Nikolaj Vasiljevič Gogolj (rus. Николай Васильевич Гоголь, ukr. Микола Васильович Гоголь; Veliki Soročinci, 1. april 1809 — Moskva, 4. mart 1852), ruski pisac rođen u Ukrajini. U svojim djelima je pokazivao duboko razumijevanje i poštovanje za ljude, mentalitet, istoriju i kulturu Ukrajine i Rusije.
Hronološki je prvi među plejadom velikih ruskih realista, pisao je pripovjetke, romane i komedije. U njegovim radovima je prisutan i uticaj prethodne epohe nacionalnog romantizma.
Gogolj je imao veliki uticaj na kasnije ruske realiste.
Biografija
Otac, stari kozački oficir, razvio je kod Gogolja književni ukus. Majka mu je prenijela mističnu religioznost, koja ga je morila u docnijem životu. Posle djetinjstva provedenog na selu u Ukrajini, našao je posao u ministarstvu u Sankt Peterburgu.
Svoj javni književni rad je otpočeo 1829. kada je pod pseudonimom objavio neuspjelu romantičnu poemu „Gans Kihelgarten“. 1831. napušta državnu službu i postaje profesor istorije u školi za kćeri oficira, a od 1834. na Univerzitetu u Sankt Peterburgu. Udaljenost i nostalgija za rodnom Ukrajinom inspirisala ga je da napiše zbirku pripovjedaka „Večeri na majuru kod Dikanjke“ (1831-1832). U pričama je koristio elemente folklora, fantastike i humora, kojima je opisivao život na selu.
Na Gogoljevo opredjeljenje za književnost jako su uticala prijateljstva sa Žukovskim i, naročito, Puškinom koji mu je dao ideje za nekoliko djela.
Naredni period je za Gogolja bio veoma plodan. Napisao je zbirke pripovjedaka Arabeske i Mirgorod (1835). Njegova najpoznatija drama, „Revizor“, nastala je 1836. i privukla je veliku pažnju književne i političke javnosti, pa i samog cara.
Iste godine počeo je da piše svoj kapitalni roman, „Mrtve duše“. Smatrao je da je ovo djelo njegova misija kojom će postići natčovječanski podvig. Prvi dio „Mrtvih duša“ se pojavio 1842. i pored prethodne cenzure. Ovo djelo predstavlja detaljnu satiričnu studiju Rusije posmatrane iz perspektive glavnog junaka Čičikova.
U kasnijem životu pao je u depresiju i počeo da vodi asketski život. Od 1836. do 1848. putovao je po Zapadnoj Evropi. Zapao je u stvaralačku krizu, a počeo je i da pokazuje znake paranoidne psihoze (vjerovatno šizofrenije). U noći 24. februara 1852, u naletu manije inspirisane religioznim zanosom, spalio je svoje rukopise, među kojima je bio drugi dio romana „Mrtve duše“. Sam je rekao da ga je na ovaj potez naveo đavo. Nekoliko dana kasnije, 4. marta, je preminuo. Pokopan je na moskovskom groblju Novodevičje.
Djela
Poezija
Ganc Kuhelgarten (1829)
Pripovjetke i romani
Večeri na majuru kod Dikanjke (1831-1832)
Zbirka Mirgorod (1835)
Taras Buljba (1835, 1842)
Peterburške priče
Nos (1836)
Šinjel (1842)
Portret
Mrtve duše (1842)
Drame
Ženidba (1833)
Revizor (1836, 1842)
