Miljan Nikolić, književnik, književni kritičar, esejista, pjesnik, novinar, rođen je u Hrvatskoj, u Zagrebu, 18. avgusta 1977. godine. Od 1992. godine živi u Crnoj Gori, u Podgorici. Filološke studije, Odsjek za srpski jezik i južnoslovenske književnosti, završio je u Nikšiću.
Pjesme su mu zastupljene u četiri zbornika poezije: „Dan poslije budućnosti“ (1999), „Fluid“ (2006), „Sedam noćnih rukopisa“ (2007) i „Savremeno srpsko pesništvo u Crnoj Gori “ (2008). Priređivač je i koautor knjige poezije „Predio u praskozorje” (2008).
Objavio je dvije knjige pjesama „Uvod u Itaku“ (2014), u izdanju edicije „Hododarje“, Matice srpske iz Crne Gore i „Leptirov pir“ (2019), u izdanju edicije „Novi talas“, Udruženja književnika Crne Gore.
Od Udruženja književnika Crne Gore (2022) dobio je književnu nagradu „Vidovdanska povelja“ za kritičko-esejističku valorizaciju savremene srpske književnosti u Crnoj Gori.
Urednik je rubrike za poeziju u časopisu „Stvaranje“ (časopis Udruženja književnika Crne Gore) i novinar je Radija Crne Gore 1 (emisija „Kulturna panorama“).
Sa pjesnicima alternativne scene organizovao je pjesničke večeri u Podgorici, Nikšiću i drugim gradovima u Crnoj Gori, a osnivač je i pank sastava „Razdor“.
Na društvenim mrežama objavljuje, veoma originalne i specifične, audio-video recitale, tj. interpretacije svojih pjesama.
- Zagreb. Kako biste opisali vezu sa Zagrebom. Rođeni ste, odrasli ste i školovali ste se u Zagrebu. Karakteristike Zagreba koje su Vam posebno dragocjene.
Mjesto na kome počinje moje putovanje tragom sopstvenog glasa i načina ophođenja u svemu što čini čovjekovu interakciju sa društvom, pa tako i moj začetak govora u literaturi, jeste moj rodni grad, grad kome dugujem značajan dio sebe. Zagreb je riječ koja postoji u mom vokabularu na skrovitom, posebnom mjestu. Nešto slično kao u pjesmi Arsena Dedića „Zagreb i ja se volimo tajno“. U toj pjesmi je izrečeno koji su razlozi tome. U tom gradu sam zavolio umjetnost. Prevashodno u kontaktu sa subkulturom muzike rock and rolla, punk roska, u susretu sa stripom, filmom i napokon sa njenim veličanstvom, književnošću. I upravo tim redom, tokom mog odrastanja. Imao sam priliku da upoznam ljude koji su nezavisno od tokova mainstream kuture tada još koliko samoupravnog socijalizma, njegovali svoje, drugačije i zasebno vrjednovanje umjetnosti, što tadašnja ideologija nije propagirala kao vodeću tendenciju u procesu obrazovanja i vaspitanja. To su bili marginalci osvrnuti sebi i svom unutarnjem glasu, kog su ogledali u sadržajima kontrakulture. Zagreb je u meni izgradio afinitet ka nečemu što odstupa od onog što propagira ukus mase, trenda i političkih tendencija u vidu ideološko-religijskih narativa. U tom gradu sam završio osnovnu školu. Stanovao sam na Sigečici, na Trnju. To je kvart kog obilježavaju sve same ulice koje nose imena otoka u Jadranskom moru. Sam kvart nosi ime koje potiče od riječi sziget (otok) iz mađarskog jezika, koja je u kolokvijalnom govoru dobila oblik deminutiva, i tako predstavlja svojevsrtan otočac, u širokoj mreži saobraćaja Zagreba. Naime, taj kvart je nastao na prostoru kog je do izgradnje Savskog nasipa, u rukavcima svog toka plavila Sava… Nakon izgradnje nasipa u XX vijeku, tu su nikla mnogobrojna domaćinstva, a zatim i stambene zgrade. Ubrzo je taj kvart dobio obrise pravog malog grada s osnovnom školom, vrtićem, mjesnom zajednicom, Union dućanom, tvornicom žarulja TEŽ, domom zdravlja i crkvom, tako da je mogao da konfigurira kao samosvojna cjelina unutar šireg konteksta gradskog ambijenta. Nekad na periferiji Zagreba, a danas u blizini gradskog jezgra, Sigečica je osamdesetih godina prošlog vijeka predstavljala urbanu oazu s parkovima, šetalištima i igralištima, pa čak i bazenom na otvorenom, u parku pokraj škole. Takav ambijent davao je podsticaja za igru i kreativno izražavanje velikom broju mojih vršnjaka, pa tako i meni. Kraj tog kvarta nalazi se industrijska zona iza Folnegovićevog naselja u kojoj je ostalo tada još i seoskih domaćinstava… sa kolskim drumom zasutim pržinom, unutar samog grada mjestom, kao da si iz gradske vreve iznenada