Miljan Nikolić, književnik, književni kritičar, esejista, pjesnik, novinar, rođen je u Hrvatskoj, u Zagrebu, 18. avgusta 1977. godine. Od 1992. godine živi u Crnoj Gori, u Podgorici. Filološke studije, Odsjek za srpski jezik i južnoslovenske književnosti, završio je u Nikšiću.
Pjesme su mu zastupljene u četiri zbornika poezije: „Dan poslije budućnosti“ (1999), „Fluid“ (2006), „Sedam noćnih rukopisa“ (2007) i „Savremeno srpsko pesništvo u Crnoj Gori “ (2008).
Priređivač je i koautor knjige poezije „Predio u praskozorje” (2008).
Objavio je dvije knjige pjesama „Uvod u Itaku“ (2014), u izdanju edicije „Hododarje“, Matice srpske iz Crne Gore i „Leptirov pir“ (2019), u izdanju edicije „Novi talas“, Udruženja književnika Crne Gore.
Od Udruženja književnika Crne Gore (2022) dobio je književnu nagradu „Vidovdanska povelja“ za kritičko-esejističku valorizaciju savremene srpske književnosti u Crnoj Gori.
Urednik je rubrike za poeziju u časopisu „Stvaranje“ (časpopis Udruženja književnika Crne Gore) i novinar je Radija Crne Gore 1 (emisija „Kulturna panorama“).
Sa pjesnicima alternativne scene organizovao je pjesničke večeri u Podgorici, Nikšiću i drugim gradovima u Crnoj Gori, a osnivač je i pank sastava „Razdor“.
Na društvenim mrežama objavljuje, veoma originalne i specifične, audio-video recitale, tj. interpretacije svojih pjesama.
Šta je za vas umjetnost? Kažete da „umjetnost počinje u igri”, a Antun Branko Šimić je rekao: „Čovjek je igrom najbliži Bogu.”
Umjetnost doživljavam kao poseban uvid u biće čovjeka i njegov odnos s društvom, prirodom, svijetom i silama nemjerljivim, putem svih aspekata njegove ličnosti, izražen onim sredstvima koje je pojedinačan autor pronašao razvijajući svoj sopstveni stil, način komunikacije i izražavanja, zavisno o kojoj je umjetnosti riječ. U samom pojmu – umjetnost, imamo i sažet odgovor na ovo pitanje, makar jedan od mogućih viđenja ove ljudske i odviše ljudske discipline duha, i svega onog što proističe iz svakodnevnog, čovjekovog susreta sa svojom sredinom, drugim ljudima, bićima…
U korijenu te riječi je pojam um i pojam umjetno, dakle jasno je na što implicira samo ime ove discipline duha i svega ukupno što čini autora, pjesnika, slikara, muzičara… Umjetnost je ono što je čovjekov odgovor na pokušaj da se na ličan način parira božanskom stvaranju prirode, zato je i prisutan pojam uma i umjetnog, kao čovjekovih odlika i odlika njegovih djela u odnosu na prirodu i zakone koje nije čovjek stvorio, već postoje (unaprijed) dati i prisutni. Umjetnost je pokušaj višeg reda komunikacije sa onima koji su u dosluhu sa autorovom ličnošću, osjećanjem i pojimanjem svijeta i vremena. Igra je tek začetak stvaranja, ali ona nikako nije dovoljna. Umjetnost treba da pređe u viši nivo djelovanja, da postane sama priroda stvaraoca, autora i da postane njegova istinska misao, fatum. Bez toga, isuviše je lako baviti se njom, isuviše banalno… ona nerijetko ima visoku cijenu koju plaća