Danijel Prerad (Večernji list), Goran Kapor (Vijesti), Edin Barimac (Oslobođenje), Ivana Nikoletić, Vojislav Stojsavljević (Danas)
Katastrofa u Turskoj pokazala je koliko loša gradnja stambenih objekata povećava broj žrtava. U regionu je prekretnica bila 1963, kada je zemljotres sravnio Skoplje i odnio više od hiljadu žrtava. Tada su promijenjeni yu-propisi, ali nova gradnja sa investitorima željnim velike zarade poslednjih godina budi nove strahove šta se može desiti ako zemljotres dostigne 7 stepeni Rihtera
Hrvatska: Objekti građeni posle 1963. preživeli potrese
Zagreb – Spavala sam kad se zatreslo, a na mene su na krevet popadali dijelovi stropa. Izašla sam i vidjela da je kuća ispucala, a dimnjaci se srušili, tako nam je umirovljena učiteljica Ankica Draženović komentirala prvi petrinjski potres 28. prosinca ujutro, kad smo je zatekli dan kasnije pored njene kuće u Petrinji.
„U ovu kuću država ništa nije ulagala od rata kad smo se vratili. Muž je čak nešto pokušavao, ali su ga konzervatori odmah zaustavili jer je zaštićeno dobro, a država je rekla da će oni ju obnavljati. No, nisu prstom makli i vidite što se dogodilo“, rekla je Ankica tada, nekoliko sati prije velikog potresa. U tom je trenutku njena zgrada, starija od 100 godina i u vlasništvu države čiji su oni bili najmoprimci u jednom stanu, bila jedna od rijetkih koje su zadobile teža oštećenja od prvog potresa jakosti 5,0. Nekoliko sati kasnije, potres snage 6,4 tu je kuću gotovo do temelja srušio.
Ta se kuća nalazila u samom središtu Petrinje, koji je i najteže stradao, a uglavnom je riječ o kućama i zgradama s prijelaza iz 19. na 20. stoljeće, koje se nisu gradili po protupropisnim normama , a niti su se održavale zbog pretežno državnog i javnog vlasništva, a do čega je došlo nakon nacionalizacije iza 2. Svjetskog rata. Nekoliko ulica dalje snagu potresa su izdržale druge građevine, građene nakon 1963. i katastrofalnog potresa u Skoplju, nakon čega su se na području cijele bivše Jugoslavije, pa tako i Hrvatske počele primjenjivati striktnije građevinske norme.
Naime, nakon potresa u Skoplju 1963. godine armirani betonski zidovi postali su obvezni, te bi sve zgrade građene nakon toga, ako su građene stručno, trebale izdržati potrese barem magnitude 6,5 po Richteru. Nakon banjalučkog potresa 1969. norme su još striktnije, a 1998. godine je Hrvatska preuzela eurokod standard koji se primjenjuje od sredine 2000. po kojem se gradnja temelji na procjeni seizmičkog hazarda, odnosno ugroženosti od potresa pojedinog područja. No, kao što je potres u Turskoj pokazao – pitanje je koliko graditelji poštuje tu normu. Najgore je kad to testira sam potres snažan poput onog u Turskoj i Siriji, što rezultira ogromnim gubicima ljudskih života.
Katastrofa u Turskoj pokazala je koliko loša gradnja stambenih objekata povećava broj žrtava. U regionu je prekretnica bila 1963, kada je zemljotres sravnio Skoplje i odneo više od hiljadu žrtava. Tada su promenjeni yu-propisi, ali nova gradnja sa investitorima željnim velike zarade poslednjih godina budi nove strahove šta se može desiti ako zemljotres dostigne 7 stepeni Rihtera
Hrvatska: Objekti građeni posle 1963. preživeli potrese
Zagreb – Spavala sam kad se zatreslo, a na mene su na krevet popadali dijelovi stropa. Izašla sam i vidjela da je kuća ispucala, a dimnjaci se srušili, tako nam je umirovljena učiteljica Ankica Draženović komentirala prvi petrinjski potres 28. prosinca ujutro, kad smo je zatekli dan kasnije pored njene kuće u Petrinji.
