Deset sportista (timova) čiji je poraz odjeknuo snažno kao pobjeda.
PRVO MJESTO: DORANDO PJETRI
Prvi veliki tragičar u istoriji Olimpijskih igara jeste italijanski maratonac Dorando Pjetri koji je u Londonu 1908. prvi utrčao na stadion, ali toliko iscrpljen da je nekoliko puta padao, pa čak i krenuo u suprotnom smjeru. Dok se cilju približavao Džon Hejz (SAD), jedan od sudija Džek Endrju i doktor Majkl Balger podigli su Pjetrija i pomogli mu da prođe kroz cilj. Pjetri je zbog toga diskvalifikovan (imao vrijeme 2:54,46), a za pobjednika je proglašen Hejz (2:55,18).
Maratonska staza je išla od vindzorskog dvorca do stadiona „Vajt Siti” i prvi put je bila duga 26 milja i 385 jardi (42,195 km), a od 1924. ova dužina je postala pravilo. Godinama se prepričavalo da je jedna od dvije osobe koje su u cilju pomogle Pjetriju bio niko drugi do tvorac Šerloka Holmsa – Artur Konan Dojl; međutim, ispostavilo se da to nije tačno.
Konan Dojl je tog dana bio pored cilja, da bi izvještavao o trci za „Dejli mejl”. Toliko je bio oduševljen Pjetrijevim nastupom da je isposlovao kod britanske kraljice Aleksandre da ga nagradi posebnim srebrnim peharom. Zatim je pokrenuo akciju za prikupljanje novca da bi Pjetri u svom mestu u Italiji otvorio pekaru. Prvi koji je donirao novac bio je upravo Dojl. Zbog svog tragičnog završetka maratonske trke u Londonu, Pjetri je postao popularan i u Americi, u koju je odlazio da bi učestvovao u revijalnim trkama. Čuveni američki kompozitor, Oskarovac Irving Berlin, napisao je i komponovao pjesmu u njegovu čast.
DRUGO MJESTO: AMERIČKI KOŠARKAŠI
Najveći tragičari u ekipnim sportovima na Olimpijskim igrama jesu košarkaši SAD koji su izgubili od Sovjetskog Saveza u kontroverznom finalu u Minhenu 1972. Meč je ušao u istoriju i po tome što je kod posljednjeg napada generalni sekretar FIBA Vilijam Džons dva puta poništio sudijsku odluku (sudili Rigeto iz Brazila i Arabadžan iz Bugarske).
Sovjetski tim je vodio u većem dijelu utakmice, ali su Amerikanci uspjeli da preokrenu preko Daga Kolinsa koji je – tri sekunde pre kraja – pogodio oba slobodna bacanja (50:49). Čim je lopta drugi put prošla kroz obruč, sovjetski tim je izveo loptu, vrijeme je isteklo, a Amerikanci su frenetično slavili pobjedu. Međutim, to nije bio kraj…
Sudije su, na Džonsovo insistiranje, tražile da se ponovo izvede lopta, zato što je sovjetski selektor Vladimir Kondrašin prije drugog Kolinsovog bacanja tražio tajm-aut, što sudije nisu primijetile. Sovjeti su tako dobili novu šansu da naprave čudo u tri sekunde. Kondrašin je uveo Ivana Jedeška koji je bio poznat po dugim dodavanjima. Jedeško je dodao loptu Paulauskasu koji je trebalo da je proslijedi do Aleksandra Belova. Međutim, sirena za kraj je bila brža… I opet su Amerikanci burno slavili… I opet nije bio kraj!
Na insistiranje Džonsa, sudije su pokazale da sovjetski tim ponovo izvede loptu, zbog greške na semaforu (kad se oglasila sirena za kraj, na semaforu je pisalo 50 sekundi). Kod trećeg pokušaja, jedan od sudija je olakšao Jedešku tako što je od osnovne linije udaljio američkog igrača Barlisona (2,13 m). Pokazao je Barlisonu da ne smije pokretima ruku da narušava „vertikalu“ iznad linije, tako da je Jedeško dobio otvoren put za dugo dodavanje. Njegova parabola došla je u ruke Aleksandra Belova koji je ispod američkog koša nadmudrio dvojicu igrača i doneo pobedu svom timu – 51:50.
