Mnogi ljudi i usred najuređenijih demokratija žive u nepodnošljivim tiranijama, konstatuje u razgovoru za Vijesti istaknuti crnogorski pisac mlađe generacije, Nikola Nikolić.
On se upravo time i bavi u svojoj novoj knjizi “Posijecite visoko drveće” u kojoj povezuje tri sfere koje ga okupiraju – književnost, istoriju i politiku, ukazujući na ekstremne oblike institucionalizovanog zla. Nikolić ističe da je zbirka kratkih priča “Posijecite visoko drveće” prvenstveno “kritika opresije na ‘velikoj sceni’”, ali isto tako i svojevrsna alegorija opresivnih metoda na kojima se zasnivaju razni međuljudski odnosi, emocionalni, porodični, poslovni…
“Zlo faktički postaje legalno činjenicom da ga država uvodi u rutinu i koristi kao vrhovni djelatni princip. A isto tako postoji i druga krajnost: nemoć države. Ona djeluje nakazno i na kolektiv i na pojedinca”, kaže Nikolić.
Njegove priče govore o ratovima, diktaturama, genocidima, iz prizme pojedinaca koji se na kraju svode na numeričke bilanse, navodi se u opisu djela, a s tim u vezi, Nikolić za Vijesti komentariše i sukobe koji se danas dešavaju u svijetu, od Izraela i Palestine, preko Ukrajine, do Sudana…
Nikola Nikolić, jedan od danas najzapaženijih autora u Crnoj Gori, za Vijesti govori o svojoj novoj knjizi referišući na različite teme kojima se u njoj bavi i povezujući to sa okolnostima u kojima živimo i odnosom koji prema tome imamo. Pored toga, Nikolić priča i o uslovima u kojima mladi pisci stvaraju, međusobnoj saradnji, ali i novcu, a dotiče se i svojih ranijih, uspješnih rukopisa “Atakama” i “Sirene za uzbunu”.
Krajem prošle godine objavljena je tvoja nova knjiga “Posijecite visoko drveće”. Nakon nekoliko promocija, kakvi su tvoji utisci i reakcije čitalaca i šta bi rekao, o čemu nam ova knjiga govori?
Zbirka se sastoji od 17 priča, od kojih svaka, iz različitog ugla, ukazuje na ekstremne oblike institucionalizovanog zla. Zato bi se moglo reći da je zlo lajtmotiv, možda i protagonista koji ih veže, a da su diktature i ratni zločini njegove najočitije manifestacije. Bazu tog “lanca ishrane” čine ljudi koji pate pod teretom tuđeg ili vlastitog zla. Da, i ovi drugi su žrtve, samo toga u datom trenutku nijesu svjesni. A prvi predstavljaju kontratežu koja pričama daje smisao. Ostavlja onu nužnu zeru nade da je klicu dobra nemoguće zatrijeti uprkos silnim represivnim mehanizmima. Čini mi se da čitaoci prepoznaju tu humanističku dimenziju knjige. Možda ju je baš zato i Faruk Šehić nazvao “plemenitom”, iako na prvi pogled može djelovati kao nekakva revija svireposti.
Kazao si da je, između ostalog, inspiracija za knjigu “Posijecite visoko drveće” bila ustoličeno, legalizovano zlo. Da li i koliko to oblikuje pojedinca i zajednicu?
Tvorevina kakva je država zasnovana je na prinudi. Dakle, u startu smo suočeni s nekom vrstom sveprisutne prisile, što je prihvatljivo do mjere normalnog funkcionisanja zajednice. Problem nastaje kod prekomjernog ispoljavanja državnog prisustva. Kroz istoriju su se uvijek dešavali žestoki lomovi kad bi država prevazilazila okvire vlastite svrhe. To se proteže od prisluškivanja građana, pa sve do najgorih totalitarnih praksi, kakva je, recimo, ona u vrijeme Crvenih Kmera, koja je ishodovala autogenocidom – ubistvom četvrtine građana Kambodže u svega nekoliko godina. Zlo faktički postaje legalno činjenicom da ga država uvodi u rutinu i koristi kao vrhovni djelatni princip. A isto tako postoji i druga krajnost: nemoć države. Ona djeluje nakazno i na kolektiv i na pojedinca. Jednom mom poznaniku iz Johanesburga dugo je trebalo da shvati kako noću sasvim komotno može proskitati Podgoricom i da mu niko neće, ukoliko na semaforu otvori prozor, prisloniti pištolj na sljepoočnicu.