autor, a sastoji se od onog vremena koje je utrošio da bi ovladao izražajnim sredstvima, da bi stvorio svoje djelo, i svega čeg’ se odrekao, a zatim tu su i posljedice zbog onog što ga je baveći se umjetnošću dovelo u sukob s malograđanskim, svakidanjim vidom opstanka i podilaženja društvenim konvencijama. Umjetnost u iskonskom svom principu stvaranja novog i autentičnog doživljaja svijeta je najčešće neisplativa djelatnost. Pjesnik ne stvara radi novca, a valjda ni radi samoljublja… Umjetnici nisu nikakve patriote koje prilažu djelo na oltar domovine da se dopadnu sili i poretku, već kritička svijest koja secira nezdravo društveno tkivo, da ispusti ono otrovno nataloženo iskustvo, koje se zametnulo djelovanjem pohlepe i sebičnosti političara, dvorskih zabavljača, fariseja i salonskih intelektualaca, ideologa i demagoga svejedno kog predznaka i orjentacije… U umjetnosti ne treba da postoji ljevica, centar, ni desna strana, postoji estetika i to je ono što treba posmatrati kao osnovu izučavanja umjetničke građe… U spoju kazanog i načina na koji je rečeno, odnosno stila, imamo karakter toga, a to je suština estetskog aspekta umjetničkog djela. To je ono što treba da nas prvenstveno interesuje, pa onda sve ostalo. Ne vjerujem u božansku prirodu umjetnosti. To viđenje je produkt nekih vremena koja su davno ostala iza ovog što se nama danas događa. Takođe, kad čujem nekog pjesnika da pominje božansko projeklo svojih stihova, znam da imam posla s farisejstvom. To je u stvari lažiranje svog djela, i ograđivanje od svih posljedica koje pjesnik ima da primi na sebe. Pjesnici su kradljivci vatre, put do spoznaje ne vodi utabanim stazama, državnog budžeta, međunarodnih fondova za razmjenu intelektualne svojine, ali ni kulturno-umjetničkih seoskih udruženja, posjela i igranki… Sjetimo se Branka Miljkovića i njegove misli, da su riječi te koje sada traže njegovu glavu… mogao je da kao i mnogi licemjeri u literaturi navede da je on samo medij kroz koga neko višnje biće stvara, dakle nema odgovornosti, nema posljedica… i nikom ništa! Miljković je bio istinski pjesnik najvišeg reda, između ostalog i zato što nije lažirao biografiju, djelo… To svakako nije bila igra, ni zabava… već njegov jedini mogući put do pjesničkog samoostvarenja, i svog udesa kao građanske ličnosti… Pa da vidimo ko je danas spreman od slinih bardova, patriota, i dušebrižnika zabrinutih za sudbinu države i naroda da plati tu cijenu?
Uloga umjetnika u savremenom društvu?
Umjetnik je savijest, svijest i infant terrible društva u kome stvara… Nije prorok, jer ovo nije Srednji vijek, već digitalni svijet komunikacije internetom u svim pravcima… i svakako nije dvorski zabavljač i budala, da ugađa popularnim medijima, povlaštenoj klasi i vlasti… Umjetnik je samosvojno biće koje komunicira s spoljnim svijetom u onoj mjeri koliko ima potrebe za tim. A do društva je da osvijesti svoju potrebu za kulturom i umjetnošću…
Povezanost muzike i književnosti?