Amerikanci su uložili žalbu, ali ona nije usvojena. Komisija FIBA posle višečasovnog većanja glasala je sa 3:2 protiv. U toj Komisiji bili su njen predsednik Hep (Mađarska), blizak Džonsov prijatelj, i članovi Kočija (Italija), Lopez (Portoriko), Kajzer (Kuba) i Baglajevski (Poljska). Cedulje sa tajnog glasanja uništene su na licu mjesta, ali nije teško zaključiti kako je ko glasao. Pretpostavlja se da je žalba odbijena glasovima Hepa, Kajzera i Baglajevskog, imajući u vidu tadašnju blokovsku podjelu svijeta. Američki igrači uporno odbijaju da priznaju poraz, tako da njihove srebrne medalje i danas stoje u sefu MOK-a u Lozani.
TREĆE MJESTO: IVANDER HOLIFILD
Američki bokser Ivander Holifild, poznat po svojim titulama u profesionalnom boksu, bio je jedan od dvoje najvećih tragičara Olimpijskih igara u Los Anđelesu 1984. Holifild, koji je tada imao nepune 22 godine, trebalo je bez problema da stigne do zlatne medalje. Sve je išlo po planu do polufinala protiv Kevina Berija sa Novog Zelanda. U drugoj rundi, posle serije Holifildovih udaraca u tijelo i posljednjeg u glavu, Beri se našao na podu, nesposoban da nastavi borbu.
Međutim, jugoslovenski sudija u ringu Gligorije Novičić diskvalifikovao je Holifilda zbog toga što je zadao kobni udarac protivniku poslije sudijskog znaka stop.
Amerikanci su protestovali, međutim, to im nije pomoglo. Beri se plasirao u finale, ali prema pravilima Svjetske amaterske bokserske asocijacije nije mu bilo dozvoljeno da boksuje (poslije nokauta u glavu bokser ne smije da uđe u ring 28 dana). Tako je jugoslovenski bokser Anton Josipović osvojio zlatnu medalju bez borbe u finalu. Amerikanci su tvrdili da je u pitanju bila zavjera u kojoj je sudija Novičić otvorio put ka zlatu svom zemljaku, međutim, to nikada nije dokazano. Holifildu je ostala kakva-takva utjeha da ga mu je Josipović na pobjedničkom postolju visoko podigao ruku, priznavši mu time da je najbolji.
ČETVRTO MJESTO: ROJ DŽONS
Svi koji su gledali meč između Roja Džonsa Mlađeg (SAD) i Park Si-huna (J. Koreja) u finalu Olimpijskih igara u Seulu 1988, smatrali su da je pobednik američki bokser. Tako, međutim, nisu razmišljale sudije… Zlatna medalja u velter kategoriji pripala je Parku!
Buduća zvijezda profesionalnog boksa Roj Džons Mlađi bio je najmlađi američki bokser na Igrama u Seulu 1988. Imao je 19 godina. Glatko je stigao do finala – nokaut u prvom meču, u naredna tri pobede od 5:0. U finalu je zadao 86 udarca domaćem takmičaru Parku, a primio 32. Italijanski sudija Aldo Leoni je u drugoj rundi brojao Parku do osam; ali su i pored togja bodovne sudije dodijelile pobjedu južnokorejskom bokseru od 3:2.
