, kao Božije milosti.
Izvor: zurnal.me