Muzika je odgajateljica ukusa i duha, pod uslovom da se radi o kvalitetnoj muzici… Davno je rečeno – „Pokažite mi kakva muzika najradije se sluša unutar nekog društva, i ja ću vam odogovoriti kakvo je stanje njegovog duha“…. Niče je smatrao da je tragedija rođena iz duha muzike… znamo da je Aristotel tu pjesničku vrstu, danas je ona dramska vrsta, stavljao na prvo mjesto… Lično cijenim da poezije nema izvan imanentnog ritma kog svaki pjesnik različito na osnovu svog damara inicira u svom tekstu. Tekst je pak najširi pojam za nešto što pretenduje da jeste literatura, poezija samo ono što podliježe univerzalnim, prepoznatljivim vrijednostima ovog žanra, koje se svakako iznova nadopunjuju novim vrijednostima… A ritam je bazična osnova poetskog teksta. Matoš je svoje bjekstvo iz muzike, ponjevši sa sobom iskustvo stečeno upravo ogledajući se u njoj, okončao u poeziji… to je bio zalog i počelo moderne i simbolista. Danas poezija u većoj mjeri nema tu potrebu, piše se drugačije, stihom koji je oslobođen te dimenzije… Preferiram muzikalnost, ali u onoj mjeri u kojoj je ona u dosluhu sa sadržajem i značenjem teksta, ne ukrase lišene značenja, to je manir i sentimentalizam…
Objavili ste dvije zbirke pjesama. Recite nam nešto o njima?
U svojoj prvoj zbirci pjesama “Uvod u Itaku“ suočavam se sa nemogućnošću povratka na prethodno stanje bića i duha. Ta moja unutarnja Itaka ostaje izvan teksta, kao mogućnost putovanja, pokušaja da se dođe do iskonskog sebe, ili makar do najizvjesnije varijante sopstvene ličnosti… U drugoj zbirci pjesama, „Leptirov pir“ ispitujem razoran uticaj savremenog društva, tranzicione, postmoderne ex-Yu regije na pojedinca, koji kroz cikluse postaje asocijalni lik, marginalac, pobunjenik bez utočišta i utjehe u savremenom svijetu… Nešto nalik na bodlerovskog bakljonošu, ili verlenovskog saturnijskog usamljenika, Skorsezeovog, u stvari Pol Šrederovog Taksistu, ili Raskoljnikova Dostojevskog, anarhistu koji svoje mjesto bitka potražuje u poeziji i literaturi…
Ta knjiga i referira svojim naslovom na „Cvijeće zla“, leptir piruje nad izdancima zla, on umjesto da oprašuje cvijeće, sagorijeva ih svojim pirom, svojim otrovom, no kratkoročnom pobunom i slavljem…
Pošao sam od značenja upravo tog pojma u naslovu. Pojam pira, odnosno slavlja, tako priličan slavenskim narodima, nakon devedesetih prošlog vijeka, iz jednog registra značenja preselio se u drugi, sa suprotnim predznakom. Pir danas vezujemo za nešto razarajuće, negativno… a da smo time, gotovo i zaboravili na njegovo izvorno značenje. I u proširenom, osavremenjenom značenju upravo tog pojma vidim i pronalazim zajednički imenitelj svim narodima i nacijama koje su napustile taj zajednički okvir bivše države, zanemarimo nostalgiju… i krenule u neku svoju avanturu putem ka obećanoj zemlji, Itaki, ili ipak Vavilonu novog svjetskog poretka!… Isto tako, taj pojam može se odnostiti na zamah krila leptirovih, na nedostatnost svakog pokušaja da se svijet promijeni i oplemeni… pa tako i kratkoročnost udjela u svakodnevici te moje knjige pjesama… samo jedan zamah krila u bezmjerju… Mada, znamo kako su taj zamah krila percipirali sumatraisti, i šta sve lepet, po njima, može da proizvede negdje drugo, na drugoj obali događaja…
Kako Vam izgleda savremena književna scena i šta mislite o hiperprodukciji u savremenoj književnosti?
