Između 58. i 52. godine p.n.e., Julije Cazar je predvodio rimsku vojsku protiv Gala. Iako brojčano nadjačan i sa poluprofesionalnom vojskom, on je iskoristio određene prednosti i uspio da se trijumfalno vrati u Rim.
Da bi sustigao svoje rivale u rimskoj aristokratiji, posebno Pompeja, nedostajao mu je izvanredan vojni trijumf. S tim na umu – ali i sa ciljem da svoje lično bogatstvo uveća obilnim plijenom – uspio je da se izbori za mjesto guvernera Galije, što mu je dalo komandu nad četiri legije i mogućnost da pokrene osvajački pohod.
Početkom marta 58. godine p.n.e,, Julije Cezar je preuzeo svoju novu poziciju. Tokom narednih osam godina, u nizu smjelih pohoda, potčinio je rimskoj vlasti dobar dio teritorija današnje Francuske i Belgije, pa čak i izvršio prodore u Britaniju i Njemačku. Do kraja svog mandata, Cezar je proširio granice Rimske republike na centralnu Evropu i postao jedan od najbogatijih i najmoćnijih ljudi u Rimu. Međutim, Galski rat nije bio vojna parada za Cezara i njegove trupe, pošto su Gali pružili odlučan otpor i u nekoliko navrata porazili Rimljane. Kako je to uspio?
Agresivan, brz i sklon preuzimanju rizika
Dolazak Julija Cezara u Galiju i preuzimanje vodeće uloge, bio je ključ rimskog trijumfa. Njegov stil komandovanja se može sažeti u tri riječi: agresivnost, brzina i rizik. Rimski generali su u antičkom svijetu imali izuzetnu reputaciju, ali i među njima Cezar se ističe kao izuzetno agresivan komandant. Njagov metod u vojnim operacijama je uvijek bio isti: pronađite neprijateljsku vojsku i uništite je.
Još jedna glavna karakteristika Cezarovog stila ratovanja bila je brzina. U slučaju Galskog rata, njegova sposobnost da vrlo brzo pokrene vojsku imala je poseban značaj, jer mu je to omogućilo da nadoknadi svoju glavnu slabost – bio je brojčano nadjačan od strane svojih neprijatelja.
Takođe, Cezar je često rizikovao i to u situacijama, u kojima drugi generalni ne bi ni pomišljali da urade nešto slično. Nema sumnje da su mnoge od ovih opasnosti bile savršeno proračunate – o čemu svjedoči i činjenica da nikada nije doživio veliki poraz – ali postoje trenuci kada se to graničilo sa katastrofom. Između 55. i 54. godine p.n.e. predvodio je dio svoje vojske u odvojenim pohodima na Britaniju. Cezar je zanemario pripremu i omalovažio opasnost koju su predstavljale česte ljetnje oluje u Lamanšu. U oba pohoda izgubio je dio svoje flote i bio na ivici da bude zarobljen, ali sreća ga nije napustila i uspio je da se vrati na kontinent sa većinom svoje vojske.
Srećom po Cezara, on nikada nije morao da se suoči sa svim Galima odjednom, pošto su bili podijeljeni na više od četrdeset nezavisnih gradova. Na kraju krajeva, politički život galskih naroda, sa raznim frakcijama plemića koji su se međusobno žestoko takmičili za moć i prestiž, nije se mnogo razlikovao od onog u samom Rimu, a Cezar je iskoristio svoje iskustvo da vješto iskoristi ove podjele.
Disciplinovana vojska
Cezar je znao da konačni rezultat njegovih pohoda zavisi od njegovih trupa. Iz tog razloga, on je bio ono što bismo danas kvalifikovali kao odličan motivator, sposoban da natjera svoje ljude da se posvete dušom i tijelom svakom zadatku, bilo da je u pitanju marš, opsada ili bitka. Rimski vojnici možda nisu pojedinačno bili hrabriji ili jači od svojih galskih rivala, ali su kolektivno bili disciplinovaniji. Zbog svega ovoga, rimske jedinice su bile efikasnije u borbi od galskih.
Možda najjasniji primjer toga jeste bitka na rijeci Sabis, 57. pre p.n.e.., u kojoj su antički Belgi iznenadili Rimljane dok su gradili logor. Napad je sigurno bio veliko iznenađenje za legionare, ali su im profesionalizam i obučenost omogućili da prebrode hitnu situaciju. Cezar je naredio svojim trupama da formiraju borbenu liniju, što su morali da urade za nekoliko minuta – koliko je Belgima bilo potrebno da pređu Sabis. Кrajnji rezultat je bila pobjeda Rimljana.
