Čitanje ozbiljne literature postalo je ni malo lak fizički posao od kad su partijski komesari dobili zadatak da vaskoliko literarno štivo pročešljaju i ustanove koji od ovdašnjih pisaca pripada partijskoj stvari, nacionalnoj koti identiteta, a koje ni po kakvoj osnovi ne bismo smjeli uzimati za svojtu. Jer su pisci kao i ostali ljudi, nosioci određenih ideoloških uvjerenja, imaju svoju rođačku pripadnost, bratime se i zbližavaju u tabore i literarne škole, pravce da bi kako opstali na mapi pismenog svijeta.
Pojedini pisci mogu se ocijeniti kao pravi i jedino naši, tek ako ih provučemo kroz sedam voda dnevnopolitičkih nadgornjavanja i međunacionalnog trvenja… Ako piscem nismo gađali nekog ko se kosi s našom političkom osnovom i osovinom, taj je očigledno neupotrebiv i s toga ga se i ne čita, niti pominje u malim, lijepo broširanim čitankama i slovaricama iz kojih se obučavaju budući naraštaji, političkih istomišljenika, ili pak oponenata ovog jedno te istog partijskog blata u kog smo se do guše zakopali mašući zastavicama i mrtvačkim ordenjem… Neki kažu, upravo pisci pojedini su nas održali u toj decenijskoj borbi s prvim komšijama oko pripadnosti i identiteta! Čija je puška prva opalila i koji se od slijepih guslara prvi recitovao stežuć’ pest pri skoku na ono što nam se ne uklapa u koncept samoodržanja i nacionalnog ponosa!… Literatura je pasivna jezička građa, po mišljenjima mnogih ovdašnjih književnih teoretičara ukoliko se ne učitamo sami u nju i po svom kroju odredimo, što je pisac mislio i imao da kaže, protiv ovih ili onih društvenih problema, identitetskih preokupacija…
Jedu li braća kruške, dok čitaju recimo, Pekića, ili to rade oni ini te se naopako ogledaju u njegovom Uspenju i sunovratu Ikara Gubelkijana? Je li Kiš više naš ili, onih onamo što ga po babu i stričevima svojataju? Literatura u primjenjenoj službi čaršijskog prepucavanja netalentovanih skribomanijaka, malih, zakučastih filistara kojima je književnost služila za potkusuravanje s neistomišljenicima po partijskoj liniji, zauzima prve redove političkog obračuna, osvaja nagrade i štancuje se u neograničenim količinama… Tuci tuđeg pisca, dok mu i posljednja slova ne poispadaju ispod šinjela!
Ocrni i podvali svoje kukavičje jaje, svoj moždani mućak animoziteta na različitost i obavezno se pozovi na opštenarodni ustanak, koji se dogodio upravo da bi se izvjesni autori zauviijek odstranili iz zdravog nacionalnog, literarnog tkiva poetike koja prolazi komesarsku cenzuru! U svojim zagasitim sobicama, knjiški štakori i noćas istrebljuju slovca čovjekolike poezije, jer ih ‘sjeća, naliči na ono što su mogli biti, da nije bolne pohlepe da glođu i kidišu na to čemu nikad nisu prirasli svojim sitnim očima zagledani u svijet strašnih, intelektualnih usuda svoje gluposti i suvišnosti… U svijet ljepote i svijet ljudskosti, svega što po svom načinu i načelu postoji unutar one duhovne djelatnosti kojom se čovjek prepoznao u haosu ovog svijeta, nacionalnih identiteta, ideologija i religija, svega što spolja ustrojava ono posebno i jedinstveno u svakom ljudskom biću.
Može li literatura da služi nečemu drugo sem politiziranju svega što je napisano? Je li homo poeticus mrtav pod zločinom partijskog bota, činovnika, knjiške buhe, koji svemu pristupa iz ugla političke korektnosti kodekasa obično tri velika inicijalna slova imena partije kojima se identifikuje pod svodom, među istomišljenicima i oponentima? Čega ima interesantnog i uzbudljivog ako svi čitamo istog pisca i zaklinjemo se u istu stvar, pogotovo ako ona i ne postoji u djelu, u koje bi nasilu de je smjestimo i sahranimo!
Literatura je magija unutar koje se i mi svakidanji, usamljeni, sivi i sneni, pomalo izgubljeni u svijetu praktičnih i upotrebljivih, pretvaramo u nešto više i stvarnije, makar za toliko koliko traje čarolija čitanja i utisak pročitanog. Istinska poezija nema ništa s učitavanjem identitetskog koda i modela mišljenja, to je lobotomija mentalnog inženjeringa… Anahron zaostatak plemenske svijesti koji se dodvorava na ljestvici neomenklatura vladajuće klase, uštosanih partijskih igrača, karijerista i činovnika.
