Marko Tulije Ciceron (lat. M. Tullius Cicero; Arpin, 3.1. 106. pne. – Formijan kod Gajete, 7.12. 43. pne.), državnik i najveći rimski govornik.
Život
Nakon početnog učenja u Arpinu uči u Rimu (s bratom Kvintom) govorništvo kod Marka Antonija i Lucija Krasa, kod augura Kvinta Mucija Scevole i vrhovnog sveštenika Kvinta Mucija Scevole. S Epikurovim mudroslovnim sistemom, kojem nije bio sklon, upoznaje ga Fedro, a s naukom Akademije, kojoj se najviše priklanja – Filon, dok ga je u stoičku filozofiju već u roditeljskoj kući uputio Diodot. Dobro je poznavao staro latinsko, prvenstveno epsko i tragično pjesništvo a upoznao je i pjesnika tragedija Lucija Akcija. Jednako dobro je poznavao i grčki jezik i književnost. Na proučavanje književnosti, čini se, da ga je podstakao grčki pjesnik Aulo Licinije Arhija, kojeg kasnije brani na sudu.
Kada je imao dvadeset godina ogleda se u prvim književnim pokušajima, a ujedno nastupa i kao govornik u više privatnih parnica. 79-77. boravi u Grčkoj s bratom Kvintom i prijateljem Titom Pomponijem Atikom. U Atini sluša akademika Antioha, epikurejca Zenona i ponovo stoika Fedra, a u govorništvu se dotjeruje kod Demetrija. U Aziji se upoznaje s kićenim baroknim azijskim stilom (genus Asiaticum ili amplum), a na Rodu kod Molona s rodskim (genus Rhodium ili medium), koji čini sredinu između jednostavnog atičkog (genus Atticum ili tenue) i bujnog azijskog. Boravak na Rodu odlučan je za Ciceronov govornički razvoj, jer se tada priklanja rodskom stilu.
Iza povratka u Rim, nastavljajući advokatsko i govorničko djelovanje na sudu, zalazi u javni život te postaje prvi u svojoj porodici (homo novus) najranije što je moguće (suo anno): 75. kvestor u Lilibeju na Siciliji, a time i senator, 69. kurulski edil, 66. pretor, 63. konzul. U politici prilazi konzervativnoj senatskoj republikanskoj stranci, pa kao njen zastupnik za svoga konzulata otkriva Katilininu zavjeru i nezakonito kažnjava smrću zavjerenike na zaključak senata.
Cicerona tada slave kao spasitelja države; ali on ovakvim istupom protiv zavjerenika navlači na sebe mržnju narodne stranke, uz koju su iz demagoških razloga Cezar i Kras. Na njihovu ponudu, posle sklopljenog trijumvirata s Pompejem 60., narodni tribun Publije Klodije Pulher podstakne narod protiv Cicerona, te on mora ići u progonstvo (58-57.), a imovina mu biva zaplijenjena.
Kad se vratio, i dalje nepoćudan trijumvirima, istupa, doduše, povremeno na sudu, ali je prisiljen povući se po prvi put iz javnog života, i to vrijeme iskorištava za književni rad. 51-50. boravi kao prokonzul u Ciliciji. Posle povratka, u borbi između Cezara i Pompeja (49-48.), posle dužeg oklijevanja pristaje uz Pompeja. Pobjednik Cezar mu to oprašta, a Ciceron se opet povlači u privatni život i daje se po drugi put na življi književni rad.
Na književnom području Ciceron razvija mnogostruki rad. Osim sudskih govora (genus iudiciale), i političkih, govorenih na privatnim i službenim političkim sastancima (genus deliberativum), on piše spise iz teorije o govorništvu (retorski spisi) i proširuje u Rimu grčku filozofiju (filozofski spisi). Od njega je sačuvana i velika zbirka listova (epistolae) iz dopisivanja s rođacima, prijateljima i poznanicima. Pokušavao je i pisati poeziju, a zna se i da je bilo njegovih spisa i iz područja istorije i geografije.
Ciceronovi govori čine glavni dio njegovog književnog rada. Sačuvano ih je 58. Neki su okrnjeni, od nekih imamo samo odlomke, a izgubilo ih se 48. Već za njegovog života objavljivane su pojedine grupe govora, a prvo izdanje Sabranih govora poslije Ciceronove smrti objavio je njegov najprije rob, pa kasnije (od 54. ili 53.) slobodni građanin i prijatelj Marko Tulije Tiron, osnivač stenografije (notae Tironianae).
U tom radu traži utjehe i zbog porodičnih neprilika. 46. posle tridesetgodišnjeg braka s Terencijom, koja mu je rodila kćerku Tuliju i sina Marka, dolazi do razvoda, a 45. umire kći Tulija. I od druge žene Publilije rastavio se, već, za godinu dana.
