Velibor Marković, dugogodišnji podgorički advokat i član ekspertskog tima Mitropolije crnogorsko primorske u vrijeme pregovora oko sadržaja budućeg Temeljnog ugovora između Srpske pravoslavne crkve i države oglasio se danas nakon obavljivanja sadržaja njegove radne verzije.
Njegovu objavu na društvenoj mreži Fejsbuk (Facebook) prenosimo u cjelosti:
“Kao jedan od onih koji je u 2021. godini imao prilike da ucestvuje u davanju predloga, kritika i sugestija u pogledu sadržine budućeg temeljnog ugovora koji treba da bude zaključen između Drzave Crne Gore i Srpske pravoslavne crkve, mogu da potvrdim da kako preambula, tako i normativni dio, odgovaraju onom koji su ugovorne strane u načelu prihvatile i usaglasile jos u vrijeme trajanja Vlade Crne Gore, čiji je predsjednik bio gospodin Zdravko Krivokapić, a koji je ,,operacionalizovan” od strane sadašnje Vlade Crne Gore na čelu sa predsjednikom Dritanom Abazovićem.
Ono sto predstavlja moj skroman doprinos tadašnjoj i sadašnjoj konačnoj verziji tog ugovora je uočavanje i brisanje odredbe kojom je otuđenje imovine u vlasništvu Crkve bilo uslovljeno saglasnošću Vlade Crne Gore, imajući u vidu da je raspolaganje jedno od tri osnovna svojinska ovlašćenja (,,ius abutendi”, ,,abusus”), pa bi takvo ograničenje bilo protivno odredbi čl. 58. Ustava Crne Gore, kojom je propisano da se jemči pravo svojine i da niko ne može biti lišen ili ograničen tog prava, osim kada to zahtijeva javni interes, ali uz pravicnu naknadu.
To pitanje riješeno je ugrađivanjem odredbe čl. 11. st. 2. radne verzije, prema kojoj će se u slučajevima premještanja, iznošenja iz države ili otuđenja dobara koja predstavljaju kulturnu zaštitu države, na kojima pravo svojine ima Crkva, primjenjivati odredbe zakona kojim se uređuje zaštita kulturnih dobara, prema kojima u slučaju namjeravane prodaje država ima pravo preče kupovine.
Jedina moja sugestija koja nije prihvaćena od strane ugovarača je da se rješavanje pitanja restitucije pokretnih i nepokretnih crkvenih dobara vremenski oroči, tako što će se odrediti krajnji rok do kada treba biti riješeno donošenjem propisa iz te oblasti, pa je tako u odredbi čl.12. st. 2. radne verzije navedeno da je to pitanje ,,potrebno regulisati u razumnom roku”, što sam smatrao i sada smatram neodređenim.
Međutim, stav Crkve je da će se konstantnim podsjećanjem na ovu ugovornu odredbu u narednom periodu i putem djelovanja na institucije sistema, i to pitanje vremenom riješiti, te da je ovakva odrednica trenutni maksimum koji se mogao postići”.