Iskašljana slova
Hartiju da pišem usud mi je dao,
škrabopisom nered u red da dovedem.
Mada duh mi klone, odveć malaksao,
ne mogu, živote, na stih da te svedem…
A od ljudi samo zaiskah da vole
cijelim svojim bićem, iskreno i nježno.
I da meni ljubav konačno dozvole,
jer patiti već je skoro neizbježno.
Hartiju da pišem usud mi je dao,
provjetrene rime da iskašlju slova –
pa poštenog što je od lopova krao
i smijeh koji plače i jecaj što gutah
i čovjeka što je do beznađa pao
ja, živote kučko, u sonet sve sputah.
Marijana Babović
