Nekada je planina odjekivala grajom djece i omladine, a bijela stada bojila proplanke. Danas, uglavnom tišina i huk šume, kroz koju se provlači vjetar, dopire iz pravca Horalaca, Košutice i sa druge strane, od Ruže i Vujkovog krša. Na stanu Jasavića je drugačije…
Kada u plavskom kraju kažu da neko ima stan na Prokletijama ne misli se, srećom, na mondensko zimovalište ili kakav urbani kvart već to označava kolibu čobana koji su održali tradiciju izdizanja na katune odakle se prije prvog snijega sa stokom i zalihama skorupa i sira spuštaju u niže krajeve.
Nekada je planina odjekivala od igre i graje djece i omladine, a bijela stada bojila proplanke, puni su bili katuni Krcića, Turkovića, Karaljopin katun, a na zaravni Hotskog brda i fudbal „na male“ se igrao.
Danas uglavnom tišina i huk šume kroz koju se provlači vjetar dopire iz pravca Horalaca, Košutice i sa druge strane, od Ruže i Vujkovog krša.
Dvije stalne naseobine čobana na koja se još izlazi su katun Huseinović, u koji stalno ljeti boravi jedna porodica iz sela Završ.
Među rijetkim, istinskim stanarima planine su i članovi porodice Izeta Iza Jasavića iz Malog Sela kraj Plava, koji sa ovcama i kravama izdiže u katun Hoti, podno Hotskog brda.
Šolja varenike
Njihov smo stan posjetili tokom povratka sa Prokletija. Nijesmo mogli odbiti da svratimo na čast.
– Završite što imate, u povratku vas čeka varenika – glasio je lokalni poziv „na kafu“ kojim se dočekuju posjetioci ili turisti koji pohode ovaj dio Prokletija.
PODRŠKA RODITELJIMA: Naida Jasavić
Obećali smo to Elidi, Naidi i Rejhanu, malim čobanima kojima je čuvanje stada i pomoć roditeljima dio ne samo ljetnjeg raspusta već i vannastavna aktivnost. To je i rutina radnim danima nakon što ih otac ujutro odveze i doveze nazad na katun iz škole u desetak kilometara udaljenim Bogajićima.
UZ NESTAŠLUKE BRŽE PROĐE DAN: Rejhan testira prevozno „sredstvo“
Teži je to način funkcionisanja, kaže njihova majka Elmira, ali i jedini izvodljivi ako nastoje da obrazovanje ne ispašta, ali ni posao, ili bolje rečeno – način života sa planinom i u planini.
– Podijelimo poslove. Suprug Izo ujutro odvede djecu u školu, obavi u Plavu što treba i nakon škole ih dovede u planinu. Kad završe što imaju, popodne mi pomažu da doćeramo ovce sa paše – kaže domaćica dok pristavlja kafu i vareniku na kojoj prst debeo skorup pliva kao pokazatelj punoće mlijeka.
Pod „redukcijom“
Djeca su im desna ruka, čak i najmađa Elida koju smo rumenih obraza zatekli kako i ona pomaže da ovce sa jesenje paše usmjere ka katunu.
Živahni Rejhan, svaku je priliku koristio da stočarske obaveze ispuni igrom i vragolijama. Jedna od njih je bila i da se uzbrdo „prošvercuje“ jašući mladog ovna koji je vukao uz padinu kao džip pod redukcijom, uobičajeno vozilo bez kojeg se do ovog kraja teško uspeti a da ne ostane na nekoj od krivina, jaruga ili blatnjavih dionica razlokanog puta koji uz Kofiljaču, preko Đuričanke i povrh Vragonosa vodi od Bogajića.
VRIJEDNA ČOBANICA SA PROKLETIJA: Elida Jasavić pomaže roditeljima
Kad ovaj tekst ode u štampu, Jasavići će se spremati za povratak u zimovalište – kuću u Malom Selu do sljedećeg proljeća.