stupio na divlji teritorij, tako je nama klincima sa Sigečice taj dio grada izgledao. Znali bi sresti kraj džamije na Folnegovićevom i stado ovaca, pastira koji su se kretali za ispašom i nekim čudom čak do tud zašli u grad, iz ko zna kog polaznog mjesta… Taj kontrast urbanog i prigradskog naselja iz vremena socijalizma, meni je značajan u procesu osmišljavanja sosptvene estetike i stila ponašanja. Na tom kvartu, na Sigečici, su stanovale tada mahom porodice vojnih lica porijeklom iz svih krajeva tadašnje države. I to je uticalo na neki moj odnos prema različitim entitetima, a kasnije i konfesijama. Uvijek sam u spoju različitosti vidio prednost i vrijednost. Monolitnost jednobraznog sadržaja u meni izaziva odbojnost i zasićenje. Pogotvo ako je taj sadržaj obilježen narativom političkih partija. Grozim se pjesnika koji pišu da ugode političarima, pod njihovim šinjelom i patronatom. Malih, infantilnih knjiških fanatika uvjerenih u neprikosnovenu vrijednost svojih uvjerenja i svog statusnog simbola, idola nacije. Poezija ne pripada nikome. Ona je vječita vatra koja se obnavlja s individualnim iskustvom svakog autentičnog stvaraoca, neupotrebiva u dnevnopolitičke svrhe. Zagreb iz osamdesetih HH vijeka: Zagreb novog talasa, Azre, Haustora, Filma, Prljavog kazališta, Renata Metesija i grupe Zvijezde, i drugih sastava, te i Zagrebačke škole crtanog filma, teatra Kerempuh, Zagreb redakcije Plavog vjesnika i stripa Alan Ford s prevodom Nenada Briksija, Zagreb Smogovaca, Zagreb iz Majdakovih knjiga i Kušanove literature za djecu, Zagreb dječijeg časopisa „Modra lasta“, Zagreb „Poleta“ i „Starta“, Zagreb punk rocka, specifičnog humora lokalnih fakina, takozvanog ciničnog kubanja, na samom početku mog puta, naučio me da cijenim prevashodno individualnost i originalsnot duha u čovjeku.
- Sjećanje na period rata, dolazak u Crnu Goru. Kakva je bila Vaša integracija u crnogorsko društvo? Koje su bile najveće razlike između života u Hrvatskoj i Crnoj Gori?
Devedeset i druge napuštam Zagreb. Moj otac je nešto ranije dobio prekomandu i novo namještenje u Vojnomedicinskom centru u Podgorici. Mogao sam da biram – ostati na kvartu i progutati sve s čim se kao neko na pragu svog puta srećem i sudaram, ili zauvijek napustiti taj grad, otići u Kanadu za mojom starijom sestrom… Izabrao sam da potražim tragove svog porijekla i korijene u Crnoj Gori. Tako upisujem gimnaziju „Slobodan Škerović“…. Te godine pamtim po surovosti razuzdanog nacionalizma, švercu, kriminalu, međusobnom sukobljavanju do juče najbližih komšija u borbi za opstanak u vrijeme rata i sankcija… pljačkaškoj privatizaciji tadašnje vodeće partije, gašenju industrijskih postrojenja, radnih mjesta, primitivizmu turbofolka i pomahnitaloj generaciji dizelaša, koji su meltretirli svakog ko se nije ulklapao u društvo snobova i ratnih profitera. Tako sam stao pred izbor. Odustati od onih svjetonazora na koje sam naučen, i postati beskičmenjak koji se povinovao novom društvenom poretku i društvenom ambijentu, ili zauzeti stav, odabrati oružje za borbu i suprostaviti se „godinama sirotinjske zabave“ i posrnuća… Među literaturom koju je otac iznio iz Zagreba pronašao sam poeziju za sagovornicu, i punk muziku za sredstvo protiv savremenog divljaštva primordijalnih tendencija u kulturi. I tako ni više Zagrepčanin, ni dovoljno adaptiran u Podgorici, postao sam i sam marginalac kao neko iz svijeta literature i stripa, mjesečar, ulični hodač u crnim čizmama i fajerci… na tragu tada nekih sumnjivih kategorija ljudskog i odviše ljudskog mišljenja u svijetu velikih istorijskih narativa balkanskih naroda, u tzv. novom srednjevjekovlju mog naroda, i turbo katoličanstvu mjesta iz kog sam došao… Unutarnji egzilant. Morao sam smisliti svoj način opstanka. Svoj kredo borbe. Poiesis, ili ništa. Podgorica i Zagreb su antipodi. Dva različita svijeta, odnosno grada, s nespojivim razlikama. Trebalo je to shvatiti i razumjeti. Zagreb je imao sofisticiranu gradsku priču, Podgorica u tom cikotićkom ćosanju grubo, ali neposredno ponašanje iza kog se uvijek krila neka dječija naivnost… U to vrijeme nisam to razumio.