„U ovu kuću država ništa nije ulagala od rata kad smo se vratili. Muž je čak nešto pokušavao, ali su ga konzervatori odmah zaustavili jer je zaštićeno dobro, a država je rekla da će oni ju obnavljati. No, nisu prstom makli i vidite što se dogodilo“, rekla je Ankica tada, nekoliko sati prije velikog potresa. U tom je trenutku njena zgrada, starija od 100 godina i u vlasništvu države čiji su oni bili najmoprimci u jednom stanu, bila jedna od rijetkih koje su zadobile teža oštećenja od prvog potresa jakosti 5,0. Nekoliko sati kasnije, potres snage 6,4 tu je kuću gotovo do temelja srušio.
Ta se kuća nalazila u samom središtu Petrinje, koji je i najteže stradao, a uglavnom je riječ o kućama i zgradama s prijelaza iz 19. na 20. stoljeće, koje se nisu gradili po protupropisnim normama , a niti su se održavale zbog pretežno državnog i javnog vlasništva, a do čega je došlo nakon nacionalizacije iza 2. Svjetskog rata. Nekoliko ulica dalje snagu potresa su izdržale druge građevine, građene nakon 1963. i katastrofalnog potresa u Skoplju, nakon čega su se na području cijele bivše Jugoslavije, pa tako i Hrvatske počele primjenjivati striktnije građevinske norme.
Naime, nakon potresa u Skoplju 1963. godine armirani betonski zidovi postali su obvezni, te bi sve zgrade građene nakon toga, ako su građene stručno, trebale izdržati potrese barem magnitude 6,5 po Richteru. Nakon banjalučkog potresa 1969. norme su još striktnije, a 1998. godine je Hrvatska preuzela eurokod standard koji se primjenjuje od sredine 2000. po kojem se gradnja temelji na procjeni seizmičkog hazarda, odnosno ugroženosti od potresa pojedinog područja. No, kao što je potres u Turskoj pokazao – pitanje je koliko graditelji poštuje tu normu. Najgore je kad to testira sam potres snažan poput onog u Turskoj i Siriji, što rezultira ogromnim gubicima ljudskih života.
Zagrebački potres u ožujku 2020. bio je magnitude 5,5, a petrinjski 29. prosinca iste godine 6,4 po Richteru. I pokazalo se, srećom, da su građevine građene nakon 1963, uglavnom, izdržale potres. Oštećenja ima, no protupotresni standard u biti i ne jamči neoštećenost objekata, nego sigurnost da se oni ne uruše i izazovu ranjavanja i smrt ljudi. Pogotovo kad se uzme u obzir da su od 1963. naovamo na mnogim građevinama rađene brojne preinake.
No, sve ono izgrađeno prije 1963. pokazalo je, uglavnom, slabost u zagrebačkom i petrinjskom potresu, a što se najviše vidjelo u povijesnim cjelinama gradova. Riječ je o zgradama izgrađenim od pune cigle u vapnenom mortu, koji je sam po sebi degradiran. U osnovi te zgrade nisu udovoljavale današnjim standardima s gledišta otpornosti na potrese.
Do zagrebačkog potresa u ožujku 2020., nitko nije ni uzimao u obzir protupotresnu otpornost kuća i zgrada u kojima su se kupovali stanovi jer jačih potresa, naročito u kontinentalnom dijelu Hrvatske, dugo nije bilo. No, sada se to promijenilo pa su to već sastavni dijelovi opisa stanova i kuća na oglasima.
Prema Eurokod protupotresnim normama treba osigurati da u slučaju potresa nema rušenja zgrade i, osigurati pri tome zaštitu ljudskih života, ograničiti štetu na zgradama, te omogućiti da zgrade od posebne važnosti, poput bolnica, budu i dalje funkcionalne. Taj je standard za stroži od onih za „obične“ zgrade.
