Marlene Dietrich (Berlin, 27. decembar 1901. – Pariz, 6. maj 1992.), prva njemačka glumica koja se probila u Hollywoodu. Američki filmski institut (AFI) ju je 1999. godine izabrao na 9. mjesto liste ”Najveće zvijezde svih vremena”.
Marlene Dietrich je druga kćerka kraljevskog policijskog poručnika Louis Erich Otto Dietricha i Josefine Wilhelmine Elisabeth (rođene Felsing) u Berlinu. Rođena je, zapravo, pod imenom Marie Magdalene Dietrich, a od 1912. godine koristi isključivo ime Marlene, što je skraćenica od njena dva imena.
Posle brojnih uloga u pozorištu i nijemim filmovima, 1929. godine reditelj Josef von Sternberg, koji je bio u potrazi za glavnom glumicom za prvi njemački ton-film „Der blaue Engel“ (Plavi anđeo), otkrio je Marlene Dietrich u mjuziklu „Zwei Krawatten“ (Dvije kravate). U ulozi Lole, Marlene je doživjela veliki međunarodni uspeh. Film je istovremeno snimljen na njemačkom i engleskom jeziku, a pjesma koju je ona u njemu otpjevala, ”Ich bin von Kopf bis Fuss auf liebe eingestellt” u njemačkoj, odnosno ”Falling in Love Again” u engleskoj verziji postala je svjetski mega-hit.
Marlene je, kao mlada dama iz dobre kuće, započela svoju glumačku karijeru u pozorištu, kod najboljih učitelja, recimo Maxa Reinhardta, u onom kratkom periodu kada je Berlin bio jedna od evropskih avangardnih prestonica. Zajednički plan troje emigranata, Von Sternberga, glumca Emila Janningsa i njen, da osvoje Hollywood Plavim anđelom, što su i uspjeli, preokrenuo je karijeru uspješne dramske i filmske glumice u rafiniranom evropskom središtu u dvodimenzionalnu fantazmu, kojoj se morala prilagoditi ne samo iz želje za luksuznim životom nego i zbog narastajućeg nacizma i iznenadne propasti kulture iz koje je potekla. Njen lenjivi pogled i prezir prema neuglađenim muškarcima Novog svijeta može se čitati i kao protest žene koja je znala za mnogo, mnogo bolje. Možda nijedna njena uloga nije tako upečatljiva za čitanje ove kulturne nelagodnosti kao uloga pjevačice u saloonu na Divljem Zapadu, koju je nekoliko puta ponovila (Destry ponovo jaše, 1939, Ranč prokletih, 1952): blazirana i hladnokrvna, ona otaljava svoju tačku spremna da nogom odgurne pijane nametljivce, odsutna i sabrana istovremeno, sa uspomenom na neki drugi, bolji život.
Po dolasku nacista na vlast, Marlene Dietrich je krenula sa Sternbergom u Ameriku potpisavši ugovor za Paramount Pictures. Za ulogu u filmu Morocco nominovana je za nagradu Oscar za najbolju glavnu žensku ulogu za 1930. godinu. Ovo je ostala njena jedina nominacija za Oscara.
U narednih nekoliko godina snimila je još 5, od ukupno 7 filmova u Sternbergovoj režiji. Film Shanghai Express iz 1932. je bio komercijalno najuspješniji od Sternberg-Dietrich filmova. Saradnju između njih dvoje je 1935. prekinula Marlene. Takođe je 1936. godine odbila Goebbelsovu ponudu da snimi film u Njemačkoj za koji bi dobila veliki honorar i za koji je mogla da bira scenario i saradnike/ce. Dietrich je nastavila da snima u USA sa Hitchcockom, Lubitchem, Wellesom i Wilderom a 1939. godine uzima američko državljanstvo.
Kad ju je Hitler pozvao da se vrati u Njemačku kako bi filmovima proslavljala nacizam dok bi on zauzvrat od nje napravio najmoćniju ženu na svijetu, odgovorila je ne samo odbijanjem – javno nazvavši Hitlera idiotom, nego je išla da zabavlja američke vojnike na frontovima. Marlene je postala jedna od prvih zvijezda koje su prikupljale pare za rat protiv Hitlerove Njemačke. Snimila je nekoliko anti-ratnih pjesama i nastupala je pred savezničkim trupama na frontovima u Alžiru, Francuskoj i Njemačkoj sa generalima James M. Gavinom i George S. Pattonom. Na pitanje zašto to radi, kada se nalazi u očiglednoj opasnosti, samo na par kilometara od njemačke linije, odgovorila je „aus Anstand“ – „iz pristojnosti“. Kasnije je izjavljivala da nikada više nije imala tako intenzivan kontakt sa svojom publikom.
