Odanost životinja prema ljudima zna da bude bezgranična, najčešće su takve priče vezane za pse, međutim nevjerovatno, ali istinito, mačak muftije Muamera Zukorlića već dva mjeseca sjedi ili leži na njegovom grobu.
Mačak je snimljen da i nakon dva mjeseca sjedi na snijegu koji je prekrio snijeg, i bez obzira na hladnoću tužan “čuva” svog preminulog gazdu.
Kažu da su pokušavali da odvoje mačka od groba pokojnog muftije, ali uzalud on je uporno ostajao da tuguje nad humkom svog gazde.
U istoriji su poznati primjeri ogromne vjernosti životinja prema ljudima, uglavnom su to bili psi. Priča iz Japana o čuvenom psu akiti Hačiju (Hačiko), koi je skoro deceniju na željezničkoj stanici uporno čekao svog gazdu ispred željezničke stanice u Šibuji postala je planetarno poznata i o njemu je snimljen film.
Priča o Lesiju koji je prošao kilometre i kilometre da bi pronašao svoje gazde doživjela je mnogobrojne ekranizacije i takođe je planetarno poznata i primjer vjernosti psa prema čovjeku.
Na ovom našem području ostala je u zapećku priča o psu Deni koja je iz Petrinje lutala više od 500 kilometara i u Sremskoj Mitrovici pronašla svoje vlasnike nije ekranizovana iako je zaista spektakularna priča.
Dena je ostala u Petrinji kada je počela vojna akcija “Oluja”. Njeni vlasnici su pokušali da je nađu, ali nisu uspjeli i otišli su bez nje, ipak nakon 139 dana lutanja i potrage Dena je našla svoje vlasnike, porodicu Radanović, u izbjegličkom kampu u Rumi.
Pred novu 1996. godinu, tačno 22. decembra, u sobu je utrčao sin Goran i beskrajno uzbuđen rekao: Mama, došla nam je Dena! – priča Dušanka, i dodaje da u prvom trenutku kerušu nije mogla da prepozna jer je mnogo smršala, a šape su joj bile krvave i bez noktiju, ipak odao je beli znak ispod vrata.
U Rumi se Dena oštenila i donijela na svijet petoro kučića. Štenad su poklonjena Rumljanima. Porodica Radanović je nakon toga odselila u Kanadu i Denu je povela sa sobom. Kanađani kad su čuli za priču bez dvoumljenja su izdali “vizu” za Denin ulazak u Kanadu.
Nažalost, Dena je 2007. godine uginula, ali Radovanovići i dalje čuvaju njen pepeo u svom domu u Kanadi.
Ipak i pored zaista veoma zanimljive priče koja je mogla biti ekranizovana, niko na ovim prostorima nije se sjetio da snimi film o Radanovićima i Deni, tek nekoliko novinskih tekstova i to je sve.