Radnja tretira život u ratu, pod diktaturom ili totalitarizmom, gdje postoji strah od stradanja ili želja/hirova moćnika na vlasti. Interesantna su i mjesta, kao i vrijeme radnje. Na koji način istražuješ i povezuješ te aspekte, odnosno koliko su relevantni za sve ono što se danas događa?
Vanredne okolnosti poput ratova i diktatura istovremeno pokazuju ono najbolje i najgore u čovjeku. Pokazuju kakav je zaista, onemogućavaju mu da i dalje bude u nekakvom leru svakodnevice i ubacuju ga u punu brzinu. Ako je dotad djelovao po inerciji, kao navođen autopilotom, sad je u obavezi da se angažuje čitavim bićem. Tad se najbolje ogoljavaju surovost, bezobzirnost, sebičluk, ali i čovječnost, solidarnost, empatija. Sve je ovo, međutim, u neku ruku primjenljivo i na mirnodopski režim. Zbirka u prvom redu jeste kritika opresije na “velikoj sceni”, no isto tako može biti shvaćena i kao alegorija opresivnih metoda na kojima se zasnivaju emocionalni, porodični, poslovni i drugi međuljudski odnosi. Mnogi ljudi i usred najuređenijih demokratija žive u nepodnošljivim tiranijama. Žene, prije svega, potom i radnici koji su zbog golog preživljavanja prinuđeni da trpe iživljavanja kojekakvih sićušnih diktatora. Na opštem planu vlada mir, pa priliku za afirmaciju pronalaze na mikroterenu: u braku, porodici, firmi itd. Recimo, sve češći primjeri femicida pokazuju da se žene i dalje shvataju kao niža bića. I da su brojni nasilnici, umjesto u odgovarajućim ustanovama, pušteni da na slobodi hrane svoje patološke nagone.
Ko su likovi, protagonisti ili antagonisti kojima se baviš?
Sila je sveprisutni antagoinsta, a protagonisti žive i umiru pritisnuti njenom strašnom samovoljom. Nalikuju onim grozomornim bićima što naseljavaju vječiti mrak i studen morskog dna. S druge strane, nijesam htio da uplivam u dosadnu podjelu “dobro VS zlo”. Takva struktura pokazuje samo jedan pravac i zanemaruje značajan dio problema. Kako rekoh, počinioca zla takođe smatram žrtvom istog tog zla. Glavni lik priče po kojoj zbirka nosi naziv označava početak genocida. Njegove zloslutne riječi bivaju signal za pokolj, okidač teško pojmljivog masovnog stradanja. Trenutna podjela na “nas” i “njih” teško da mu obezbjeđuje bilo kakav alibi. Njegova zavedenost zlom – samim tim i njegova varijanta žrtve – nepovratno se upisuje u registar tamne strane čovječanstva.
S obzirom na to da se baviš različitim zemljama, vremenskim periodima, socio-ekonomskim i političkim okolnostima, koliko je truda i pripreme bilo potrebno za sve to i čime si se vodio tokom pisanja? Šta te je posebno fasciniralo ili podstaklo da se baviš time, što je rijetko za našu scenu? Uz to, da li se priče mogu posmatrati i kao određena slagalica, puzzle sa širom slikom (književnog) života?