- Vaše prvo stvaranje.
Moje prve rime pale su na hartiju još u Zagrebu. Mogu i danas tog da se sjetim. Potom u gimnaziji, pisao sam neke stihove pod uticajem pročitane lektire, nekakvu satiru o prilikama iz tog vremena… sjećam se naslova pjesama… „LJepotica i dimnjačar“, „Kazablanka“, „Ratnik“, „Fatastično putovanje“… O čemu su govorile te pjesme? Pesmu „LJepotica i dimnjačar“ sam napisao u Zagrebu, za svog povratka na kratko u roditeljski dom, ljeta hiljadu devetsto devedeset i pete… Ona je govorila o odnosu između dvije suprotnosti, znate već kod Igoa to postoji, taj susret dva lika koji pripadaju različitim svjetovima. To je tada bio izraz moje asocijalnosti u oba grada, kojima naprosto nisam pripadao. Zagrebu, kao neko ko je porijeklom iz Crne Gore, Podgorici kao nekakav dotepenec što bi rekli u Zagrebu. Čovjek, viška. Greška koja potvrđuje pravilo da su svi jednaki domoroci uvijek jednakiji od onih koji se po nečemu razlikuju. Sumnjivo lice, putnik bez karte u jednom pravcu… ludi šeširdžija pobjegao iz zemlje čuda, utopije socijalista, najskuplje plaćene zemlje u istoriji ovih prostora, SFR Juoslavije…
- Pripremate treću knjigu poezije „Koža“. Kad možemo očekivati da knjiga bude prezentovana javnosti?
Treća knjiga se polako pomalja na horizontu… materijala imam i za tri zbirke pjesama. No, nemam potrebu da to sve pakujem i puštam u svijet. Knjiga mora sazrijeti u meni. Pjesme koje u nju ulaze, da se međusobom ne potiru, biti jedno saglasje kao zvjedana konstelacija mog unutarnjeg neba. Naslov koji ste pomenuli je jedan od onih koje sam uzeo u obzir da se nađu na korici. Nemam izdavača. Ne igram za političare i njihove narative, o identitetu naroda, integracijama, o nebeskom porijeklu i sličnim malverzacijama… Pišem što proživim. Kad odživim tu knjigu, a sve se slegne na hartiji, biće i ona spremna za čitaoca.
Dok smo u iščekivanju, da li biste za čitaoce „Slovoslovlja“ izdvojili neku pjesmu iz knjige?
Dobro. Pošto smo pomenuli radni naslov knjige, koji ne mora i da osvane na korici… evo te teme koja govori o mojoj granici slobode, o onom čime na koncu svega raspolažem…
Koža
Obuzima me koža. Ulazim u hram
svoje ćutnje kao tijelo u opnu…
Tavorim u riječima, u sekvencama oka,
zrcale se sni… ne mogu da previdim svijet
koji izrasta iz pupčanog čvorišta vremena,
na moje ruke polaže ovaj dan i odlazi…
Ne mogu da poreknem što mi se u mislima
zareklo, da će da se obistini. Svejednako koračam
niz ulicu, na sve monete svog jastva,
konvertiram sadašnje vrijeme,
i prevodim ga na prošlo,
i tako podmećem mu svoj način toka,
raskusuravam se sa svim i svačim…
U koži sam, to je izvjesnije od religije, i slobode,
jedino su ograničenja izvjesna ovdje… Načini mi državu,
da me potčini, i ja ću u svojoj koži, iznova, da oživim!…
Provlačim se između drugih lica,
u toj paraboli o životu u gradu uz kanjon sanjive vode.