Danas, izvjesno je, imamo značajan broj novih pjesnika, prozaista koji se učestalo javljaju u javnosti svojim djelom, i ne možemo biti malodušni, nezahvalni, i samodovoljni pa prenabregnuti tu izvjesnost, da se nešto zanimljivo i vrijedno već duže vrijeme događa i stvara i u nas na ovom okrajku svjetske literature… Nekoliko generacija je stupilo na tu scenu od upokojenja velikih i drugih pjesnika kao što su bili Popa, Pavlović, Brana Petrović, Ranko Jovović, Stevan Raičković, Desanka Maksimović, Darinka Jevrić… Samo se ti noviji pjesnici pri zadebljalom uvetu ne čuju! Imamo neke starije zaštitnike srpskog jezika koji im ne daju prije sebe, na red da dođu! Što će im na kraju krajeva mlađi kad se njihovo poimanje srpskog jezika s njima samima završava? Oni će do smrti da odlučuju ko i gdje će da se javi i pojavi, jer ko smo uostalom, mi ostali u svemu? Zamah krila leptira nad trpezom gozbe ine… Hiperprodukcija zaglušuje glasove onih koji vrijede, pa se ti i ne čuju, to je glavni problem.
Književna kritika i današnji odnosi na relaciji pisac–kritičar?
Malo je reći da književna kritika u Crnoj Gori danas ne igra gotovo nikakvu ulogu u kotiranju unutar vrijednosnog sistema literature koja se produkuje ovdje i favorizuje prema nekim vanliterarnim vrijednostima. Ovdašnji kritičari se mahom bave sobom, začešljavaju pramen svoje sujete u zrcalu naobrazbe i dotjeruju lik u javnosti, ogledajući se u oprobanom štivu na sigurnom terenu, kao da je literatura uvoštena figura koju treba tek tu i tamo ispolirati, dotjerati po izabranom kroju i metru…
Gdje su mladi pjesnici? Šta je poezija danas? Može li se antologija savremene srpske poezije u Crnoj Gori zatvoriti s najmlađim zastupljenim pjesnikom čija poetika ne bi mogla da se zastupi uz sva svoja nastojanja i sve napore ni u antologiji Bogdana Popovića, prije stotinjak proljeća? Zašto kritika to ne vidi, ne oglašava se? Na pjesničkim festivalima jedni te isti, bratstvenici, kumovi, zašto to kritika ne vidi? Nagrađuju se podobni, ideološki provjereni, zašto to niko ne vidi? Imamo li novog Zorana Mišića da prepozna novog Popu? Zašto Odsjek za srpski jezik na Filološkom fakultetu u Nikšiću se ne interesuje za produkciju najstarijeg književnog časopisa u Crnoj Gori koji aktivno do naših dana izlazi, niti je ko sa tog odsjeka ponudio da se publikuje savremena kritika u časopisu, izuzev dr Radoja Femića jednog od rijetkih istinskih posvećenika, svom pozivu i struci? Treba li još primjera pomenuti da se ustanovi klinička smrt tog vida bavljenja (lijepom) literaturom u nas?
Uloga časopisa u životu jednog književnika u savremenom društvu?
Književni časopisi, a danas i internet sajtovi, portali, ne bi zgoreg bilo, da ogledaju duh savremene literarne produkcije, pod uslovom da im prilike to omogućuju! To je jako važna uloga, tako se afirmišu i otkrivaju novi autori, tako novi pjesnici stupaju na književnu scenu, a time se i tek na taj način vitalizuje tradicija i književni klasici. Danas, nerijetko, redakcije časopisa za književnost i kulturu su prinuđene da prave kompromise između htjenja i mogućnosti. Nema značajnijeg pisca iz Crne Gore da se nije oglasio u časopisu “STVARANJE“, to ipak nešto govori, šta taj časopis predstavlja za kulturu Crne Gore i šta su nekad u njemu prepoznavali pisci koje danas cijenimo kao naše klasike. UKCG i redakcija tog časopisa svim silama nastoji da „STVARANJU“ vrati nekadašnji status i ulogu u kulturi Crne Gore, pa i regije…
Osnovne stranputice u savremenoj poeziji?
Svaki pjesnik sam bira svoj put. Što je za njega stranputica, za drugoga je jedini put kojim ima da pređe do sebe i svog djela. Negdje se svi ti putevi stiču u matičnom toku literature… Ono što bih mogao da prepoznam kao pogrešan trag za moj poetski postupak, samo je moja nemoć da i to uspijem inkorporirati u istinsko pjesničko iskustvo.