Na kraju rata je ušla sa prvim američkim trupama u Njemačku. U Stolbergu, pored Aachena prepoznao ju je jedan Njemac i na njeno veliko iznenađenje pozdravio ju je s radošću. Ova neočekivana reakcija nije bila usamljeni slučaj; žene iz mjesta su skupile sastojke za kolač dobrodošlice, koji je, po njenim tvrđenjima, bio najukusniji obrok u njenom životu. Imala je takođe sreće u pronalaženju majke i sestre i najprije ih je kontaktirala preko radija, a kasnije su se srele u Berlinu. Njena majka, koja se zaklela sebi da će preživjeti Hitlera, umrla je novembra 1945.
Njen politički i društveni angažman protiv nacističkog režima dobio je internacionalno priznanje znatno ranije nego što je to bio slučaj u Njemačkoj. Već 1947. Marlene Dietrich je dobila Medalju slobode od američke vlade, najviši civilni orden Sjedinjenih Američkih Država. Takođe, 1950. godine postala je „Chevalier de la Legion d’Honneur“ (vitez Legije časti), da bi kasnije bila proizvedena u oficira i komandanta Legije časti.
Njemačka javnost je dugo ostala neprijateljski raspoložena prema njoj i neki su u njoj i dalje vidjeli izdajicu. Nekoliko puta je nastupala u Nemačkoj: 1960. u Berlinu, 1962. u Düsseldorfu i 1963. u Baden-Badenu. Njen nastup u Berlinu 1960. godine izazvao je vrlo podeljene reakcije kod građana. Dok su joj neki, uključujući i gradonačelnika Willy Brandta poželjeli dobrodošlicu, drugi su isped koncertne zgrade protestvovali uz povike „Marlene, idi kući!“ Nikada se više nije vratila da živi u Njemačku, zbog čega je veoma patila. Pjesma ”Ich hab noch einen Koffer/Imam još jedan kofer u Berlinu” in Berlin govori o tome kako još uvijek sanja da se vrati u Berlin.
Održala je i turneju po Izraelu tokom koje je neke pjesme pjevala na njemačkom, razbijajući postojeći tabu korišćenja njemačkog u Izraelu.
Godine 1961. snimila je svoj poslednji veliki film Judgment at Nurnberg.
Sve oko Marlene Dietrich bilo je tajno, zagonetno, dobro skriveno i stalno otvoreno pogrešnom tumačenju. Ona sama je umjela veoma dobro da kontroliše informacije o sebi, počev od pažljivog “filtriranja” podataka o bogatom biseksualnom ljubavnom životu, pa sve do brige o osvetljenju i pozadini dok su je fotografisali. Skandali koje je cijeloga života izazivala bili su uvijek rezultat promišljene provokacije i jasnog ličnog stava. Ništa na njoj i oko nje nije bilo “spontano” i “prirodno”, sem dosljednog individualizma. Nikada nije pokušala da stekne omiljenost ulogama “običnih žena”. Kada pomislimo na vampa, kobnu zavodnicu, slika Marlene Dietrich obično se pojavi prva, no to je njena zrela holivudska slika, prilično različita od Marlene iz Plavog anđela u režiji Josefa von Sternberga (1930), dobro zaobljena i sa tamnijom kosom. Ali prvi nastup zabilježen u svijetu, u tom filmu, odredio je psihološki tip koji je ona zatim vizualno razradila, izmijenivši svoje tijelo: vitka figura sa obavezno istaknutim nogama, sasvim svijetla, “platinum” kosa, poluotvorene oči sa obrvama u savršenom luku, ironičan i tajanstven poluosmjeh, cigareta u dugoj muštikli, a kada progovori, dubok i zamaman glas, i laki strani akcenat koji dodatno unosi egzotiku.