Dolazim s kraja na kraj sebe, i opet ostajem
u svom liku zaglavljen,
nedovoljan sebi da mogu da se ostvarim…
A htio bih da negdje stignem…
ili naprasno odavde nekamo odem,
da se premetnem u sjev nad stvarima
i prilikama, sa izvjesnijim obličjem
svog postojanja da se sretnem…
Ovako u koži, polako urastam u spoljašnji svijet,
dok se sve riječi iz mene ne izliju,
u bijes, pobunu, svjetlost, ili makar poeziju…
Jezik je koža u kojoj počivam živ,
dok me izgovaraš nag se obraćam
svijetu koji bez nas, makar u nama, ne postoji…
Podgorica,
oktobar 2020.- Milorad Durutović, književni kritičar i pjesnik.
Da, Milorad Durutović. Jedan od mojih sagovornika. Pjesnik, i književni kritičar. To dvoje je danas nešto odista rijetko u našem društvu. O, reći ćete, ima pjesnika ko pljeve i onih koji o njima pišu… Jeste, tačno je, pišu, ali šta i kako? Milorad Durutović jeste pjesnik i vrstan poznavalac svjetske književnosti, okrenut prevashodno svom načinu u poeziji, ali dobro upoznat s tradicijom sa kojom komunicira, nadograđujući srpsku književnost svojim pismom. Kao književni kritičar danas u Crnoj Gori predstavlja nekog kome se vjeruje i to nije slučajno. Imamo bezbroj nekakvih amatera u toj oblasti, koji svaštare i improvizuju, dodovoravaju se svojim mecenama i autoritetima. Vjerujem da je Durutović osoba od integriteta, da neće jednog dana sebi dozvoliti, s obzirom na njegovo znanje i dar koji ima, da ga koriste politikanti i slični avanturisti u svijetu literature. To bi bila velika šteta za srpsku književnost.
- Možete li, kao član Upravnog odbora, reći nešto o radu Udruženja književnika Crne Gore, najstarije kulturne institucije u Crnoj Gori?
UKCG je nedavno izdalo u dva toma panoramu u kojoj su predstavljeni svi aktivni stvaraoci, članovi ovog udruženja. To je koliko sam upoznat, prvi put od nastanka ovog udruženja, da u jednom izdanju možete pronaći osnovne smjernice bibliografskog karaktera kao i tekstove svih članova ovog udruženja. Od 2020. godine ovo udruženje je okupilo novu redakciju najstarijeg aktivno izlazećeg časopisa za književnost i kulturu „Stvaranje“, koji je prije toga u jednom periodu svog izlaženja sveden na nivo lokalnog časopisa, folklornog glasila, fokusiranog isključivo na jednu poetiku, konfesiju u prethodnom sazivu redakcije. Nova redakcija dala je časopisu savremen karakter po sadržaju i opremi. Aktiviran je časopis „Književni zapisi“, i časopis za prevedenu književnost članova UKCG „Skver“. U nekoliko godina unatrag objavljeno je na desetine naslova članova ovog udruženja, održano stotine književnih promocija u sklopu tribine Milice Kralj „Riječ četvrtkom“. I sve to je urađeno bez podrške budžeta predviđenog za razvoj kulture. Ako to ništa ne znači, onda makar govori o odnosu državnih isntitucija prema kulturi u Crnoj Gori.
- Kako biste opisali trenutno stanje naše savremene književnosti? Koje su dominantne teme i stilovi?
