Na današnji dan 2008. godine na Evropskom prvenstvu u Malagi vaterpolo reprezentacija Crne Gore osvojila je titulu evropskog šampiona u vaterpolu, predvođena sa selektorske klupe Petrom Porobićem.
Crna Gora je u Malagi pobjedom poslije produžetaka u finalu pobijedila Srbiju i postala prva selekcija koja je kao debitant osvojila titulu evropskog prvaka.
“Vran konj, uštap i maslina, bisage su pune moje, mada put dobro poznam nikad neću stići do Kordove…” je jedan od mnogobrojnih prevoda kultne “Pjesme konjanika” Federika Garsije Lorke kojeg su Frankisti ubili 19.avgusta 1936.godine tokom španskog građanskog rata…
Prije 14 godina, tada kao novinar “Republike”, jedan od svojih prvih izvještaja iz Andaluzije započeo sam i danas mi se čini nadahnuto, a u tome mi je pomoglo 5.000 španskih navijača na premijeri Evropskog prvenstva: “Iako je 5.000 španskih navijača dočekalo crnogorske vaterpoliste povicima donde sta Montenegro, nakon pobjede naše selekcije domaći navijači pohitali su svojim kućama da na svojim kartama pronađu tu Crnu Goru…”
Izabranici Petra Porobića su na svom debiju ostvarili trijumf protiv favorizovane Španije (8:7), ali ni tada niko nije vjerovao u moje tvrdnje da će Crna Gora Evropski šampionat u srcu Andaluzije završiti kao šampion Starog kontinenta…
Ipak u finalu 13. jula na Dan državnosti Veljko Uskoković i društvo pobijedili su u finalu selekciju Srbije 6:5 nakon produžetaka.
Bilo je oko 23 časa kada se pobjednički pehar našao u rukama legendarnog kapitena “ajkula”, a meni je srce bilo puno i zbog činjnenice da je Miloš Šćepanović, u kojeg sam bezgranično vjerovao godinama, proglašen za najboljeg golmana prvenstva, iako je deceniju bio zapostavljan od vaterpolo stručnjaka, uz više nego prozaična objašnjenja da je nizak, da ima kratak dohvat ruku i još gomilu sličnih gluposti.
Tokom prvenstva u Malagi crnogorski novinari su po običaju obilazili španske prodavnice, hitali svakodnevnu u “Zaru” i druge prodavnice u želji da kupe što više garderobe kao dokaz da su zaista tog ljeta boravili u Španiji, a mene koji nikada nisam bio kupoholik je smaralo lutanje po buticima, tako da sam sve završio drugog dana boravka u Malagi…
Umjesto toga obilazio sam neka kultna andaluzijska mjesta – kuću Pikasa u Malagi, koridu u Kordobi, rodnu kuću Fererika Garsije Lorke u Fuente Vakerosu, Lorkinu kuću i spomen dom u Val de Rubiju, mjesto na kojem je čuveni pjesnik pogubljen u Granadi i čuvenu tvrđavu Alambru…
Tih dana samnom je bio moj prijatelj i kolega iz zagrebačkog Jutarnjeg lista Predrag Žukina koji zajedno samnom dijeli ljubav prema Lorki, komunistima, SFRJ i još mnogo čemu…
Sjećam se da je tih dana Žukina izigravao mog vozača, iako je ideja o obilasku Andaluzije bila njegova, i da smo zajedno obišli pomenuta mjesta…
U Fuente Vakerosu smo se slikali pored pjesnikove koljevke, u Val de Rubiju smo se slikali pored mandarine ispre pjesnikove kuće, a u prostorijama njegivog doma sam kupio i zbirku pjesama.
Sjećam se da smo Žukina i ja bili uporni da pronađemo kustosa muzeja koji u tom trenutku nije bio tu, jer smo željeli pod svaku cijenu da uđemo unutra i odamo počast pjesniku, komunisti i legendi Andaluzije i časne borbe protiv fašizma koji je tih godina hvatao maha u Evropi, baš kao što i 70 godina kasnije svijet pokorava prikriveni fašizam pod plaštom globalizacije i mnogih drugih “velikih ideja”…
Od Val de Rubija do Granade smo putovali autoputem koji se ne naplaćuje, a prolazi kroz nepregledne maslinike koji se nalaza sa obje strane autostrade.
A u Granadi spomen područje na mjestu na kojem je pogubljen čuveni pjesnik kojem do danas nije otkriveno mjesto na kojem je sahranjen. Sjećam se da sam se u tim trenucima osjećao nekako uzvišeno, ali i potišteno, kao da sam dodirivao istoriju, postajao svjedok i dio davnih i tragičnih događaja koji su promijenili iz korjena točak vremena… Za uspomenu na Lorkinom “grobu” ubrao sam maslačak koji sam stavio u već kupljenu zbirku pjesama.
Na kraju smo obišli i Alambru, čuvenu tvrđavu građenu tokom 13. i 14. vijeka,koja je bila i sjedište mavarskih vladara Granade, a danas je jedna od najvećih turističkih atrakcija Španije.
Alambra je istovremeno i najčuvenije djelo islamske umjetnosti i jedini dvorac iz doba mavarskih vladara koji je gotovo netaknut Danas na zgradama i baštama vidljive su jedino sitne prepravke katoličkih vladara iz 16.vijeka i kasnije…
Alambra, “Crvena tvrđava”, je mjesto koje je po svojim fantastičnim rješenjima na mene ostavilo još snažniji utisak od posjeta Val de Rubiju, Fuente Vakerosu i grobu kultnog pjesnika…
Sjećam se još i dok smo prolazili ulicama Malage da je Žukina glasno uzvikivao “E viva revolucion”, i podizao pesnicu u znak pozdrava i da je veoma česzo dobijao priželjkivani odgovor: “E viva”!
Po povratku u Podgoricu moje kolege pričale su o trgovini u buticima Malage, a ja sam skromno morao da se zadovoljim sitnim brojem komada garderobe i pričama o posjetama mjestima koje su novinari crnogorskih medija propustili da vide i dožive trenutke istorije 20.vijeka na početku novog milenijuma i tokom dana istorijskoh pohoda Veljka Uskokovića i drugova na evropski prijestol…
Cipele su se iscjepale, odjela izlizala, majce se pokidale, a ona zbirka i cvijet i danas svjedoče na vrijeme kada je bilo ponos biti Crnogorac u srcu Andaluzije.
