Naziv potiče od kečuanske riječi pishtai, što znači “odrubiti glavu”, “prerezati grkljan” ili “isjeći na kriške”, zbog čega se ovo stvorenje često poredi sa vampirima.
Mitologija Inka bilježi postojanje božanstva po imenu Kon-Tiki-Virakoča, čije ime se može prevesti kao “more masti”. On je tvorac Zemlje i svih njenih stvorenja, tvorac neba i mora i svih drugih bogova. Zato je među narodom Кečua, on najpoštovanije božanstvo.
Među andskim narodima, krv i salo su među glavnim prinosima svetim silama: žrtvovanje zaklanih životinja i prinošenje njihove krvi čine osnovu svih vjerskih ceremonija. Dok je životinjska mast (obično od lame) jedan od glavnih sastojaka u ritualima povezanim sa Mjesecom.
Međutim, ova upotreba masti nije bila ograničena samo na region Anda. Daleko na sjeveru, prije nego što su stigli do zemalja Inka, konkvistadori su koristili salo palih Maja da previjaju svoje rane.
Legende o Pištaku
Lako je zamisliti kakvo su gađenje prema ovoj praksi osjetile Maje, stoga ne čudi činjenica da je upravo ovaj podatak uticao na kasnije stvaranje legendi o Pištaku, čudovištu iz mitologije Inka koje sisa salo i koje je postalo poznato širom Južne Amerike od perioda nakon španskih osvajanja.
Tokom vremenskog intervala od 500 godina, dato je mnogo opisa njegovog izgleda. Skoro uvijek je u pitanju muškarac, bijele puti koji izlazi samo noću – ne zato što ne može da bude na svjetlosti, već zato što on svoja zlodjela izvodi pod okriljem tame. Pištako se ne razlikuje mnogo od konkvistadora, te stoga on nikada nije sam. Prate ga ljudi koji mu pomažu da uhvati, transportuje i ubije svoje žrtve, a zatim izvuče loj iz njih.
Španski sveštenik Кristobal de Molina bio je prva osoba za koju se zna da je optužen da je ovo čudovište, 1571. godine. O ovome iz izvora saznajemo jer su stanovnici Кuska odbili da mu donesu drva za ogrijev, u strahu da će biti ubijeni zbog masti – za koju su vjerovali da sveštenici koriste za podmazivanje zvona.
Naredni vjekovi su sa sobom donijeli i modernije verzije priča o ovim čudovištima koja su povezivana sa bogatim trgovcima i rudarima, jer kako legenda kaže: oni su koristili ljude za proizvodnju sapuna, ljekova, pa čak i mašinskih maziva u svojim fabrikama i rudnicima.
Međutim, čak ni u 21. vijeku priče o postojanju ovog mitološkog stvorenja u Južnoj Americi ne prestaju da kruže glasine. Ovo je dovelo do toga da su neke zajednice odbile organizaciju “Hrana za pomoć”, a kao glavni razlog su naveli strah da je čitav cilj programa tovljenje djece i kasnije uzimanje njihove masti.
Izvor: National Geographic.rs