Kad je 15. marta 44. ubijen Cezar, odlučnim istupom protiv Marka Antonija, koji se, nastavljajući Cezarovu politiku, želi nametnuti Rimu za samodršca, Ciceron postaje vođa senata koji je bio za republiku, a u opoziciji protiv Antonija. Ovaj, sam preslab protiv senata, sklapa 16. novembra 43. s Oktavijanom i Lepidom tzv. drugi trijumvirat (trijumviri za uređenje države).
Prvo im je djelo proskripcije političkih protivnika. Među proskribovanima je i Ciceron, kojem već 7. decembra 43. odsijecaju glavu i desnu ruku, koje su donesene u Rim i izložene na govornici, gdje je on držao prije kratkog vremena (44-43.) vatrene govore protiv Antonija. I sin mu i brat Kvint postaju žrtve proskripcija. Ciceronova smrt znači politički pad rimske republike (res publica). Vojnički se ona još drži na istoku do bitke kod Filipa (42.), a iza bitke kod Akcija (31.) dolazi, konačno, cijela država pod vlast jednog vođe, Oktavijana, i postaje carstvo (imperium).
Rijetko su o kojem čovjeku, koji se istakao javnim djelovanjem, izrečena tako oprečna mišljenja kao o Ciceronu. Već za njegovog života jedni mu podržavaju, a drugi napadaju: niko spram njega ne ostaje ravnodušan. I u novije su doba u prvom redu W. Drumann i Th. Mommsen oni, koji ga osuđuju.
“Njegova je vrijednost u stilistici, i on samo kao stilista pokazuje sigurnu samosvijest. Kao pisac stoji iso tako nisko kao državnik”, veli Mommsen. Odlučno se opire takvom mišljenju uz mnoge druge Fr. Aly, a u najnovije vrijeme i E. Ciacerri, koji veli za Cicerona: “…od njegovog vremena do našeg on je bio uvijek velik učitelj kulture svakog naroda, koji je stekao zaslugu da zauzme vidno mjesto u istoriji civilizacije.”
Uz odlične sposobnosti i duha i srca odlikuje se Ciceron za ono vrijeme moralnom čistoćom, umjerenošću bez pohlepe, savjesnošću u vršenju dužnosti; vjeran je, ako i ne nježan muž, brižan otac, iskren prijatelj, dobar brat i blag gospodar (Tiron). Tim se lijepim odlikama donekle umanjuje neugodna činjenica, da je bio vrlo častohlepan, hvalisav, u odlučnim časovima neodlučan, a u nesreći malodušan.
Bio je neumoran u proširivanju svoga znanja. “Varon (najučeniji Rimljanin Ciceronovog vremena) je čitao više, ali je Ciceron čitao bolje. Bio je najobrazovaniji duh Rima”, veli, možda najbolji poznavalac Cicerona, L. Laurand. Ciceron je bio receptivan duh, koji je mnogo primao, nije bio stvaralac, koji bi načinio velika i izvrsna djela. Tako se može razumjeti njegovo često neodlučno držanje u javnom životu. Vođenje državnih poslova nadilazi njegove sile, ali mu niko ne može poreći patriotizam. U njega je volja najboljeg građanina (voluntas optimi civis, Kvintilijan 12, 1, 6), čovjek je, koji ljubi domovinu (Plutarh, Cic. 49, 5), a od domovine nikome ne smije biti ništa slađe (nec locus tibi ullus dulcior esse debet patria), veli sam (Ad fam. 4, 9, 3).
Ako on kao receptivan duh ne može biti jedan od najvećih pisaca svijeta, ipak je veliko ime stekao baš svojim spisima. A to, čime oni djeluju neodoljivo na čitaoca, nije snaga i punoća njegovih misli, već začaranost forme, koja je tuđe misli stavila u usta hiljada (Bardt) Nećemo dakle tražiti kod njega veličinu u iznošenju njegovih izvornih misli, koliko u podsticanju tuđih. Nijedna ličnost rimske književnosti nema tolikih zasluga za širenje helenske kulture i civilizacije po onom dijelu velike rimske države, na kojem se govorilo i čitalo latinski, koliko Ciceron. Pa ako se ima pred očima i to, da ta helenska, gotovo samonikla kultura, izuzimajući neznatne uticaje od Hetita i Feničana, preko kultura nilskog i mesopotamijskog područja, iza svog proširenja preko rimskog imperija, postaje po hrišćanstvu od helensko-rimske evropska, a iza otkrića na početku novog vijeka i svjetska, onda C. za širenje te iste kulture, u našim očima, postaje jedna od najistaknutijih ličnosti cijelog svijeta.
Za Press priredio: Dragan Leković