Uvjet da nema rušenja znači da ne smije doći do globalnog i lokalnog rušenja konstrukcije pri djelovanju značajnog potresa (čija se jačina uzima za određena područja na temelju seizmičkih podataka potresa maksimalnih magnituda u zadnjih 475 godina). Zgrada treba zadržati potresnu otpornost i na naknadne potrese, no kao što smo već rekli – ne isključuje se moguća pojava veće štete i gubitak funkcionalnosti. Također, šteta mora biti ekonomski prihvatljiva.
Na području Zagreba prema smjernicama su projektirane zgrade da izdrže potrese od 8 i 9 stupnjeva Mercallijeve ljestvice, tj. 6.5 do 7.0 Richterove ljestvice. ovisno o zoni procjene, Zagreb ima 2 zone. Procjena seizmologa je da najveća moguća magnituda potresa u Zagrebu može biti oko 6,5 ili 6,6 stupnjeva Richter. A prema podacima Državnog zavoda sa statistiku (DZS), gotovo 100 tisuća stanova u Zagrebu građeno je prije 1964. i stupanja na snagu prvog propisa o protupotresnoj gradnji.
Problem tih zgrada je što se i dalje sustavno ne provodi njihovo ojačavanje, a sve kako bi i one bile spremne za neki budući jači potres. Kojeg možda bude, a možda i ne bude, ali to nitko ne može sa sigurnošću reći.
Bosna i Hercegovina: Beton je najboljI prijatelj protiv potresa
*Pored projektovanja i gradnje potrebno je imati jako dobar nadzor – ne nadzor koji tu bude kratki vremenski period i ode sa gradilišta
Sarajevo – Zemljotresi u Turskoj i Siriji ponovo SU otvorili pitanje kakav je kvalitet gradnje u BiH, jer je posljednjih godina došlo do građevinskog buma, ali i urbanističkog haosa. Statičar Isak Medić ističe da je najvažnije projektovati kako treba, kao i da imamo dobre propise i pravila, ali da se borimo sa investitorima.
„Što se tiče naših zgrada, austrijska gradnja je dobra. Problem je što su se prepravljali poslovni prostori po nekoliko puta. Mislim da su u redu zgrade koje se danas grade. Svaka država ima stroge propise po kojima se mora projektovati. Sarajevo je 7. seizmička zona koja nije opasna, a projektujemo za 8. zonu, 9. ne bih poželio nikome. Beton je najbolji prijatelj protiv potresa, treba graditi što više objekata od betona. Mene optužuju da sam skup statičar što ne žalim armaturu. Moj profesor je govorio: Ono što je so za supu to je konstruktivna armatura za beton“, kazao je Medić, koji smatra da je Mislim da je u Turskoj i Siriji nedostajalo mnogo armature.
Profesorica sa Građevinskog fakulteta u Sarajevu Naida Ademović naglašava da u zemljotresu koji je pogodio Tursku i Siriju se radi o snažnim jačinama potresa i u takvim slučajevima je apsolutno nemoguće da konstrukcija ostane neoštećena, ali sa pravilnom gradnjom može se postići da se ona ne sruši.
Upitana za kvalitet gradnje u Sarajevu i BiH, odnosno kakve bi bile posljedice nekog jakog zemljotresa, Ademović je rekla da je to teško prognozirati, ali da po onome što ona zna jeste da se najveći broj objekata koji se gradi radi prema Eurokodu 8, dakle prema evropskim standardima koji su dosta stroži u odnosu na pravilnik koji je trenutno važeći u BiH, a koji je iz 1981. godine, s tim da je došlo do zadnjih izmjena 1990. godine. Naglašava da je pored projektovanja i gradnje potrebno imati jako dobar nadzor – ne nadzor koji tu bude kratki vremenski period i ode sa gradilišta.