Profesor ste srpskog jezika i književnosti. Koje srpske pisce posebno volite i zašto?
Negdje sam sazrijevao na pjesnicima naše moderne, pa i avangarde, to mi se samo nametnulo po zasićenju od sadržaja kog sam imao pred sobom u jeku popularnosti mode novog srpskog srednjevjekovlja devedesetih. To, iskreno, nisam mogao nikako da svarim… Djelovalo mi je kao potpuno vještački nametnuta tendencija u vremenu. Ti ljudi su prespavali XX vijek sa svim svojim urnebesom i čudima, novim medijalnostima i atomskom energijom, rok muzikom, kontrakulturom, andergraundom… stoga sam se morao vratiti na njegov početak i krenuti iznova da tragam za svojim putem i individualnim načinom. Volio sam Ratkovića, Slobodana Markovića, Bulatovića, Kiša, nezaobilazne Andrića i Selimovića… no, kako sam naslov moje prve kljige pjesama to svjedoči, Crnjanski me je ukrao iz tog miljea i gurnuo strminom avangarde da se hvatam u koštac s drugim ekspresionistima, našim i regionalnim… Šimićem, Krležom, Ujevićem, Traklom, Gotfrid Benom… a onda su došli i pjesnici bit generacije, Keruak, Gregori Korso, Ginzberg… Danas bih ipak izdvojio neke od svojih savremenika, pjesnike koje izuzetno cijenim. To su Dragan Marković, Nikola Živanović, Mirko Jovanović, Draško Sikimić, Katarina Jović, Saša Nišavić, Ljubodrag Stojanović… Savremenu srpsku poeziju odlikuje razuđenost poetskih tokova, i gotovo nesagledivo obilje literature, koju tek treba vrednovati, inkorporirati u maticu… A to mogu kritičari, kad bi smjeli da odlože češalj i late se djela!
Šta novo spremate čitaocima i slušaocima?
Pokušavam da artikulišem ovaj vijek kakvim jeste, ili makar onakvim kakvim ga vidim, kroz svoje pjesme, to je naprosto, sve što mogu da uradim. Pripremam knjigu pod radnim naslovom „Koža“. To mi se čini logičnim slijedom i nastavkom potrage za Itakom, te potom i sukoba sa savremenim svijetom…. Unutar mene i mog bića je moja postojbina, unutar moje kože ja stolujem, i sve moje ljubavi koje sam putem do Itake proćerdao…
Buđenje anđela
… Otkud tvoj gnijev na mom liku, pali anđele, moj brate?… da li bi tako pjevao V. Popa da je u ovom vijeku rođen? Kud bi sa sobom Cranjnski M., u monahe, misionare, ratnike, pank rokere, ili u političare, da je ’mjesto u Čongradu i Temišvaru, djetinjstvo proveo u Zemunu, u vrijeme poznatog kriminalnog klana s kraja XX vijeka; bi li pjevao kud i kamo tvrđe od ulične radinosti te rđe i tamnije, ili bi isto tako bio zaista, zrak samo, obećan nedokučivim daljinama Sumatre, eteričnim konturama spiralnog toka, poput strukture DNK lanca, svog pjesničkog Stražilova? Bi li Miljković ostao pri svom uvidu u simbolizam francuske moderne, a M. Pavlović tragao za uticajem Vizantije u srpskoj srednjevjekovnoj literaturi!
Kamo se dalje, nakon XX vijeka?… i, kako to da ovaj vijek još se nije prepoznao u poeziji nastaloj na srpskom jeziku nakon seoba i drugih tjeskoba po padu Berlinskog zida i razlaza naroda i narodnosti socijalističke utopije Južnih Slavena i drugih izmaštanih, romantizovanih entiteta Starog kontinenta?
