Odakle je Miloš Obilić, ko su mu roditelji i koji se sve mitovi vezuju za ovog junaka?
Miloš Obilić je bio vlastelin kneza Lazara u drugoj polovini XIV vijeka. Ne zna se mjesto i zavičaj njegovog rođenja. On je na Vidovdan 1389. pogubio turskog cara Murata na Kosovu, pa su ga razjareni Turci uhvatili i posjekli. Tako je Obilić postao središnja ličnost epskih narodnih pjesama kosovskog ciklusa, simbol visoke časti, junačkog podviga, heroj koji ne preza od očigledne smrti.
Crnogorci su i u borbama klicanjem prizivali Obilića u pomoć: “Ha, poteci, Obiliću!” O njegovom junaštvu pjeva se i u arbanaškim narodnim pjesmama.
U starijim srpskim i stranim izvorima Miloš se preziva Kobilić i Kobilović, a od 1765. Obilić. Njegovo neobično prezime uticalo je na narodnu maštu i predanja o Obilićevom rođenju — da ga je kobila zadojila (otuda Kobilić).
Po drugom predanju, zadojila ga je vila Jelisavka, a po bajci, ona mu je bila majka. Po narodnim pjesmama, otac mu je bio zmaj, pa je zato bio zmajevit (na tijelu je imao zmajev biljeg, oznaku), a njegov konj Ždralin bio je vidovit. Po jednoj varijanti Miloša je rodila djevojka Janja, čobanica kod ovaca u planini. Ostala je gravidna od zmaja. Kad se porodila, ostavila je dijete u planini, našla ga vila, zadojila i othranila. Kada je Miloš odrastao, bio je neobično snažan. Majka mu je, po predanju, bila gruba žena, nosila je dojke preko ramena. Kada ju je knez Lazar spazio, rekao je: “Kakva ružna kobila rodila velikog junaka!” Od tada se Miloš prozove Kobilić.
Drugi kazuju da je silni car Stefan (Dušan) loveći po planini Ceru, ugledao na jednom mjestu kako se grane na drveću savijaju dolje i uzvijaju gore. Kad dođe na ono mjesto, a to dijete kod ovaca udarilo sjekiru u kladu, pa leglo na leđa i spava: kad dahne vazduh iz sebe, grane se uzvijaju gore, a kada povuče u se, savijaju se k zemlji. Kad je to vidio car, začudi se, pa pruži ruku s konja da mu uzme sjekiru, ali hoćeš, ne može da je izvadi iz klade. Brže-bolje sjašu sluge i vojvode s konja, ogledaju svi redom objema rukama da izvade sjekiru, ali je nijedan nije mogao ni pomaći. Onda probude dijete i car ga zapita: “Kako ti je ime?”— a ono odgovorilo: “Miloš”. — “Imaš li oca i majku?” — “Majku imam, a otac mi je umro.” — “Hajde da nas vodiš kući.” I tako ga kojekako namoli da pođe pred njima kući. Sad su oni radi znati i vidjeti šta će Miloš raditi sa sekirom, kako će je izvaditi iz klade, ili će je onako ostaviti.
Kad Miloš krene ovce, on uzme sjekiru jednom rukom i zametne je na rame. Kako dođu kući, Miloš ostavi ovce i nepoznate goste, pa zamakne među zgrade da potraži majku. Pošto car sjaše konja, pođe i on za Milošem da gleda da mu se gdje ne sakrije, kad pogleda kroz brvna u jednu zgradu, a to mu majka mijesi hleb, pa prebacila desnu sisu preko lijevog ramena, lijevu preko desnoga, a on ostrag sisa. Onda car reče: “Međer obila (velika) majka rodila obila junaka!” Car uzme Miloša od majke, odvede ga svome dvoru i od tada se nazvao Obilić (po Vuku).
Narod, iz patriotskih pobuda i ponosa, vuče Obilićevo mjesto rođenja u svoj kraj. Po predanjima, on se rodio i živio u Pocerini. Tu ima selo Dvorište, a poviše njega su ostaci Miloševe konjušnice; odatle nedaleko bili su njegovi dvori.