Poezija je… za sve takve, u svijetu političkih spletki, opominjujća utvara koja na ucviljeno uvce, u sitnim noćnim satima, svjedoči o suštoj promašenosti njihovih malignih pojava kroz ovozemaljsku noć… jer svoje otrove prvi popiju i posisaju sami u slijepom uglu svoje ambicije da jesu što im nikako ne polazi za rukom…
Prvo nepristrasni, usredočeni čitaoci, pa tek onda jednom pisci, ako nemaju pepela onamo gdje ga Uroš Tošković pominje… ostalo je gluvi barut, dim bez vatre… farisejska potreba da se vječno isti razapinju, pod izgovorom božje promisli vrhovnog nalogodavca, tatice naciona.
Priroda svakog čitalačkog pokušaja da se prodre u tkivo književnog teksta, poistovjeti s onim što čitanjem razotkrivamo, podrazumjeva posvećenost, i intimu, susret u kome autor, odnosno književno djelo i čitalac, postaju saživljeni u jednom biću. Sve preko toga je posredovanje između poruke i primaoca. Filter kroz koji u ružičasto ili crno bojimo tekst, zavisno od predznaka koji mu dodjeljujemo na osnovu predrasude s kojom pristupamo čitanju.
Čitanje je kao ritual u kom zazivamo plamen otkrića literature. Hoćemo li joj se približiti kao njoj ravni i osviješteni unutar tog čina, ili kao politički i vjerski fanatici koji joj pridaju one značajke kojih ona nema, jer nisu estetskog karaktera, već propaganda koja ustrojava glasačko tijelo mase poklonika ideologije, mrtvih kapitala i istorijskih improvizacija jednoumnog kolektiviteta!
Hoćemo li plesati uz plet teksta, ili posmatrati stvarnost iz sigurnog prikrajka svoje duboke zavjetrine, s očima od „dvadesetčetvorokaratnog razočarenja“, uštogljeni u svojoj pozi građanina pokornog… zavisi od nas samih. Ni od kog drugo. Vremena velikih poetskih škola i ideološke propagande u literaturi su davno iščezla, u metodologiji izučavanja književnosti prosijavši svoje tragove, ponegdje u naslovnim redovima, negdje tek u fusnotama, kod svih savremenih nacionalnih književnosti. Doba seoba i krize identiteta kao velikih temata za istoričeska sobitija, ostaju duboko na periferiji savremene literature…
Provinciju muči zubobolja drugačijeg karaktera i intenziteta. Tjeskoba koja slijedi u korak svakog koji se ne uklapa u propagandu i podjelu, nacionalnu kategorizaciju do poslijednje organele živog svijeta. Mučnina koja umara svaki pokušaj da se otrgnemo od politike koja nas podvaja na lijeve i desne, na krive i pravične, na pravovjerne i pagane, vrljave, ćosave, mucave i šepave, ljubitelje onog što se nikako ne smije po bontonu voljeti i htjeti, na pojedinačne i posebne u svojoj drugosti i različitosti među masom nepomičnih i ustrojenih mrtvih duhova, poravnatih u kalup zadatog pjevanja i mišljenja.
Među tlapnjama i himerama velikih istorijskih narativa pojedinih plemenskih lokaliteta, simbolima i zavjetima na koje nas upućuju dežurni policajci naše karme i mišljenja, kerovi provincije na svoje potkinute repove ne prestaju da laju… LJudi, ipak, govore što im se prohtje i prolaze…
I upravo tako!… otrgnuti se od nepomične gomile indoktriniranih, zagledanih u ekrane tuđeg vrednovanja sopstvenog lika, odmetnuti se u čitanje, tog što nam stoji na raspolaganju i što smo sami otkrili po svom nahođenju! Čitati što nam se prohtje, bez bojazni da je to manje vrijedno nečijeg mišljenja i vrednovanja.
Literatura, iako sistemom obrazovanja zavedena i predstavljena u nacionalnim okvirima radi lakše korespodencije između nastavnika i učenika, zapravo pripada isključivo čitaocima, svima koji požele da uđu na njena vrata, nastane se u njoj i potraže svoja iskustvo u čitanju.
Literatura je prostor osvojen i oslobođen od strane njenog autora, ostavljen na potrebu i zanimanje čitaocu, da u njoj stekne iskustvo koje bi lično morao u stvarnosnom svijetu da plati svojim uspenjem i padovima, ono zadovoljstvo koje premašuje svaku korist i dobit u svijetu sintetičkih pojava i fascinacija nečijim uspjehom i slavom…
Jedini izvjesni univerzum u kome jesmo i osjećamo upravo ono što sami prepoznajemo, da nam otkriva književni tekst u kom sagledavamo i lično postojanje.
Izvor: Dan
