Prvobitni oblik tog što danas vezujemo uz pojam knjige datira od prije 50 vjekova. Kamen, glina, kora drveta, metal, koža i kosti bili su rani materijali u koje je čovjek unosio sebe putem pisma, da sačuva ono što je imao da kaže i kao poruku prenese drugom čovjeku. Knjige su sporo dozrijevale, kaljene u tišini vjekova, na vidjelo izranjale nekad tek u vidu iskopina. Sumerske glinene pločice iz 3. milenijuma p. n. e., ispisane s obje strane su praoblik istorijskih spisa u vidu svitaka, pergamenata i prvih štampanih stranica. Ep o Gilgamešu je upamćen i sačuvan upravo zahvaljujući istoj materiji od koje je po predanju mnogih legendi nastao i prvi čovjek u kog je dahom svojim se upisao njegov autor-stvoritelj, baš kao i onaj koji je urezao pismo u glinene pločice. Po judejskoj legendi istina piše na čelu golema, mitološkog bića načinjenog od praha, da ispravi sve nepravde počinjene narodu Izraela. I knjiga tako skoro svaka nosi naslov koji slovi za njenu unutarnju istinu, po čemu se razlikuje u značenju od drugih djela ljudske mašte, ili pak nauke, filozifije, religije… Knjige su rasle svijetom iz tame istorijskih epoha, svaka u potrazi za svojim djelićem tajne postojanja, ili iz potrebe da se ostvari vlastiti svijet unutarnjih relacija, prilika u kojima se susreću likovi iz priča, da se sačuva i prenese u naslijeđe jedan izmaštan univerzum pri zakonitostima literature, zasebnom literarnom postupku pjesnika. Knjige na branicima carstva, na oltarima i žrtvenicima u slavu bogova koji nisu marili za stil i pismo, način govora svojih vjernika, jer ih nisu ni mogli čitati, jer su napisane za ljjudsku potrebu vjerovanja u viši svijet iz koga sve potiče… Knjige u bibliotekama i akademijama onih koji su pronicali u fine zamke i tajne spoznaje razlika ovog i nekog, drugačijeg, boljeg svijeta… Knjige koje svjedoče i tumače, knjige mistika i alhemičara u potrazi za kamenom mudrosti, svojevrsnom šifrom postojanja vremena i prostora, ili makar za izgubnjeni vremenom… tragom nečeg što nikad nije ni postojalo bez u snu i poeziji… Knjige-zakoni po kojima se postoji i po kojima se nadilazi propadanje tijela i smrt…
Evolucija knjige od pisma na kostima, glinenim pločicama, pergamentima do tekstova sa uvezanih listova sa središnjom zajedničkom osnovom u vidu papirne vertikale, kičme knjige kodeksa, podsjeća na evoluciju živih vrsta, organizama koji se postepeno odvajaju od izvora svog porijekla, uspravljaju svoj hod i usmjeravaju prema Suncu… Ako jeste riječ u iskonu svega kao nosilac značenja i prenosilac smisla i poruke, onda je pravo njeno otjelovljenje opismenjeni čovjek sa knjigom.
Ono što je u osnovi prirode čovjeka, što ga suštinski razlikuje od drugih vrsta, ali isto tako što ga kao svjesno biće upućuje i obavezuje na odgovornost prema prirodi iz koje se odvaja svojim darom govora, jeste poznavanje sredstva prenosa znanja i iskustva, poznavanje pisma iz čega je nastala potreba za knjigom.