Publika je bila potpuno zbunjena, Džons nije mogao da vjeruje svojim očima, a Park je svojim gestom ukazao poštovanje protivniku: odmah mu je prišao, uhvatio ga oko struka i podigao koliko je mogao. Kao da je htio da kaže: ovo je istinski pobjednik! Ispostavilo se da su sva trojica bodovnih sudija koji su glasali za Parka veče uoči finala bila u provodu sa korejskim zvaničnicima. Sve je ukazivalo na korupciju. Iako istraga MOK-a to nije dokazala, taj meč je doveo do promjene načina bodovanja u boksu na Olimpijskim igrama.
PETO MJESTO: VANDERLEJ DE LIMA
Brazilski trkač Vanderlej de Lima mukotrpno je gradio svoj put ka uspjehu. Rođen 1969. u jednom mjestašcetu u državi Parana, u djetinjstvu je pomagao roditeljima kao sezonski radnik, berući šećernu trsku. I kad je postao poznati maratonac, nije sve išlo glatko. Zbog problema sa sprintericom, na svom olimpijskom debiju u Atlanti 1996. završio je na 47. mjestu. Četiri godine kasnije u Sidneju, nove nevolje (upala stopala i još jedna nezaliječena povreda), bacile su ga na 75. poziciju. Uložio je i posljednji atom snage da u Atini 2004. pokaže svima koliko vrijedi i da ispuni svoj san: da postane olimpijski šampion.
Na tim Igrama, De Lima je za mnoge bio šampion, mada zbog „više sile“ nije prvi prošao kroz cilj. Vodio je na ulasku u 36. kilometar, a onda ga je Kornelijus Horan – kontroverzni irski sveštenik (kasnije izbačen iz službe) – napao i izgurao sa staze u publiku. Zahvaljujući jednom gledaocu (Polivios Kalivas), De Lima je uspeo da se istrgne iz Horanovog „zagrljaja” ali je pored dvadesetak sekundi izgubio snagu i ritam trčanja, pa je kroz cilj prošao treći (2:12:11) iza Italijana Stefana Baldinija (2:10:55) i Amerikanca Meba Keflezigija (2:11:29).
Brazilska atletska federacija zahtijevala je da se De Limi dodijeli zlatna medalja, što MOK nije odobrio. Umjesto toga, dodijelio mu je Nagradu „Pjer de Kuberten” kojom se sportisti odaje priznanje za fer-plej.
ŠESTO MJESTO: MERI DEKER
Američka trkačica Meri Deker, višestruka svjetska rekorderka, došla je na Olimpijske igre u Los Anđelesu 1984, kao svjetska šampionka i na 1.500 metara i na 3.000. Važila je za favorita u trci na 3.000 m, koja je bila istorijska, ako se uzme u obzir to da su žene tada prvi put trčale u toj disciplini na Olimpijskim igrama. Međutim, Dekerova nije završila trku. Na oko 1.300 metara od cilja, svojom sprintericom zakačila je petu bosonoge, 18-godišnje Zole Bad koja je bila u vođstvu; pala je i ostala da leži u suzama.
Zola Bad, Južnoafrikanka koja je uzela britansko državljanstvo da bi mogla da učestvuje na Igrama, završila je tek na sedmom mjestu. Medalje su pripale Maričiki Pujki (Rumunija, zlato), Vendi Slaj (V. Britanija, srebro) i Lin Vilijams (Kanada, bronza). Meri Deker, povrijeđena i psihički i fizički, neposredno poslije trke okrivila je Zolu Bad da ju je namjerno saplela. Iako su sudije na terenu izrekle diskvalifikaciju Badovoj, zbog navodne opstrukcije, poslije pažljivog pregledanja TV snimka, ona je poništena.
Da je ipak sve bilo korektno potvrdila je i Dekerova mnogo godina kasnije, kad su se strasti smirile, izjavivši da je njen pad bio posljedica toga što nije imala rutinu trčanja u grupi. Taj događaj i dalje nastavlja da intrigira ljubitelje atletike i Olimpijskih igara, pa ne čudi to što se iz Los Anđelesa više pamte suze Meri Deker od olimpijskog rekorda i slavlja Maričike Pujke.