Primjetno je da danas u literaturi u nas ovdje, na ovom relativno skučenom prostoru, djeluje nekoliko književnih kružooka i klanova. Što može biti podsticajno, ali i otežavajuća okolnost za razvoj literature i pojavu novih književnih pravaca, glasova u literaturi. Postoji oštra podjela između srpskih i crnogorskih pisaca, koji se međusobno u potpunosti ignorišu. Jedni za druge ne žele da čuju. Ne objavljuju se autori u publikacijama ako nisu istog nacionalnog porijekla. Smatram da je to jako pogrešno i da ničim, ama baš ni na koji način ne doprinosi razvoju nacionalnih književnosti. Poznato je da je crnogorska književnost iznjedrila nekoliko generacija mladih pisaca koji svakako zavrijeđuju pažnju, ali isto tako je bila favorizovana unatrag dvije decenije u odnosu na one pisce koji njoj ne pripadaju deklarativno i po tome koliko se interesuju za političke impute onih koji su određivali budžet prethodnih desetljeća. UKCG pisci su bili na margini. Bez podrške medija, ignorisani i prezreni kao da ne postoje i da njihovo djelo ne zaslužuje pažnju. Da li je to dobro za kulturu Crne Gore? Takođe, i unutar pojedinačnih nacionalnih kružooka postoji podjela na tradicionaliste i one koji se traže u individualnom poetskom postupku. Jedni s drugima kao da ne komuniciraju. Tradicionalisti ignorišu mlade autore, za njih ne postoji ništa izvan poetike Bogdana Popovića i narodne poezije. Ni mlađi autori nemaju bolji stav prema prethodnicima. Takođe, primjećujem da mladi pisci srpske književnosti u Crnoj Gori nemaju svoj zajedničku misao i vodilju, nisu povezani, niti sarađuju… Pisci se okupljaju po partijskoj pripadnosti. Imaju svoje festivale i tribine, ko ne pripada toj partiji, neće ga nastupiti dok je živ. I to je ono što formira klanove u našoj literaturi. Kome to služi, i je li to stvar kulture, ili ipak politike, sami procijenite. Postmodernizam je čini mi se izraubao sve moguće diskurse u svom pokupšaju da oneobičava način govora i poziciju naratora. Avangarda je davno izgubila oštricu, u svom nerazumijevanju savremenih tendencija i života upravo onih u čije ime govori. Ovaj vijek nije donio neki vodeći književni pravac po kom bismo mogli da odredimo autore i da nazovemo ovo virjeme u literaturi. Je li ovo neki novi modernizam? Po prirodi stvari satira bi trebala da dominira, s obzirom na stanje u savremenom društvu… no to isuviše zahtjeva, a malo nudi zauzvrat. Ko će da se drzne da nagradi nekog novog Dušana Kovačevića, koji do srži ogoljava vlastelu i klijantelu novog doba? Takvi se pisci ne favorizuju na festivalima, nego izbjegavaju i ignorišu. Takvi pisci danas po kriterijumu masovne proizvodnje bukvalno ne smiju da postoje. Poželjna je poezija bez arome i emocija, ni sintaksa nije bog zna koliko bitna… Samo da ne žulja i da slavi totem kog svi mi imamo u glavi, kao i idola kome se obraća. Ali poezija postoji, srešćete je na maragini ovog doba… kako gori sopstvenim plamom u kolektivnoj nevidjelici.
- vijek je vijek potrošene književnosti i potrošenih ideja. Postoje li u savremenoj književnosti autori koji se ističu po svojoj inovativnosti?
Ovaj vijek, prethodnim vjekovima naredan, mora da ima svoju literaturu po kojoj će biti prepoznat. Ne vjerujem u kataklizmičke prognoze, nisam toliki pesimista. Vjerujem u literaturu i njen potencijal da i u novom vremenu pronađe put do čitaoca. I ovaj vijek i pored svih digitalnih platformi ima svoje stvarnosne heroje i analogne pjesnike. Samo je pitanje, da li nas, sa ove strane znaka, iskreno zanima poezija, ili nas vuče isključivo poetika naših prethodnika. Dozvolimo li sebi da čitamo nove pjesnike, imaćemo i nove klasike. U suprotnom, ništa od toga. Ostaćemo na rimovanim katrenima, desetercu i eventualno nekoliko antologijskih pjesama od Pope i Pavlovića… Poezija ne trpi Status Quo. To je onda društvo mrtvih pjesnika, bez perspektive i dubine. Idealan ambijent za razvoj mikroba i gljivica, knjiških parazita.
Savremena književnost postoji. U srpskoj poeziji tu su Dragan Marković, Saša Nišavić, LJubodrag Stojanović, Nikola Živanović, Mirko Jovanović, Katarina Jović… U nas Ilija Lakušić, Milica Kralj, Novica Đurić, Andrija Radulović, Aleksandar Ćuković, Milorad Durutović, Mirko Rakočevič, Milenko Miro Šarac, Srđan Leković, Beđir Vuković, Sava Radulović… Tu su i značajni crnogorski pisci, Boris Jovanović Kastel, Ognjen Spahić, Balša Brković, Radoman Čečović, Savka Gudović Parađina… Ne zazirem od knjiga svojih savremenika bez obzira kog su opredjeljenja, jer imam integritet u svom poetskom postupku. Ne dugujem ništa partijama i klanovima. Već svom jeziku srpskom i čitaocu.
Autor: Snežana Radulović
Izvor: Slovoslovlje