Tako knjiga postaje univerzalno svetilište ljudskog duha, najizvjesnije uporište spram haosa i dezintegracije živog svijeta. Knjiga kao putokaz vremenom, nosi u sebi najveći potencijal postojanja jednog višeg reda organizacije materije, kroz pokušaje otkrivanja njene prirode i suštine. Knjiga-utočište spram svih gubilišta i stratišta onih s uvjerenjima nesvodivim sa svijetom i duhom vremena. Knjiga kao osveta besmislu i gluposti malih, začaurenih sredina, slijepih i gluvih pred ljepotom drugačijeg mišljenja, pred svakim koji se ne klanja i priklanja ustaljenim navikama, ovještalom redu postupaka po kojima se trpi, sluša, trune i nestaje… Knjige opsjenarke prožete idealizmom jednog nemogućeg svijeta nastalog u mašti, iz težnje da se prevaziđe sebe i pobjedi strah od prolaznosti i smrti… Knjige, riznice istinskih vrijednosti, neograničena polja kretanja duha, unutarnji prostori slobode…
U vremenu takozvane postistine, kad svako duži pravo na svoju interpretaciju događaja, knjige se nemilice bacaju na tržište kao proizvodi koji kupuju vrijeme čitalaca, pod uslovom da ovi ipak postoje. Različite interpretacije možda ne donose pravi sud o događaju, no svakako govore o tome ko je i kakav svjedok događaja i kakvom se interpretacijom tzv. istine služi, da bi sebe ugradio u zajedničko iskustvo. Vjerovanje u zemlju kao ravnu ploču, govori zapravo o onima koji tako misle i vjeruju. Ravna linija, ili kružnica? To je razlika u psihičkoj konstanti kretanja, u modelu mišljenja. Ravna platforma, ili krug koji se iz sebe obnavlja i nikad istovjetan vraća svom početku?… Gdje to počinje i završava se vidni svijet, spolja, ili unutar viđenja? U mišljenju, ili pjevanju, odnosno kreaciji pjesnika? Naposlijetku, je li važno ako jeste vjerovatno i ako jeste poezija!
Isto tako, povjerenje u naučno viđenje postojanja virusa, ili teorija zavjere koja negdje sebe poništava na zavojima nesvodivih odnosa uzroka i posljedica… To su ne samo različite “istine“ već i dva različita nivoa svijesti posmatrača. Ako bismo knjigu kao simbol opismenjenosti, nauke i znanja uzeli za ono mjesto u NJegoševom stihu sa kog se vidi dalje, onda čitajmo, i pristanimo na ono što smo s tog mjesta vidjeli i naučili. Nauka, ili religija, dvojba je koju postavlja pred čovjeka svijet podvojenih istina, koje su možda ipak jedna, nerazdvojiva cjelina.
S jedne strane je svijet digitalne komunikacije putem interneta, svijet proizvoljnosti, i skoro pa neograničene slobode trolovanja i izmišljanja, s druge strane svijet naučne literature i književnosti. Sukob kao u Lukasovim Zvjezdanim ratovima: dvije sile vode borbu do posljednjeg čitaoca, ili prosto lajka u duhu popularne zalagaonice mozgova. Na kojoj je megdan, vrijeme će kao i u svemu drugom presuditi.
Ako se zadubimo u nju, možda nazremo… knjiga je unutarnji atlas… mapa putovanja prema sebi. Raskriljene strane u koje smo se zagledali su kao krila, ili jedra putem kojih smo se otisnuli onamo gdje nas povede misao koja se rađa pri slijedu pročitanih redova… izvan granica horizonta, dubeći liniju u nedogled, onu u kojoj se more i nebo sustiču u jednom.
Čitanje je izvjesnije od svakog drugog putovanja, jer onamo gdje po čitanju stižemo, tamo se rađamo zasigurno od prethodnih sebe veći, u sebi nakupivši sva ona mjesta koja je pisac utkao u svoju geografiju i anatomiju teksta. Postajemo i putnik i put i polazište i cilj, kog objedinjava ono što smo čitajući tako u književnom djelu zatekli. Otvorena knjiga pred nama je ugao u kog gledajući vidimo dalje od granica svojih mogućnosti, u njemu se i ogledamo, u njemu prepoznajemo se čak i u onome u čemu do tada nismo ni slutili da nas ima, između slojeva zvučanja i značenja, u toj polivalentnosti elemenata strukture književnog djela.
Dok čitajući sa digitalnih platformi danas, u kolažu spojnica, raznorodnih sadržaja prije ćemo izgubiti trag i nit te iole suvisle misli s kojom smo se uputili kroz čitanje, knjiga nas sama vodi, usresrđuje nas na unutarnji svijet književnog djela, u kome se postepeno utvrđujemo u svojoj osnovi, čitaoca pred svjetskom baštinom literature.
