Penicilin, prvi svjetski antibiotik, najvažniji lijek u istoriji čovječanstva, koji je spasao milijarde života, počeo je da se proizvodi i masovno primjenjuje prije tačno 80 godina, usred Drugog svjetskog rata.
Jedan od presudno važnih djelova opreme za “Dan D”, bio je žuti prah bez koga ne bi preživjele desetine hiljada ranjenika u desantu na Normandiju, a ni milioni ljudi koje spasava i danas.
Zasluga za otkriće pripada Škotlanđaninu, veteranu Velikog rata, dr Aleksandru Flemingu. Prvi svjetski sukob nije se završio 1918. za ovog ljekara sa Zapadnog fronta, koga su proganjale slike bezbrojnih ranjenika koji su mu umirali pred očima od sepse izazvane bakterijskom infekcijom rana.
On je, na današnji dan, 9. juna 1929. svijetu otkrio baktericidna svojstva penicilina u naučnom časopisu “Britanski žurnal za eksperimetalnu patologiju”, ali sve do Drugog svjetskog rata morao je da vodi tešku rovovsku borbu protiv akademskih surevnjivosti i sumnji u njegova otkrića.
Iako je on uz pomoć malih količina svog antibiotika uspješno liječio gonoreju, konjuktivitis i druge baktetrijske infekcije, “Britanski medicinski žurnal” je 1941. objavio mišljenje “da se penicilin ne smatra korisnim”.
Srećom, to mišljenje nisu dijelili istraživači Hauard Flori i Ernst Boris Čejn u bolnici Radklif u Oksfordu, koji su shvatili značaj Flemingovog otkrića i tražili način za masovnu proizvodnju penicilina.
Do sudbonosnog preokreta došlo je u avgustu 1942. kada je pacijent Hari Lambert sa dijagnozom po život opasnog streptokoknog meningitisa primljen u londonsku bolnicu Svete Marije, u kojoj je radio dr Fleming. Primjena uobičajenih medikamenata samo je pogoršavala Lambertovo stanje. Dr Fleming je testirao osjetljivost streptokoka koje su izazvale meningitis na penicilin i utvrdio da antibiotik ubija smrtonosne bakterije. Odmah je dao injekciju pacijentu u kičmeni kanal. Lambert je već sledećeg dana pokazao znake poboljšanja, a posle sedam dana se potpuno oporavio.
Britansko Ministarstvo zdravlja je tek tada shvatilo važnost antibiotika, a Ratni kabinet je 5. aprila 1943. formirao Komitet za penicilin. Do “Dana D” 6. juna 1944. proizvedeno je dovoljno antibiotika za liječenje svih ranjenika savezničkih trupa.
Dirljivo svjedočanstvo o Flemingovim zaslugama je plakat iz toga doba na kome je naslikan ranjenik na frontu sa natpisom: “Zahvaljujući penicilinu on će se vratiti kući!”.
Kada je 1945. Fleming, zajedno sa Florijem i Čejnom, dobio Nobelovu nagradu za otkriće pencilina, novac nije želio da zadrži već je sve dao za dalja istraživanja antibiotika.
Život velikog naučnika se često naziva Flemingov mit jer je svjedočanstvo o tome da se snovi ostvaruju ako čvrsto vjerujete u njih. Aleksandar Fleming rođen je 6. avgusta 1881. na skromnoj farmi Lokfild u Erširu u Škotskoj, kao sedmo dijete farmera Hjua Fleminga. Otac mu je preminuo kada je Aleksandar imao samo sedam godina. Vrijedni mališan se tokom osnovnog školovanja ipak izborio za stipendiju za Kilmarnok akademiji, a zatim je u Londonu pohađao Kraljevsku politehničku instituciju.
Sve to je bilo daleko od njegovog interesovanja za studije medicine, za koje nije imao novca, ali Fleming nije odustajao. Zaposlio se u špediterskoj firmi i posle četiri godine uštedio toliko da je uz nasljedstvo od 250 funti mogao, kao 21-godišnjak, da upiše Medicinsku školu bolnice Sent Meri u Pedingtonu, koja je danas dio Imperijal koledža u Londonu. Diplomirao je 1906. sa odličnim uspjehom, ali to nije bilo dovoljno da bi ga primili u istraživački tim.