Njegovi centurioni su prezirali smrt i bili primjer svima
Oni koji su na kraju garantovali koheziju legija bili su centurioni. Svaka legija imala je šezdeset istih, koji su komandovali grupom od osamdeset ljudi. Od njih se u borbi očekivalo da pred svojim ljudima iskažu hrabrosti i prezir prema smrti, a očigledno je da su to često činili – sudeći po nenormalno visokom broju žrtava koje su pretrpjeli u nekim bitkama.
“Galski ratovi”, djelo koje je sam Cezar napisao kako bi veličao svoja osvajanja, prepuni su herojskih priča o centurionima: Publije Sekstije, uprkos tome što je bio bolestan i bez hrane nekoliko dana, organizovao se sa drugim centurionima na kapiji logora dovoljno dugo da održi odbranu, boreći se dok se nije onesvijestio od zadobijenih povreda itd..
Ali najistaknutiji je slučaj centuriona Lucija Vorena i Tita Pulona. Cezar ih predstavlja kao dva oficira koji se takmiče – ko je od njih dvojice hrabriji. Vrhunac je postignut u zimu 54. p.n.e., kada su bili dio legije koju su u logoru opsijedali Nervi. Tokom napada na rimsku bazu, centurion Pulon je napustio logor i sam se suočio sa grupom ratnika, a u stopu ga je pratio Voren. U očajničkoj borbi, dva centuriona su jedan drugom spasla živote i uspjela da se živi vrate u rimski logor, a da, po riječima Cezara, “nije bilo moguće procijeniti koji je po hrabrosti bolji od drugog”.
Majstori bez premca kada je opsadno ratovanje u pitanju
Tehnološka superiornost je takođe bila odlučujuća u konačnoj pobjedi Rimljana, posebno u pogledu osvajanja gradova. Rimska vojska je u to vrijeme znala za veliki broj opsadnih taktika i mašina koje su se mogle koristiti u napadima na tvrđave, poput pokretnih kula, artiljerije i ovnova. Opsada Alezije, foto: Profimedia
Najpoznatiji i najspektakularniji primer opsade galskog grada bio je onaj kod Alezije. Da bi zauzeo grad u koji se sa svojom vojskom sklonio Vercingetoriks, vođa pobune iz 52. godine p.n.e. protiv rimske vladavine, Cezar je naredio da ga vojska opkoli. Ovo je podrazumijevalo izgradnju “zida” sa kulama na svakih 25 metara, zaštićenih sa dva jarka, od kojih je jedan bio ispunjen vodom. Ispred jama nalazio se prostor sa zamkama koje su uključivale naoštrene kočiće zabijene u rupe i male metalne šiljke skrivene u travi. Da bi se odbranio od dolaska galske spasilačke vojske, Cezar je izgradio jamu dugu 21 kilometar, dizajniranu da zaštiti svoju vojsku od napada spolja. Konačno, Cezar je porazio i vojsku kod Alezije i neprijateljsku spasilačku vojsku, uprkos tome što su zajedno bili znatno brojniji.
Tako se kombinacija poluprofesionalne vojske predvođene briljantnim generalom sa velikom sposobnošću da zauzme gradove pokazala kao previše za Gale. Svaki put kada su se suočili sa Rimljanima u otvorenoj bici bili su poraženi, dok su Rimljani, sa svoje strane, uspješno završili sve opsade koje su preduzeli, osim one kod Gergovije.
Kada su prebrojavali mrtve posle neuspješnog napada na Gergoviju, Rimljani su otkrili da su izgubili skoro 700 legionara i 46 centuriona. Drugim riječima, legionari su pretrpjeli 14 procenata žrtava u poređenju sa 76 procenata koliko su pretrpjeli centurioni.
Ovo ne bi trebalo bilo koga da navede kako je ishod rata unaprijed odlučen. U nekoliko navrata Cezarova situacija je poređena sa ogromnom kućom od karata: jedan pogrešan poraz je mogao sve da sruši. Ali ono što je zaista važno je da se to nikada nije dogodilo i da su Cezarova osvajanja zauvijek promijenila istoriju Galije i samog Rima.
Izvor: National Geographic.rs