Praktično sve njene filmske uloge bile su slične: žena od iskustva i sa prošlošću, zabavljačica, plesačica i pjevačica, kabaretska dama, ponekad na špijunskim zadacima, naizgled umorna od ljubavi ali i te kako spremna da počne iznova, izazov za dječake, opasnost za oženjene, partner za avanturiste. Nastupala je u filmovima obnažena, na užas američkih moralista. Dva su kostima nerazdvojivo vezana za nju: crni korset sa čarapama i muško odijelo, dakle istovremeno ekstremno ženski i ekstremno muški look. Njeni ambijenti na filmu bili su zadimljeni lokali, kazino, vozovi, Legija stranaca, harem, pozornica. I, naravno, kreveti. Njen “dizajnerski inženjering” bio je savršen, ali je ona umjela da parodira čak i sebe samu. Kada je sa godinama filmskom izgledu došao kraj, našla je elegantno rešenje, nastupajući samo na koncertima, gdje se realna starost nije kosila sa filmskim iluzionizmom, i gdje je ostajalo samo divljenje za njenu vitalnost. Njen način pjevanja bio je zapravo pjevušenje sa govorom: noge su pjevale svoju pjesmu. Jedina antropološka paralela koja se može naći tome tipu izražavanja jeste začaravanje vještice, formule i pjevušenje šamana, dovođenje publike/žrtve u blaženu zavisnost od onoga koji začarava. Potpuno zavođenje, drugim riječima. Čak i kada riječi pjesama nisu imale seksualnu sugestivnost, taj način pjevanja ih je činio dvosmislenim. Antiratne balade, koje smo mogli zaboraviti u interpretaciji nekog koloraturnog soprana, postajale su u njenoj interpretaciji opsesivne i nezaboravne. U dubokoj starosti, više nije htjela da se pokazuje pred kamerom, čak ni u dokumentarnom filmu o sebi, koji je napravio njen stari prijatelj Maximilian Schell (1984): pustila je samo svoj glas.
Živjela je uglavnom u Parizu. Njena poslednja želja bila je da bude sahranjena u Njemačkoj, što je postalo predmet dugog i zlobnog birokratskog zavlačenja. Šta je bio razlog tolikoj mržnji? Upravo njena potpuna ambivalentnost, nepripadanje svijetu jasnih i tupih stavova, samostalno, nepredvidivo, slobodno uživanje u svakodnevici i u kulturi, pacifizam kao prirodno stanje duha i prezir prema jeftinim strastima. Jedan drugi Evropljanin i emigrant u Holivudu, režiser Billy Wilder umio je da iskoristi njen često neiskorišćeni glumački potencijal. U izvrsnom sudskom trileru po romanu Agathe Christie ”Svjedok optužbe” (1957), Marlene je odigrala hladnu strankinju – Njemicu, proračunatu ženu osumnjičenog za ubistvo, koja uspijeva da na sebe navuče sveopštu mržnju. U savršenom obratu, ona se otkriva ne samo kao požrtvovana žena već i kao superiorni um iza savršenog plana, čime zaslužuje divljenje prevarenog advokata (Charles Laughton) i njegovu odbranu.
Marlene Dietrich je umrla 6. maja 1992., u Parizu u svojoj 90. godini. Služba je bila održana u crkvi Le Madeleine u Parizu sa oko 3.500 prisutnih i masom ljudi ispred crkve. Njeno tijelo, prekriveno američkom zastavom, vraćeno je zatim u Berlin, gdje je sahranjena na groblju Stadtischer Friedhof III na Schonebergu, nedaleko od mjesta gdje je rođena. U godinama posle njene smrti i dalje su postojale kontroverze u vezi sa njom i neki su i dalje na nju gledali kao na izdajicu. Tek 1997. berlinska opština Tiergarten je po njoj nazvala trg u blizini Potsdamer Platza Marlene-Dietrich-Platz. Posveta glasi: „Berlinska svjetska zvijezda filma i šansona. Zalog za slobodu i demokratiju, za Berlin i Njemačku“. Za stogodišnjicu rođenja Marlene Dietrich, 2001. godine država Berlin se zvanično izvinila zbog neprijateljstva. Grad Berlin joj je 16. maja. 2002. posthumno dodijelio status počasne građanke Berlina.
Njen dugogodišnji prijatelj, Ernest Hemingway rekao je o Marlene: „Da nije posjedovala ništa drugo do svog glasa, mogla je i sa njim da vam slomi srce. Ali, imala je i predivno tijelo i vanvremenski lijepo lice. Nebitno je ako vam slomi srce, jer je tu da ga zacijeli.“.
Jean Coucteau je rekao o Marlene: „Ko god je upoznao, upoznao je savršenstvo!“
Priredio (uz pomoć Wickipedie): Dragan Leković
