Putin je, najzad, uspio da ubije Alekseja Navaljnog. Za svoje ubilačke kapacitete pokazao se Putin, u ovom slučaju, ponešto traljavim. Najprije je, osokoljen dugom i plodnom tradicijom, otrovao Navaljnog, ali je gad odbio da umre.
Što je najgore, uporan kao gljivica, vratio se u Rusiju da Ubici (kako neki Rusi od milja zovu Putina) zagorčava život. Zbog toga je trebalo odlučno djelovati, te je Navaljnog, uz nesebičnu pomoć podjarmljenog i korumpiranog pravosuđa, pod hitno otpremio u Sibir. A tamo ljudi lako umiru.
Ipak, ovo nije tekst o pomahnitalom tiraninu, već o Alekseju Navaljnom, o njegovom nevjerovatnom gestu da se, pošto se izjalovio prvi Putinov pokušaj da ga ubije, vrati u Rusiju, Krvniku na noge. Uradio je to Navaljni potpuno čiste svjesti.
Sve i da ga Putin nije ubio, sve i da je preživio sibirsku robiju, ostala bi ta odluka jednim od najvećih političkih gestova u savremenoj istoriji Evrope, ravna držanju Đordana Bruna pred Inkvizicijom, ili Jana Palaha pred mračnim Putinovim prethodnicima.
Ni u jednom trenutku prije povratka u Putinovu Rusiju, iz koje je izašao na nosilima i s maskom za kiseonik na licu, otrovan, nije Navaljni pokazao da je izgubio kopču sa stvarnošću. Nijednom nije povjerovao (sve i da se nadao) da će njegov povratak da pokrene mase protiv Putina, niti je mogao računati na to da će ostati na slobodi. Kako je kročio na tle Rusije lišen je slobode i odveden u smrt. Pod budnim Putinovim svevidećim okom.
Da kažemo to bez okolišanja: svjesnim činom povratka dželatu na noge Aleksej Navljni je morao da računa i na ovakav ishod. Čak i kada je izjavio da su mu šanse da preživi pedeset odsto, Navaljni je hrabrio sebe i druge. U Putinovoj tiraniji nije imao nikakve šanse. (Pitajte Garija Kasparova, na primjer. Eno ga u Hrvatskoj.)
Ipak, sudeći po tome šta je sve u životu radio, a naročito kako je to radio, Navaljni je bio čovjek evropske racionalnosti, te kao takav on ipak nije mogao da računa na sigurnu smrt. Smrt je bila dio slagalice, ali ne izvjestan ishod njegovog postupka – povratka u Rusiju. Da je smrt, za Navaljnog, bila izvjesna na onaj način na koji je izvjesna za islamističke bombaše-samoubice-ubice, ili za japanske kamikaze, on se, vjerujemo, ne bi vratio. Njegovo shvatanje slobode kao političke, a ne metafizičke veličine, po definiciji nije moglo da računa na sigurnu smrt, jer takva bi računica išla protiv samog duha slobode kakvog je iznjedrila Evropa.
Sloboda je sloboda za sve (Ruse), a ne za jednog (Putina). Sloboda je sloboda za život, a ne za smrt. A Navaljni se borio upravo za tu i takvu slobodu. Ne za unutrašnju slobodu u kojoj nije važno da li je čovjek u lancima ili, pak, nije, jer unutrašnje određenje slobode kaže da čovjekovu (unutrašnju) slobodu niko, nikada i ni pod kakvim uslovima ne može da uskrati. Što je, naravno, recidiv religijskog (hrišćanskog) poimanja slobode, puki fantazam, mamac za one sklone samoporobljavanju. Uostalom, čitajte Džordža Orvela, ako već niste čitali Varlama Šalamova, ili ako ne vjerujete Primu Leviju i Fridrihu Ničeu.
Navaljni se borio za političku slobodu, za to da čovek bude slobodan kretati se kuda hoće i kako hoće, govoriti slobodno i ne biti kažnjen za to što kaže, okupljati se slobodno, te uživati sve privilegije i ispunjvati sve dužnosti dobrog građanina. A posle toga sa svojom unutrašnjom slobodom može da radi šta god hoće.
Zbog toga je Navaljni, hrabar i čvrst čovjek, bio smrtni neprijatelj pomahnitalog tiranina koji ni ime nije htio da mu izgovori (oslovljavao ga je kao „pacijent“ ili „zatvorenik“). Zbog toga je, prema tiranskoj logici, morao da umre. Zbog toga, najzad, njegov gest nipošto ne bi smio da se poredi s gestovima islamističkih bombaša-samoubica, ili japanskih kamikaza. Ubijeni u pojam religijskim drilom (ispiranje mozga), islamističke samoubice su, ipak, samo ubice. Njihova smrt je lišena svake supstancije slobode i svakog smisla. Oni ne umiru za slobodu svih, već za moć jedne religijske skupine koja u svome jezgru odlučno njeguje neslobodu (dobro, i za onu skupinu djevica koje se brčkaju u rajskim izvorima). Oni su sredstvo terora zarad uspostavljanja terora.
To sa slobodom, životom i Navaljnim nema nikakve veze.
Nije nikakva utjeha što će Putin ostati upamćen kao masovni, pomahnitali ubica, a Navljani kao čovjek koji se Ubici suprotstavio nevjerovatnom hrabrošću. Nije nikakva utjeha što je Putin banalna figura koja je razorila Rusiju, a Navaljni junak koji je Rusiju pokušao da spase i za to platio životom. Jedino što smrti Alekseja Navaljnog, građanina, političara i hrabrog čovjeka, može da podari neki smisao, a ljudima koji su ga voljeli i poštovali nekakav mir, jeste sloboda koja će, možda, jednog dana dotaći i Rusiju (ako iza Putina išta ostane od Rusije).
Ivan Milenković
Izvor: Danas.com