– Od 18. maja smo na planini. Ove godine je cio oktobar bio pogodan za ispašu. Ovog vikenda idemo nazad – kaže Elmira.
Ove godine su izdigli sa četrdesetak ovaca i nekoliko krava. Drže i kokoške, da što manje zavise od prodavnica i ključne potrepštine obezbijede na katunu.
Ispred stana djeca se nakon završenih obaveza igraju. Drveni okvir od ljuljaške služi i kao odličan ram za fotografisanje sa vidikovca ispred stana iz kojeg puca pogled na jedinstveni pejzaž prokletijskog kraja.
– U devet je vrijeme za spavanje. Slušaju, pomažu, i prija im boravak. Čist vazduh, domaća hrana i djetinjstvo koje uz sve izazov današnjice, liči na nekadašnji način života – kaže domaćica.
Ističe da na počinak najmlađa Elida nikad ne ide što neće pred spavanje udrobiti malo hljeba i varenike, jer joj je to omiljeni dezert poslije večere…
LJEPŠE JE NA PLANINI NEGO U GRADU: Elida i Rejhan
Drugom stranom
Sa Prokletija smo do Plava krenuli drugim putem, niz Hote.
Put vodi od Hotskog brda obodom nacionalnog parka. Zovu ga brdo iako je visinom kao planina. Ali među prokletijskim gorostasima ne priznaje se samo nadmorska već i uporedna visina. A gdje god pogled pruža dominiraju vrhovi ili šumski predjeli među kojima, nažalost, sve više ima sastojina smrče prošarane suvim stablima zbog najezde potkornjaka za koje nadležni još nemaju adekvatno rješenje, niti odgovarajući pristup.
Put sa ove strane vodi i preko privatnih imanja. Mještani sela čine uslugu jedni drugima i dozvoljavaju da do viših kota se može i kolima preko njihove imovine kako bi stočari mogli lakše do katuna.
U ovom slučaju i putnici namjernici.
Jedna takva dionica vodila je i pored kuće u kojoj živi Sadika Hadžović, rođena Cecunjanin, krepka starica. Kako je dio puta obezbijeđen kapijama, da bi se znalo da prolazi preko privatne imovine, ipak smo stali da se pozdravimo i najavimo prolaz. Kapije nijesu zaključane, ali treba ispoštovati one koji su prolaz i obezbijedili.
Iako ima 86 godina, Sadika pola godine boravi na selu, a samo je zimi u Plavu.
– Ovđe mi je ljepše, priroda i lijep pogled đe god okreneš. A vazda ima ponešto da se uradi – priča Sadika dok pokazuje bobice šipurka, koji ovdje zovu „šipuraka“.
Okrepljenje i lijek
Na ovoj visini su noći već hladne i prijao je oganj pored starog šporeta na kojem vazda ima gotovog čaja.
– Podigni taj mali đugum, pa u veći imaš čaja od šipurake, jutros gotovljen. Uzmi lijep je – kaže Sadika pokazujući na čajnik, dok nam objašnjava odakle na uzmemo „sipnjače“, odnosno šolje za napitak koji krijepi i liječi.
Čaj od šipurka specifičan je jer se bobice kuvaju po više puta i tek koncem dana onaj jutrošnji dobija karakterističnu jarku boju.
Dok je ostatak ekipe tražio izgubljeni telefon, koji je „isplivao“ iz auta nekoliko dana kasnije, Sadika je stigla da ponudi urme, mandarine, ali i kolače.
– Uzmi, čuješ li, valja se – poručila je s praga dok nas ispraća.
Noć je već pala na Prokletije. Makadamske seprentine nakon dva-tri kilometra smjenjuje frešak asfalt. U planini ostaju stanovi, svjedočanstvo tradicije, autentičnog stočarskog života i velikih mogućnosti ovog kraja, ali sa sve manje sezonskih stanara…
Izvor: Igor Perić/ Pobjeda