Slučaj, ako slučajnosti postoje, ponovo je umiješao prste, zahvaljujući škotskoj gorštačkoj i vojničkoj tradiciji. Fleming je bio redov londonskog Škotskog dobrovoljačkog puka i član streljačkog kluba na medicinskom fakultetu. Kapiten kluba je želio da ga zadrži u timu i pomogao mu je da se zaposli u istraživačkom odeljenju u bolnice Sent Meri, gdje je 1908. diplomirao sa zlatnom medaljom iz bakteriologije i postao predavač. Kao poručnik Medicinskog korpusa 1914. otišao je na bojišta Zapadnog fronta u Francuskoj, a zbog pokazane hrabrosti 1917. je unaprijeđen u kapetana.
Po okončanju rata vratio se u bolnicu Sent Meri, ali za njega rat nije bio završen, proganjala su ga slike vojnika koji su umirali od zaraženih rana. U svojoj maloj laboratoriji nastavio je istraživanja antibakterijskih supstanci. Njegova asistentkinja se sjećala da nije bio pretjerano uredan istraživač i da je upravo to dovelo do velikih otkrića. Jednom prilikom je kinuo na posudu u kojoj je uzgajao bakterije i otkrio da se oko područja sluzi iz nosa stvorio jasan providni krug mrtvih bakterija. Ponovio je eksperiment sa suzama i pokazalo se da i one sadrže baktericid. Sledećih pet ili šest nedjelja angažovao je sve zaposlene da mu donesu suze za istraživanje, a da bi ih dobio što više davao im je luk i limun, ali i tri penija za svaki prilog. Flemingovi testovi sa sputumom, hrskavicom, krvlju, spermom, tečnošću ciste jajnika, gnojem i bjelancetom su pokazali da u svima njima postoji baktericidni agens, dio našeg urođenog imuniteta.
Naučni establišment nije obratio pažnju na ovo njegovo otkriće, kao ni ono do koga je došao 3. septembra 1928. kada se se vratio u svoju laboratoriju posle godišnjeg odmora. Prije nego što je otišao, zaboravio je posude sa kulturama bakterije zlatne stafilokoke na klupi u uglu prostorije. Po povratku, Fleming je primijetio da je jedna kultura kontaminirana gljivicom koja je uništila bakterije. Identifikovao je gljivicu kao iz roda penicilium, koja raste na starom hlebu i čuvenom buđavom siru.
Kada je 1936. Fleming govorio o medicinskoj važnosti penicilina na Drugom međunarodnom kongresu mikrobiologije održanom u Londonu niko mu nije vjerovao.
Samo osam godina kasnije invazija na Normandiju je mogla da počne tek kada su za nju bile proizvedene dovoljne količine pencilina. Dr Fleming je tada odnio konačnu pobjedu u svom ratu za živote ljudi, a britanska kruna mu je dodijelila titulu viteza.
Zanemareno otkriće
Fleming je 1917. u naučnom članku otkrio da su tadašnji antiseptici u vojnim bolnicama ubijali više ranjenika nego sepsa, jer su dobro funkcionisali samo na površini rana. Kod dubokih povreda antiseptici su uništavali prirodne antibiotike koje proizvodi ljudski organizam. Uprkos Flemingovom otkriću, većina vojnih ljekara je nastavila da koristi antiseptike, čak i kada su očigledno pogoršavali stanje pacijenata.
Dobrotvor protiv monopola
Od 1944. prvi svjetski antibiotik penicilin, ušao je u civilnu proizvodnju i upotrebu spasavajući nebrojeno života od infekcija koje danas smatramo benignim. Kada je Fleming saznao da su dvojica Amerikanaca 1944. patentirala metodu proizvodnje penicilina u SAD bijesno je prokomentarisao: “Pronašao sam penicilin i dao ga besplatno za dobrobit čovječanstva. Zašto bi to postao profitni monopol proizvođača u drugoj zemlji?”
Izvor: Večernje novosti