Jugosloveni su nadasve nacija literature, nastala iz junačkog eposa i epohe romantizma, te možda je u tome i ključ zašto ovaj vijek još uvijek nema svoju Liriku Itake, ili nešto nalik Preobraženju A. B. Šimića!
Literatura je, izgleda, prestala biti mitsko utočište naroda, izuzev u pojedinačnim, sporadičnim perifernim uticajima, usamljenih pjesnika provincije, vječitih sanjara i nepopravljivih romantika zagledanih u mape zvjezdane i polja klasja njihana vjetrima minulih epoha…
Zato, naši vjerni kulturni pregaoci, uprkos svim bogovima palim na tjeme ovog svijeta, i iščašenjima u toku vremena, aritimijama i neurozama ovovremenog čovjeka, i dalje sviraju u istu notu, sagledavajući iznova iz mrtvog ugla već toliko puta dočarane nacionalne pjesničke veličine… Kao da ništa nije poslje toga napisano na ovom jeziku kojim tako posrćem i hramljem, dok se hrvem sa sobom da dokučim, što to uopšte imam i radi koga da kažem!
I zaista, nema ništa ugodnog i dobrog sa svom tom pročitanom literaturom, jer ja ovakav od ovih htijenja ništa od toga što sam čitao nemam na vrhovima svojih prstiju da vam dam. Moja je duša golija od prazne hartije uz ta čitanja i učitavanja, i nadmjena malograđanska dopisivanja akademski podesnih… čemu to i kome, u ovakvom mucavom, samosaplićućem vijeku!
Mislite da ste bolji, načitani, dokoni, bezidejni i samodovoljni, uz dojčkafe i Teodor Adorna koji još polemiše s Aušvicom i moralnošću čina pisanja poezije nakon svega? … pa, poeziju će ipak pisati i najgore hulje ovog svijeta, ali će i okapati nad svojim zabludama tražeći se u tehnokratskom haosu ovog vijeka.
Šta čitate i radi koga? Rad svoje samozaljubljenosti, u svijetu pogubljenih vrijednosti, ispremetanih strana, razbijenih zajednica?… Književnost ovog vijeka ako nije osvještena u odnosu na stvarnost, progresivna spram svega što joj predhodi, ako silovito ne reaguje na anticivilizacijske pojave divljeg kapitalizma koji proždire planetu, uništava kulture i narode, takva književnost koja udovoljava samodopadljivim tendencijama kvaziintelektualne elite, samo je prozračna brošura u katalogu postojeće literature, petparački ukras, tričava zabava za amorfne mase, autistične profesore, magistrante i akademike. Književnost treba silovito zaći u žarište stvarnosti svim svojim raspoloživim sredstvima od svog nastanka, pronaći i stvoriti iznova aktivnog, analognog čovjeka, svim svojim aspektima i dimenzijama svog postojanja, osvijestiti ga, dati mu oružje i probuditi volju… Nadahnuti ga da se bori za svoja prava… sve drugo je zabadava, laž i prazan ukras na ovom svijetu sklonijem svakom besmislu nego li čemu drugo!
Imamo pjesničke festivale na kojima se reklamira nekakva banalno benigna umjetnost, čiji autori kao da bi htjeli da su ukrasi ovoj stvarnosti! Njima je potaman, po njihovom kroju i bombe i narkokarteli i korupcija, mentalna prostitucija i duhovna pustoš, nezaposlenost, sveukupna dezintegracija društva… Oni čitaju probranu „visoku“ književnost i pišu kako li su prefinjeni i znaveni u svom sanjarenju o idealnom sebi, o ni malo sebičnom svom činodejstvu pred zblentom publikom i potkupljenim žirijem… njih ne tangira ono što je spolja; haos i opšta mrzovolja puka… Nikakva zlatna epoha nacionalnog preporoda, dame i gospodo!
Snežana R. Radulović
Izvor: Slovoslovlje