SEDMO MJESTO: BRAĆA DOHERTI
Olimpijske igre su dokaz šta je sve čovjek u stanju da uradi da bi stigao do pobjede, ali i da postoje neke stvari koje su važnije od pobjede…
Britanska braća Doherti, Redžinald (1872-1910) i Lorens (1875-1919), postigla su toliko toga u svojim kratkim životima. Od 1897. do 1906, od 10 titula u singlu na Vimbldonu osvojili su devet: Redžinald četiri (1897-1900) a Lorens šest (1902-1906). Stariji brat Redžinald je došao na Olimpijske igre u Parizu 1900, kao četvorostruki uzastopni šampion Vimbldona. Normalno, bio je favorit na olimpijskom turniru na terenima na ostrvu Pito na Seni, gdje se 14 igrača borilo za medalje u singlu.
Kada je došlo do toga da se braća sretnu u polufinalu, Redžinald se povukao u korist mlađeg brata koji je tako ušao u finale i u njemu savladao Harolda Mahonija, šampiona Vimbldona iz 1896. Braća su, inače, imala dogovor da ne igraju jedan protiv drugoga osim ako do toga dođe u finalu.
U dublu su zajedno osvojili zlatnu medalju (u to vrijeme pozlaćeno srebro). Redžinald je bio najbolji u miksu, zajedno sa Šarlotom Kuper, tada trostrukom šampionkom Vimbldona (ukupno pet puta osvajala taj turnir). Tako da su obojica napustila Pariz sa po dvije zlatne medalje i jednom bronzanom. Redžinald ima i zlato u dublu (sa Džordžom Hilijardom) u Londonu 1908. Dvije godine kasnije preminuo je u 39. godini. Lorens je preminuo 1919, u svojoj 44. godini. Obojica su imala hroničnih problema sa plućima.
OSMO MJESTO: LJU SJANG
Jedna od omiljenih kineskih ličnosti na plakatima i bilbordima koji su u Pekingu najavljivali Olimpijske igre 2008. bio je domaći sprinter Lju Sjang (Liu Xiang), koji je branio zlatnu medalju na 110 metara s preponama. S razlogom je bio miljenik nacije. Njegov uspjeh u Atini 2004, kada je donio Kini prvo atletsko zlato u istoriji Igara, bio je više od pobjede.
Godinu dana uoči Pekinga, na Svjetskom prvenstvu u Osaki, takođe je osvojio zlato. U susret prvim Igrama koje je organizovala Kina, postao je jedini trkač u istoriji na 110 s preponama uz čije ime je istovremeno stajalo: olimpijski šampion, svjetski šampion, svjetski rekorder. Zato su Kinezi sa nestrpljenjem očekivali njegov nastup u Pekingu. A kad je izašao na start trke u kvalifikacijama, uslijedio je šok…
Poslije ponovljenog starta, zbog toga što je jedan sprinter krenuo prije pucnja, Lju je počeo da šepa i nije bio u stanju da ponovo startuje. Oko 90.000 ljudi na Stadionu „Ptičje gnezdo” bilo je u nevjerici. Mnogi su plakali. Nisu mogli da vjeruju da je njihov heroj nestao sa scene prije no što je sve počelo. Lju se sutradan javno izvinio kineskoj javnosti, naglasivši da je zbog povrede bio primoran da odustane. Njegov trener Sun Haiping je neposredno poslije trke u suzama govorio na pres-konferenciji, objasnivši da je u pitanju bila hronična povrede ahilove tetive, koju su uporno liječili i nadali se najboljem.
DEVETO MJESTO: ERIK MUSAMBANI
Erik Musambani iz Ekvatorijalne Gvineje ušao je u istoriju Olimpijskih igara kao najsporiji plivač svih vremena, ali i prvi koji je sa takvim neuspjehom stekao svjetsku slavu i postao omiljen širom svijeta. Sve se dogodilo na Igrama u Sidneju 2000, u kojem se takmičio na 100 m slobodno.
