Iskren da budem ja sam mislio da Duća i ne umije da umre, cijeli svoj život je posvetio životu, slikao je život, pjevao je životu, pisao je životu, pa neka i njegova smrt bude oda životu, a ne smrti. Za život su potrebni živi, rekao je jedan mudar čovjek, a Duća kao da se toga držao cijeloga života.
Igrao se sa smrću, pa je tako za jednu od svojih izložbi slikao na praznim posmrtnicama, a crni rub mu je bio paspartu. Znao je dobro da smrt nije smrt, da nije crna, nego u bojama, da je treba drugačije oslikati, da je sve do čovjeka, a čovjek poput Duće svemu je davao boje pa i smrti. Jednom mi je kazao: „Hajde fotografiši me“, pa sam ga fotografisao kako maše u kameru. Kazao je: „Kada umrem napišite u čitulji uz ovu fotografiju: „Umro je Duća, a to je pouzdan znak da je živio. Pozdrav svima koji su ostali da žive.“ Danas vam prenosim taj njegov pozdrav.
Duća se odmetnuo od očevih pištolja, ratovanja i hajdučije u umjetnost. Ličio je više na majku Mariju, valjda ju je zato ovih dana toliko dozivao pred samu smrt. Tadija je Tadija, ali majka je majka. Od oca, našeg velikog LJubiše, Tadije Čemerkića, koji se vjenčao sa puškom, Duća se vjenčao sa olovkom i kičicom. Dok je LJubiša u Ravnom selu, u kući, pričao o ratovima, Duća je na prostranstvima panonskog mora rasklapao svoj štafelaj i slikao svoju voljenu Vojvodinu. Otišao je iz Vojvodine, ali ona nikada nije iz njega. Zvezdano nebo njegove Vojvodine i ravnice, đermovi i šorovi, to je bio njegov svijet. Vječiti mladić i mornar panonskog mora.
Često je sanjao Sremske Karlovce. Sanjao je toliko puta isti san: kako leti iznad Sremskih Karlovaca. To je glavni grad Dućine duše. Koliko je samo volio to mjesto. Tamo je učio gimnaziju, volio Branka Radičevića, recitovao poeziju djevojkama i dodirivao zvijezde svojim kestenjastim očima. Tamo se zaljubio u život. Česma „Četiri lava“ na trgu u Sremskim Karlovcima bila je i ostala njegov životni kompas. Nikada se nije nadostio te vode. Vječiti dječak.
U njegovim venama tekao je Dunav i pomalo krvi. Na tom Dunavu, jedne davne večeri, dok je Vojvodina spavala a lavež pasa rezao vazduh iznad beskrajnih ravnica, on je recitovao Majakovskog, njegov „Oblak u pantalonama“. „Marija! Marija! Marija! Pusti me, Marija, ne mogu ostati na ulicama! Nećeš? Čekaš dok upalih obraza grubo, bljutav, i isproban na svemu lošem, dođem i procedim bezubo da sam ja danas “neobično pošten”. Marija, vidiš – ja se, već poguren, slamam. Marija! Kako u debelo uho zabosti nežnu reč?” Danas nepogrešivo shvatam da je baš on bio taj “oblak u pantalonama”. Vječiti romantik.
Sjećam se kao da je danas. Šesti razred osnovne škole. Učiteljica srpskog jezika zadala je domaći, tema: zalazak sunca. Duća je kući, dolazim, kažem za temu, a on, odmah: „Spremaj se, idemo da uradimo domaći zadatak“. Ne znam šta je naumio, kako domaći da radimo zajedno, i to napolju, svejedno, krećemo. Prelijep dan, baš kao ovaj danas, kada se ispraćamo.
Duća me vodi na LJubović. Šetamo, penjemo se, pričamo. Idemo na zapadnu stranu brda, silazimo sa utabane staze, kroz šipražje, Duća traži savršen pogled na zalazak sunca. Pokazao je na jedan istureni kamen, omanju stijenu, pa kazao: „Eno naše školske klupe.“
Sunce, ta vatrena kugla slobode, bilo je blizu planina u daljini. Sjeli smo jedno pored drugog, otac i sin, još je u mom nosu taj miris ljubavi i slobode, a potom je Duća kazao: „Upijaj sve – boje, zvukove, mirise, osjećaje – sve upijaj u sebe i ne govori ništa dok ne prođe.“ Ćutali smo, dodirivali se ramenima, i gledali zalazak sunca. Nad nama rumeno nebo i sunce koje nestaje iza brda, pod nama groblje, pod brdom. Razapet između dva beskraja, onog gore i onog dolje, svjetla i tame, sunca i groba, tu sam, tog trena, za cijeli svoj život shvatio veličinu i važnost slobode. Upio sam: sloboda je onaj koji ti pokaže slobodu. Za mene, za našu porodicu, to je bio i ostao Duća.
Neponovljivi Duća.
Znate, kada odlazi njegova generacija, pa sada i on, uvijek sam beskrajno tužan i pitam se uvijek nanovo nešto mnogo veće i od Duće i svih nas: ko će nam, kada oni odu, pričati velike priče? Sve je manje svjedoka onog vremena kada smo se zaljubljivali uživo, recitovali pjesme, slikali slike i ljubili se sa mjesecom u očima. Danas sve imate na Jutjubu, a Dući je za to služio Dunav, poneka zvijezda i dašak vjetra.
Vole te mnogo tvoji: tvoja Slavica, tvoja Iva, tvoj Vuk, tvoj David i tvoj cimer – tvoj Marko:
Dao si mi život.
Dao si mi snove.
Dao si mi riječi.
Dao si mi boje.
Ćao, cimeru.
Marko Milačić