Digitalni univerzum je prevashodno kraljevstvo slike, gdje nastojimo jednim potezom obuhvatiti sadržaj u cjelini, baš kao i kad posmatramo neki predio, ili naprosto simbol nečega. Knjiga je satkana od linearnog toka rečenica koje teku tekstom, te da bismo stekli ukupan uvid potrebno je putovati do kraja njenog toka, poslijednjeg interpunkcijskog znaka, tako se postepeno slaže iskustvo u nama i poprima temeljnu strukturu, da duže traje i vibrira trncima naše sopstvene čitalačke spoznaje.
Digitalni svijet je svijet instant iskustva, gdje je sve pojednostavljeno u tom taktilnom susretu sadržaja i kože koja dira površinu računara. Tim se subjekt i sam pojednostavljuje do konzumenta, koji hrpimice zgrće informacije.
Knjiga nam daje na kašičicu, malo po malo svog nadjeva, tek koliko može da se proguta, a ako i vrijedi, onda nas hrani istinskim, organskim sadržajem. Logosom kog je čovjek pronio u stotinama hiljada pojedinačnih književnih djela, da bi na koncu puta uspio sagledati sebe sama u tom ogledalu postanka i svog nestanka sa lica zemlje. I nije slučajno jedno za drugim svjetski Dan planete Zemlje i svjetski Dan knjige i autorskih prava. To je ono što je u samoj biti svojoj komplementarno, da jedno bez drugog ne opstaje.
Danas, ipak, knjige tavore po malim, kućnim bibliotekama usamljenih osobenjaka, po memljivim bunkerima svijesti, u podrumima postrojene po žanrovima, po struci znanja i sadržaja, ili nabacane, sa svih strana hrpimice strče… ćute zaogrnute prašinom. Iskrzanih ušiju sjekutićima glodara osluškuju, primiče li se vrijeme…
U knjižarama, u nerazgovjetnom šarenilu nadvikuju se naslovi… laktaju se knjižice nabijene po prodajnim rafovima i gotovo je nemoguće sam razaznati gdje se koji autor nalazi… Knjige su postale mali statusni simboli svojom luksuznom opremom i cijenom. Gotovo da više nije važno šta u kojoj, dovraga, piše! Ko će to čitati kad već lijepo stoji i zori se sa stalaže u dnevnom boravku visoke klase akademskog građanina, pistolerosa s daljinskim upravljačem ispred fudbalskog derbija… Dizajn na šupljine sadržaja! Valja se, ako ništa drugo, da jednom podupru kredenac, ili kauč utrunuo i propao od drijemeža… I praznovanja praznine.
Leksikoni, atlasi, kuvari i monografije neznanih junaka, pozitivna geogrfija, popularna psihologija i demagogija, tomovi nedosanjane istorijeske pravde lokalnog proroka i prodavca magle, skromne romansirane biografije teve voditeljki i ex starleta s ovog i onog svijeta!… U izlogu preskupih slatkiša se zlate, šarmiraju prolaznike, putnike bez prebijenog centa, ulične hodače na vjetru, dječake pripijenih noseva koji zure u šareni svijet postmoderne… Knjige kao proizvodi, svaka ima svog čitaoca pod uvjetom da čitalac ima para i vremena… Knjige putuju same na izgubnjenim drumovima, poeziju buncaju zagrcnute sa usplamtjelim stranama u ponoć svijesti potonulog pučanstva…
„Knjige!… Knjige!… Kupite, male, do poslijednje strane slovcima nakrcane knjige koje će Vas podmladiti, prosvijetliti, opametiti, i razonoditi!…“
Viče jednoruki prodavac popularnih naslova na bulevaru ni malo ohrabrujućih vijesti…
I, još je koliko tako… knjige, braćo i sestre, a ne zastave, prangije, zvona i praporci!… Procijedim kad i kad kroz kez, i zagnjurim nos u svoja posla, u čitanje… jer knjige su jedina utočišta za nepopravljivo zaljubljene i radoznale, valjda navijeka gladne spoznaje… Okamenjene čitače tajnih znakova svijeta u zavjetnom vrtu dokolice.