Plivanjem je počeo da se bavi sedam mjeseci prije toga, u zemlji koja je imala samo dva bazena. Njegovi plivački rezultati nisu bili dovoljni da bi se kvalifikovao za Sidnej, ali je tamo otišao na osnovu specijalne pozivnice MOK-a koji tako daje šansu takmičarima iz zemalja u razvoju.
Musambani se za svoj olimpijski debi spremao u Malabu, u jednom privatnom bazenu kraćem od 15 metara. Nije imao trenera, već mu je jedan lokalni ribar pokazao osnovne pokrete u plivanju. U Sidneju je prvi put vidio bazen dužine 50 metara. U kvalifikacijama je, sticajem okolnosti, plivao sam u svojoj grupi. Do toga je došlo zato što su preostala dvojica takmičara iz te grupe diskvalifikovana. U jednom od kasnijih intervjua rekao je da je bio veoma nervozan kad je shvatio da će sva pažnja publike i medija biti na njemu. U prvih 50 metara sve je teklo glatko, iako je bilo daleko od plivanja na kakvo je publika navikla na Igrama. Međutim, u posljednjih dvadesetak metara ostao je bez snage…
Zahvaljujući ovacijama publike uspio je da pobijedi bitku sa samim sobom. Kad je konačno dotakao kraj bazena, na semaforu se pojavilo najsporije vrijeme na 100 m slobodno u istoriji Olimpijskih igara – 1:52,72. On se osjećao kao pobjednik, jer to je bio novi nacionalni rekord. Uskoro je postao udarna vijest u medijima širom svijeta, dobio je nadimak Erik Jegulja, a kompanija „Spido” iskoristila je njegovu popularnost i sklopila ugovor s njim.
DESETO MJESTO: ŠIZO KANAKURI
Japanski trkač Šizo Kanakuri (1891-1983) ostao je upamćen kao neko kome je najduže trebalo da završi olimpijski maraton. Kada je počeo maratonsku trku u Stokholmu, 1912, bio je 20-godišnji momak. A kad je prošao kroz cilj, imao je šestoro djece i desetoro unučadi!
U ono vrijeme bio je pravi podvig stići iz Japana u Švedsku. Kanakuri je, kao jedan od dvojice japanskih olimpijaca, putovao 18 dana, brodom i vozom. Maratonska staza pored Stokholma bila je sama po sebi naporna, a dodatni izazov za trkače bila je nesnosna vrelina. Portugalac Fransisko Lazaro na polovini staze je kolabirao i preminuo.
Negdje oko 30. kilometra, iscrpljeni Kanakuri je ušao u jedno dvorište pokraj staze da bi se osvježio. Ljubazni domaćini su ga poslužili vodom i sokom, on je prilegao na kauč da predahne, ali se probudio tek narednog jutra. Pošto ga je bilo sramota da se javi organizatorima trke, jednostavno je nestao. Duže od pola vijeka u Švedskoj se vodio kao nestala osoba. Sve dok početkom 1967. godine švedski novinar Oskar Soderlund nije otkrio da je Kanakuri zaposlen na jugu Japana kao nastavnik geografije.
Na Soderlundov predlog, Nacionalna televizija Švedske pozvala je Kanakurija da se vrati u Stokholm i završi maraton iz 1912, što je on objeručke prihvatio. Novu šansu dobio je 20. marta 1967. Ne samo da je prošao kroz cilj, već je svratio u istu onu kuću u kojoj je prespavao 1912. U toj kući dočekao ga je sin njegovih nekadašnjih domaćina i ponovo ga poslužio sokom.
Kanakuri je tako završio maratonsku trku poslije 54 godine, osam mjeseci, šest dana, pet sati, 32 minuta i 20,3 sekunde. Ostao je upamćen i kao jedan od dvojice prvih olimpijaca u istoriji Japana (drugi je sprinter Jahiko Mišima), ali i kao „otac japanskog maratona”.
Izvor: N1/Sport klub