U selu ima neki stari grob s velikim kamenom čelo glave. Kazuje se da je to grob Miloševe sestre. Ona je pljevila pšenicu, a Miloš, misleći da je košuta, gađao je buzdovanom s Trojanova grada na Vidojevici i na mjestu je ubio.
U Pocerini je rijeka Nečaja. Po narodnoj pjesmi, posle kosovske bitke došao glasonoša s Kosova, našao Miloševu majku kod ovaca pored rijeke, pa joj rekao: “Ne čaj (očajavaj) više, Miloševa majko, odbij ovce u to pusto polje, Miloš ti je poginuo!”
U Pocerini su i dva brijega, Tabor i Crkvine; na prvom brijegu je Miloš odmarao vojsku, a na drugom je pričestio kada je polazio na Kosovo. Jedno mjesto u susjednom predjelu Jadru naziva se Miloševa Skakala. Tu ima četiri kamena, dva su na mjestu odakle je Miloš skočio, a dva dokle je navodno skočio, ali je to kamenje razdaleko, pa se pripovijeda o tako velikom Miloševu skoku.
Po drugom predanju, Miloš je bio iz predjela Poreča u Srbiji. Jedno mjesto sa zidinama u Poreču naziva se Miloševa kula, koja se pripisuje Obiliću. On je u susjednom predijelu Zviždu držao ergelu; kobile je pozivao zviždukom, pa se po tome prozvao predio.
Drugi kazuju da je Obilić bio iz sela Kobilja kod Kruševca, pa je po tom selu dobio prezime. Nedaleko odatle su ruševine kamenog utvrđenja koje se pripisuje Obiliću. Putopisac St. Gerlah zabilježio je 1578. predanje hrišćana u Pirotu da su zidine zamka u okolini Pirota ostaci dvorova Miloša Obilića.
Po Andriji Kačiću i turskim izvorima, Obilić je bio iz Novog Pazara. Po jednoj narodnoj pjesmi, on je bio iz Hercegovine, a po drugoj — s Kosova. Naposljetku, po jednom predanju, Miloš je bio iz sela Obilića u Drenici.
Miloš je bio u društvu kosovskih junaka. On se družio i s vilama, od kojih ga je jedna ustrijelila u grlo zato što je ljepše pjevao od nje.
Po predanju, kada je Obilić rasporio cara Murata na Kosovu, obode konja i stane da bježi. Turci pojure za njim, ali nikako da ga stignu i uhvate. Onda neka baba, crna kao krlja, nauči Turke i oni stignu Miloša, uhvate ga i htedoše da ga posijeku. Ali je junak imao na sebi oklop. Onda ona ista baba nauči Turke da Miloša bace na oganj. Oni tako učine, Miloš otvori oklop i Turci mu odrube glavu. Junak ustane, stavi svoju glavu pod mišku i pobjegne im. Ali neka djevojka kopala kukuruz s majkom, spazila junaka, pa se obratila majci: “Vidiš, majko, čovjeka bez glave, nosi je pod miškom!” A majka joj: “Ćuti, ne gledaj tamo, da ne bi urekla junaka!” U taj čas Miloš padne na zemlju i tu ga ukopaju.
Sada se na Kosovu priča da je Milošev grob u Labu. Miloševo viteštvo i lično požrtvovanje u boju na Kosovu uticalo je na stvaranje kulta u narodu o njemu, pa ga je srpska crkva proglasila za sveca, a Vidovdan, dan kosovske pogibije, određen je za evociranje te pogibije.
U sabornoj crkvi Hilandara među svecima je i Milošev lik sa zapisom: “Sveti Miloš postradavši na Kosovu.” U crkvama sela Gornjih Matejevaca i Gabrovca, oba kod Niša, nalazi se Milošev lik: “Svjati Miloš Obilić.” Njegov lik postoji i u crkvama makedonskih sela Kućevišta i Kšanja s natpisom: “Sv. Miloš Obilić.”
Izvor: Š. Kulišić, P. Ž. Petrović i N. Pantelić (1970), Mitološki rečnik-Etnolog/National Geographic