Trudio sam se pronaći model kojim bih ujedinio tri sfere koje me okupiraju: književnost, istoriju i politiku. Drugim riječima, zanimala me je mogućnost da se umjetnički pristup nametne kao neka učinkovitija alternativa istoriografskom. Nemam ništa protiv njega, u njemu vidim važan arhivski i analitički potencijal. Međutim, ono što mu fali da bi ga ljudi mogli nakalemiti na svoje iskustvo jeste emocionalna kopča. U školi smo istorijske lekcije doživljavali kao bajke. To nekakvo distancirano nizanje podataka, gdje se sve jednolično vrti oko brojki, datuma, trijumfa i stradanja, čovjeka svodi na piona, šraf, neživi djelić u gigantskom organizmu prošlosti. Za razliku od naučnog, umjetnički jezik sposoban je da barem malo očovječi sve te događaje.
U knjizi referišeš na razne istorijske kontekste, od Prljavog rata argentinske vojne hunte, Peršunskog pokolja dominikanskog diktatora Truhilja, genocida u Ruandi, Potovih Polja smrti, do indijskog kastinskog sistema i australijskog rata protiv emua… Kako ti događaji komuniciraju sa čitaocima naše zemlje ili regiona i zbog čega si baš njih izabrao, te da li su oni određena paradigma nečega?
Kad sam pisao magistarski rad o kvislinškim režimima, glavna teza mi je bila da su se zemlje kojima su oni upravljali na koncu svodile na isto, uprkos istorijsko-kulturnim razlikama. Totalitarizam ih je unificirao – naravno, uz najgori mogući ishod. Vjerovatno sam se podsvjesno vodio sličnom idejom i kod ovih priča. Zlo na manje-više isti način obezličava sve čega se dohvati, bilo da se radi o Truhiljovom režimu iz prve polovine prošloga vijeka, ili Crvenim Kmerima koju deceniju kasnije, na drugom kraju svijeta. Osim toga, vezanost za naše podneblje često nam sužava vidik i probleme “drugih” doživljavamo kao nešto isuviše daleko da bi nam bilo važno. Smatram da književnost može umanjiti prostorno-vremensku razdaljinu i doprinijeti univerzalizovanju najrazličitijih ljudskih sudbina.
Kako komentarišeš aktuelne vojne sukobe, ni 100 godina od Drugog svjetskog rata? Uči li čovjek kroz ratnu istoriju, ili se pitaju vlastodršci koji u ratu imaju sopstvene interese?
Nakon Drugog svjetskog rata u sukobima je ubijeno više ljudi nego tokom tog najsmrtonosnijeg konflikta u istoriji. Trenutno se širom svijeta vodi više desetina ratova manjeg ili većeg intenziteta. Liga naroda je omanula u međuratnom periodu, a svjedoci smo da ni Ujedinjene nacije nemaju značajniju praktičnu moć. Krajnji domet im je da budu kolektivna savjest čovječanstva, od čega nema neke vajde. Jedan od problema je što današnje generacije ne uče iz prošlosti pošto nijesu u njoj učestvovale. Nijesu je doživjele i zato ne mogu naknadno primijeniti njene teške pouke. No, to nikako ne može biti opravdanje za zločinački čin. Taj sindrom krajnje isključivosti, uz zanemarivanje akumuliranog znanja i nekog vida naslijeđenog iskustva, možda je najočitiji u slučaju Izraela. Teroristički akt Hamasa ne daje legitimitet sedmomjesečnom iživljavanju nad Palestincima, gdje najveći broj žrtava čine civili. Izraelska vlada vodi se genocidnim principom osvete nad čitavim kolektivom. Vojni odgovor je višestruko neproporcionalan, neselektivan i krimonogen u svojoj srži. Isto tako je ogavnu rusku agresiju na Ukrajinu nemoguće pravdati teško rješivim bilateralnim neslaganjima. A to su samo dva sukoba koji privlače veći publicitet. Recimo, u Sudanu već godinu traje brutalni građanski rat, obilježen sistematskim silovanjima. Omara al-Bašira odavno nema, što ne znači da se neće ponoviti genocid u Darfuru. Mnogi konflikti zapravo su samo zaustavljeni. Ne i okončani. Onda se mržnja prenosi s koljena na koljeno, poput genetskog materijala.