Anđelko Cumbo, stručnjak za građevinske materijale i konstrukcije na Fakultetu za arhitekturu, građevinarstvo i geodeziju u Banjoj Luci, govoreći o procjeni seizmičke otpornosti starih zgrada u tom gradu ističe da pojedini objekti građeni prije 1964. ne zadovoljavaju neke od osnovnih principa projektovanja i građenja seizmički otpornih konstrukcija. Kao dodatni problem ističe i praksu nadogradnje zgrada, koja je bila aktuelna naročito početkom 2000. godine kada se pokazalo koliko se nespremno i olako pristupilo takvom poslu.
„Kod ovih nadogradnji najčešće se izlazilo u susret potrebama investitor, i to često bez ojačanja postojeće konstrukcije, po sistemu bez ulaganja u nešto što je investitoru ‘samo trošak’“, tvrdi Cumbo.
Prema njegovim riječima opasni su i slučajevi gdje su se kod promjene namjene u prizemlju vršili radovi na „raščišćavanju“ prostora, čime se zgrada dovodi u stanje „mekog“ prizemlja. Kada je riječ o novim objektima, Cumbo ističe da su oni po pravilu kvalitetniji od starih, kada je zaštita od zemljotresa u pitanju. Međutim, i gradnja novih objekata zna biti propraćena nizom nedostataka.
Potcrtava da se pri projektovanju najčešće u prvi plan stavljaju želje investitora što u startu često dovodi do „fleksibilnog prizemlja“, konzolnog isturanja objekata iznad prizemlja („krađa prostora“) i asimetričnih konstrukcija. Istovremeno, dodatne probleme predstavljaju neankerovane zidane ispune, fasade od stakla, neadekvatne dilatacije između zgrada i slično.
Crna Gora
Podgorica – Objekti novije gradnje u Crnoj Gori, koji su rađeni po aktuelnim zakonima i propisima su seizmički sigurni u velikoj mjeri, ali najveći problem predstavljaju nelegalni objekti kojih je na desetine hiljada.
Na eventualne posljedice zemljotresa utiče i gustina gradnje, a za razliku od armirano-betonskih zgrada koje su izgrađene posljednjih 20 godina, seizmički su nesigurni nearmirani zidani objekti, bez vertikalnih i horizontalnih serklaža.
Profesor na Građevinskom fakultetu Srđan Janković kaže da postoji veliki stepen sumnje u seizmičku sigurnost „divlje“ izgrađenih objekata, koji nemaju potpunu dokumentaciju.
„Pogotovo objekata gdje su prekršeni osnovni principi prilikom koncipiranja, konfiguracije u osnovi. Ako su prekršeni neki osnovni principi u seizmičkom projektovanju, onda se u velikoj mjeri može kazati da su seizmički nesigurni“, rekao je Janković.
On je kazao da i izgradnja velikog broja objekata sigurno povećava seizmički rizik: „Vidjeli ste i u Turskoj, čitav niz maltene istih objekata i jedan među njima je skroz stradao. Kad je veliki broj objekata, onda je velika vjerovatnoća pravljenja greške. Rizik da će neki od njih biti seizmički nesiguran sigurno raste:“
Janković je navodi da postoje decidne i jasne norme kada je u pitanju projektovanje. Kako je naveo, u Crnoj Gori propisi za projektovanje zgrada ažurirani su 1981. nakon zemljotresa 1979.
„Oni su u to vrijeme bili aktuelni i dobri. Međutim, vrijeme je uradilo svoje, nauka o inženjerstvu je mlada, dosta toga se promijenilo, saznali smo mnogo toga. Taj pravilnik je postao, ne možemo kazati neupotrebljiv, ali nedovoljno precizan i tačan“, smatra Janković.
Crna Gora je napravila pravi korak prihvativši Evropske standarde za konstrukcije, takozvane Evrokodove (EC).
„Prethodnih četiri, pet godina paralelno su se upotrebljavali Evrokodovi i naši važeći propisi. Međutim, od ove godine isključivo se u Crnoj Gori mora projektovati po evropskim normama“, rekao je Janković.
On je naveo da su ti propisi zahtjevniji u inženjerskom dijelu, ali da projektovanje po EC-u donosi veću sigurnost.