Kazao si ranije da se ljudska žrtva i patnja ne mogu posmatrati statistički, jer je svaka tragedija, bilo lična ili kolektivna, tragedija za sebe. Kakav je odnos prema žrtvama kod nas prema tvom mišljenju i zbog čega?
Pošto ne možemo oživjeti nikoga od njih, na nama živima je da budemo odgovorni prema žrtvama. Ali ne tako što ćemo favorizovati “naše” jer na ovaj ili onaj način pripadaju nekom “našem” korpusu. To je pogrešno stanovište kojim se nikad neće doći do pomirenja. Valjda bi trebalo prvo da raščistiš sa s*anjima “svojih”, pa tek onda da upireš prst u tuđa. Kako misliš da “svoje” ratne zločince slaviš kao heroje, a da su samo oni drugi po pravilu zlotvori? Ne ide, prijatelju. Ne možeš glibav kritikovati tuđi glib.
Jedan si od vodećih pisaca mlade generacije u Crnoj Gori. Kakav je položaj književnika i književnosti kod nas, ako uzmemo u obzir mali broj izdavača, slobodu govora, finansijsku podršku…?
Većinom se to svodi na snalaženje – lične kontakte, slučajne prilike i tome slično. Nema promišljene sistemske podrške. Na primjer, novac koji Ministarstvo kulture odvaja za individualne izdavačke projekte uglavnom je dovoljan samo za štampu, što je tek dio procesa nastanka knjige i njenog prezentovanja javnosti. Ni u zemljama okruženja nije mnogo bolja situacija, ali isto postoje iskoraci: status samostalnog umjetnika, stipendije kao podsticaj za kreativni rad, otkup knjiga, izdavački pluralizam, brojni književni festivali i konkursi. Na dugom i komplikovanom putu ka čitaocima autora će često da obeshrabri sumnjičavi, pa i ignorantski odnos sporednih aktera književnog lanca. I to sve s neke lažne visine. Ispada da je najlakše napisati knjigu, a da je sve mimo toga pitanje dobre volje i neke sitne naklonosti, da ne kažem sažaljenja.
Poznato je da sarađuješ sa mladim autorima iz regiona. Da li postoji i kako opstaje zajednički kulturni prostor koji je povezan i jezikom, te da li se koriste benefiti našeg govornog područja?
Saradnja između ex YU autora i autorki je na visokom nivou. Proističe ne samo iz jezičke sličnosti/istovjetnosti, već i zajedničkog kulturnog nasljeđa koje je toliko bogato da i danas predstavlja čvrst oslonac. To je glavni dokaz da je kultura imuna na bilo kakva vještačka uokviravanja i ograničavanja. Ona je fluidna, prirodno teži širenju, spajanju, prožimanju. Naravno, samo će zatucani nacionalistički umovi insistirati na granicama. Takva pseudokultura se brzo ucrva – osuđena je na odumiranje.
Je li moguće živjeti od pisanja i književnosti u Crnoj Gori, a onda i u regionu, posebno kada su mlađi autori u pitanju i koliko je sistem (bilo izdavački, čitalački, politički) otvoren za nove glasove?
Rijetko ko na ovim prostorima živi od književnosti. Međutim, i to nosi određene izazove, mada se mnogima od prve napisane knjige nameće kao ideal kome treba vječno težiti. Na sreću, ja sam u startu raskrstio s tim, što bih posavjetovao svakog mladog pisca. Očekivanja bazirana na komercijalnim projekcijama lako mogu uprskati stvar. Tada ne pišeš ti – piše neki fiktivni novac. Ovaj problem muči i vrhunske pisce. Neki su toga svjesni, pa pokušavaju da zadrže kvalitet uprkos neumjetničkim imperativima – rokovima, honorarima i slično. Neki, nažalost, i ne baš. Ali za njima ostane pozamašan broj knjiga očajnog kvaliteta, kao potvrda da je zavisnički odnos umjetnika prema novcu neka vrsta faustovske pogodbe.