Ponavlja da je potpuno besmisleno i da nije dopušteno da se štedi na obezbjeđenju seizmičke sigurnosti: „Dopunska ulaganja u obezbjeđenje seizmičke sigurnosti kod novih građevina su nekoliko procenata u odnosu na ukupnu investiciju i potpuno je nedopustivo da neko štedi na tome.“
Potpuno je druga situacija sa postojećim zgradama, budući da je jačanje njihove seizmičke izdržljivosti izuzetno skupo, pa ga zemlje u razvoju često ne mogu priuštiti. Objekti po propisima moraju biti građeni i projektovani da izdrže udar zemljotresa jačine sedam stepeni Rihtera.
Najveći garant da se objekat neće srušiti je poštovanje zakona i pravila građevinske struke, ali ne postoji stoprocentna sigurnost da zgrada ili kuća neće biti oštećena, bez obzira koliko je dobro planirana.
Objekti se ne projektuju da bi se sačuvali oni, već da bi se sačuvali ljudski životi i smatra se da su inžinjeri dobro odradili svoj posao ako stoje dok se građani bezbjedno ne evakuišu, pa i ako nakon zemljotresa ne budu sigurne za život.
Propisi na prostoru bivše Jugoslavije su počeli da se pooštravaju prvo nakon jakog zemljotresa u Skoplju, a naročito su pooštreni nakon razornog zemljotresa na jugu Crne Gore 1979. godine. Tada je treslo jačinom od 6.9 Rihtera.
Opšta pravila su dobro projektovanje objekata, što podrazumijeva uglavnom simetričan, pravilan raspored vertikalnih nosećih elemenata (stubova i zidova), njihovu ujednačenu krutost i dimenzije, pravilan raspored mase po visini objekta.
Srbija: Nesavesni graditelji veća opasnost od prirode
Beograd – Seizmička aktivnost u Srbiji izgledna je na području Kopaonika, koji se često trese, Šumadiji i u trouglu koji stvaraju Kopaonik, Kosjerić i Valjevo u Zapadnoj Srbija, a i sa treće strane Svilajnac u centralnom delu zemlje, objasnila je za Danas geofizičarka Ana Mladenović posle razornog potresa u Turskoj i nekoliko manjih u Rumuniji koji su zatresi i deo Srbije.
Seizmološkinja Slavica Radovanović, pak, upozorava da bi Srbiju uskoro mogao pogoditi zemljotres magnitude do šest stepeni Rihterove skale, jači od onog koji je novembra 2010. uzdrmao Kraljevo i okolinu. U tom potresu poginuo je bračni par u naselju Grdica, kada je na njih pao plafon kuće u kojoj su živeli, a samo jedan objekat je bio do temelja srušen.
Obnova koja, kako to ide na ovim područjima ide još traje, odnela je desetine miliona evra, jer je, uprkos relativnoj očuvanosti objekata, dvadesetak hiljada moralo biti sanirano, a iz sredstava Vlade RS, podignuto je 462 montažne kuće.
Stručnjaci u Srbiji saglasni su u oceni da razorni zemljotres poput onog u Turskoj nije realno očekivati. Takođe, da su potresi u susednoj Rumuniji, odjek turskog, premda bi se u narednih godinu, dve dogodio i bez te katastrofe.
No, smatra Radovanović, u dogledno vreme se može očekivati u susednoj Bugarskoj još jači potres do 7 stepeni Rihtera, koji bi se osetio i u pograničnim područjima Srbije i Makedonije. Posebno je važno njeno upozorenje da se jačina zemljotresa meri logaritamski, pa je potres od sedam stepen deset puta jači od onog za stepen slabijeg.
Pitanje koje lebdi u vazduhu uvek kad se zemlja zatrese u Srbiji i okruženju jeste mogu li stambeni objekti koji niču kao pečurke posle kiše da izdrže eventualne potrese? I koliko je tlo na kom se gradi stabilno, ako se zna da se zgrade bukvalno sve češće naslanjaju jedna na drugu, čak toliko da smo svedoci njihovog urušavanja, pa i obrušavanja tokom same gradnje?