Zakoni ljudske prirode vuku na stranu umjetnosti
“Atakama” je nedavno prevedena na italijanski i makedonski. Da li to doživljavaš kao satisfakciju i koliko je prevodilaštvo važno za književnost, razmjenu i saradnju?
“Atakama” je u kratkom razmaku prevedena na italijanski i makedonski jezik i ta vrsta upliva u različite kulture je nešto što ti, htio ne htio, budi osjećanje privilegovanosti. Nema to veze ni sa kakvim nabijeđenim elitizmom: prosto, kad prisustvuješ prevodiočevim strastvenim nastojanjima da prenese značenje iz jednog u drugi jezik, uz laboratorijsku preciznost, uz težnju da mu ne promakne niti jedna nijansa, shvatiš da vlastitim djelom potireš granice. I onda se u tome čita civilizacijski značaj kulturne razmjene, čiji si barem i sićušni dio. Je*iga, politika može do kraja svijeta da crta linije razdvajanja, ali će ih umjetnost zavdazda brisati s jednakom agilnošću. Zakoni ljudske prirode ipak više vuku na njenu stranu.
Kako misliš da “svoje” ratne zločince slaviš kao heroje, a da su samo oni drugi po pravilu zlotvori? Ne ide, prijatelju. Ne možeš glibav kritikovati tuđi glib.
Sve češći primjeri femicida pokazuju da se žene i dalje shvataju kao niža bića. I da su brojni nasilnici, umjesto u odgovarajućim ustanovama, pušteni da na slobodi hrane svoje patološke nagone
Naopako je ako ti je bombardovanje ostalo u lijepom sjećanju
Roman “Sirene za uzbunu” bavi se odrastanjem tokom rata u bivšoj Jugoslaviji, odnosno tokom procesa uništenja svega što je ona predstavljala. Koliko je ta tematika povezana sa onim o čemu pišeš u knjizi “Posijecite visoko drveće”?
Prilično su različite te dvije knjige. Ne samo po formi, već i po stilu. Dok zbirka može biti jasna i onima koji nikad nijesu čuli za te događaje, pogotovu uz faktografske fusnote koje pojašnjavaju kontekst, čini mi se da je roman nekako najpogodniji za čitaoce u Crnoj Gori. Tiče se jednog kratkog konflikta koji kod nas nije književno eksploatisan, a tu su i lokalni jezik i čitav jedan simbolički mikrokosmos usko vezan za ovdašnje područje. Za njegovu “lokalnost” vjerovatno je odgovorna želja da prije svega sa samim sobom raščistim neke stvari. Oživio sam prošlost u kojoj sam bio tinejdžer kako bih je vrijednosno korigovao iz vizure odrasloga čovjeka. Bilo je tu mnogo problematičnih stvari. Naopako je ako ti je bombardovanje ostalo u lijepom sjećanju, a maltretiranje Albanke, djeteta izbjeglog s Kosova, drugarice iz odjeljenja – pamtiš kao glavnu školsku zanimaciju.
Sindrom krajnje isključivosti, uz zanemarivanje akumuliranog znanja i nekog vida naslijeđenog iskustva, možda je najočitiji u slučaju Izraela. Teroristički akt Hamasa ne daje legitimitet sedmomjesečnom iživljavanju nad Palestincima, gdje najveći broj žrtava čine civili. Izraelska vlada vodi se genocidnim principom osvete nad čitavim kolektivom. Vojni odgovor je višestruko neproporcionalan, neselektivan i krimonogen u svojoj srži. Isto tako je ogavnu rusku agresiju na Ukrajinu nemoguće pravdati teško rješivim bilateralnim neslaganjima. A to su samo dva sukoba koji privlače veći publicitet. Recimo, u Sudanu već godinu traje brutalni građanski rat, obilježen sistematskim silovanjima.
Izvor: Vijesti