Poseban problem je što i država na različitim nivoima sama sebe suspenduje, pa krši sopstvene propise i dokumenta, manjajući naprasno urbanističke planove, „žmureći“ na oba oka na dodatnu spratnost i gradeći čudovišno velike objekte poput Beograd na vodi na samoj obali reka.
„Lokacijski uslovi moraju da budu u skladu sa važećim urbanističkim planovima, na osnovu toga se dobija građevinska dozvola, koja mora da sadrži sve elemente koji definišu objekat, a na kraju postoji upotrebna dozvola koju, barem teorijski, nije moguće dobiti ukoliko zgrada u potpunosti nije urađena u skladu sa projektom, tehničkim propisima, standardima i ako za to nisu obezbeđeni dokazi“, objasnio je za Danasov portal direktor Nacionalne koalicije za decentralizaciju i građevinski inženjer Danijel Dašić.
Važeći propisi u Srbiji „garantuju“ stabilnost objekata u potresima do 8 stepeni po Merkalijevoj skali, što otprilike odgovora najjačim prognoziranim zemljotresima. Posle razornog zemljotresa u Skoplju 1963, kada je poginulo više od hiljadu ljudi, uvedeni su dodatni zahtevi prilikom izgradnje objekata. „Za Beograd, važi pravilo da zgrada ne sme da se sruši ukoliko je jačina zemljotresa do 8 stepeni Merkalija“, objašnjava Dašić: „Krajem 80-ih godina promenjen je način računanja nosivosti betonskih konstrukcija promenjen, pa se tek prilikom pojave loma u nosaču smatra da je smanjena nosivost AB konstrukcije.“
Ovaj stručnjak smatra da gustina gradnje nije opasna u seizmičkom pogledu, ali jeste dodatni faktor rizika u slučaju vanrednih stanja jer onemogućava pristup službama pomoći. Građevinski inženjer i profesor dr Dragoslav Šumarac, kao i Dašić, napominje da svaka zgrada viša od četiri sprata mora da ima projekat koji obuhvata i proračun otpornosti zgrade na dejstvo zemljotresa: „Posle zemljotresa koji je bio u Turskoj nedavno, videlo se da su neke zgrade pale, a druge ostale da stoje, što znači da nisu imale dovoljno armature.“
Šumarac kaže da su najopasniji objekti koji se grade bez dozvole. Tipičan primer je divlje naselje na opštini Voždovac nasuprot nasilja „Veljko Vlahović“ gde su kuće i zgrade dizane kako je kome palo na um, pa su uličice vijugave i široke taman toliko da se mimoiđu dva omanja automobila. U tom naselju ne može da saobraća ni normalan gradski autobus, već samo minibus. A naselje se širi, premda je područje bogato podzemnim vodama i dušu dalo za klizišta.“Postoji generalni i detaljni urbanistički plan, ali investitor ide na tzv. urbanistički projekat. Urade projekat samo za tu zgradu i ugnezde se, ne vodeći računa koliki je razmak između zgrada, pa često, a najčešće na Vračaru, možete da pružite ruku iz stana i da dohvatite stvari sa komšijine terase“, kazala je za danas.rs Kaća Lazarević, stručnjakinja za tržište nekretnina, koja naglašava da je stara grdnja u glavnom gradu solidnija od nove, a posebno ističe preratne zgrade u starom Beogradu.
Kamenolomi i kopovi
Geofizičarka Ana Mladenović kaže za Danas da su učestali potresni magnitude oko 2 stepena po Rihteru koji su u poslednje vreme učestali vezani za – rad ljudi: „Oni su se javljali u blizini kamenoloma ili površinskih kopova, pa su praktično potresi nastali od toga i nisu prirodni zemljotresi. I to su mali potresi koje mogu samo seizmološki instrumenti da detektuju, dok ljudi ne mogu da ih osete.“
Izvor: Danas
