Kako mali, naizgled beznačajni detalji u nizu mogu odrediti sudbinu miliona života.
20. jula 1944. u Hitlerovoj Vučjoj jazbini (Wolfsschanze) kod Rastenburga u Istočnoj Pruskoj tridesetšestogodišnji načelnik štaba rezervnih jedinica grof Klaus Šenk fon Štaufenberg ispred grupe oficira-zavjerenika izvršio je atentat na Adolfa Hitlera i njemački vojni vrh sa ciljem da se nacistička komanda obezglavi, izvede državni udar, preuzme vlast i zaustavi rat koji je Njemačka uveliko gubila. Šta bi bilo da nije bila tolika vrućina i da sastanak nije premješten iz bunkera u konferencijsku baraku? Šta bi bilo da Štaufenberg nije bio teško ranjen 1943. u Sjevernoj Africi u vazdušnom udaru zapadnih saveznika kada je izgubio desnu ruku, lijevo oko i dva prsta lijeve ruke? Tada mu ne bi trebala specijalna kliješta za njegova tri preostala prsta i imao bi dovoljno vremena da pripremi desetominutni detonator i druge bombe prije početka sastanka (to je dovoljno eksploziva da pobije sve u prostoriji). Šta da general major Hajnc Brant, koji je poginuo u eksploziji, nije pomjerio tašnu sa eksplozivom iza noge stola i time nehotice zaštitio firera i nekoliko visokih dužnosnika Rajha sigurne smrti? Tok istorije vjerovatno ne bi bio drastično drugačiji, ali bi uspjeh Operacije Valkirija skratio rat za deset mjeseci i poštedio milione života vojnika, civila, logoraša.
Eksplozija je od 24 prisutnih ubila četvoro, Hitler je igrom sudbine prošao samo sa lakim povredama. Štaufenberg je koristeći pometnju uspio da napusti vojni kompleks kod Rastenburga i odleti za Berlin. Zavjerenici su, vjerujući da je Hitler stradao, nakon određenog oklijevanja krenuli u akciju, hapseći gaulajtere i SS oficire i pokušavajući preuzeti komandu nad vojnim jedinicama stacioniranim u Berlinu. Iz Vučje jazbine stigla je obavijest da je Hitler živ, a uskoro je on lično stupio u kontakt sa komandantom stražarskog bataljona majorom Remerom koji je krenuo da uhapsi Jozefa Gebelsa. Pobunjenicima je postalo jasno da je puč propao, ali su bili odlučni da nastave do kraja. U štabu Rezervne vojske jedan od učesnika puča, general pukovnik Fridrih From poslije razgovora sa feldmaršalom Kajtelom i saznanja da je Hitler živ promijenio je stranu i suprotstavio se Štaufenbergu i ostalima. Oni su ga uhapsili, međutim uskoro su nakon kraćeg sukoba sa Hitleru lojalnim oficirima i vojnicima savladani i prinuđeni na predaju. From je da bi prikrio svoje učešće u pobuni iste večeri naredio brzo strijeljanje oficira-zavjerenika Klausa fon Štaufenberga, pukovnika Merca fon Kvirinhajma, poručnika fon Heftena i generala Olbrihta. Oni su likvidirani nešto iza ponoći 21.07.1944. dalje egzekucije zaustavfio je čuveni Oto Skorceni čim je stigao. General Ludvig Bek je izvršio samoubistvo, kao i Hening fon Treskov koji je godinama planirao i pokušavao ubiti Hitlera. Hitler se obratio njemačkom narodu putem radija govoreći kako ga je samo Proviđenje spaslo i uvjerilo da nastavi na svom putu.
Prva suđenja održana su već početkom avgusta 1944. u farsičnoj atmosferi sa ciljem maksimalnog ponižavanja zavjerenika. Generali Hepner, Vicleben i drugi osuđeni su na smrt. Proslavljeni feldmaršal Ervin Romel, “Pustinjska Lisica”, nije bio direktno uključen u pobunu, ali je zbog veza sa zavjerenicima uslovljen da se ubije da izbjegne javnu sramotu i stradanje familije. Otrovao se cijanidom 14.10.1944. General From ipak nije sačuvao glavu, njegovo ponašanje nije promaklo SS-u, strijeljan je 1945. Čistke koje su uslijedile po atentatu donijele su stradanje hiljadama ljudi vinih i nevinih, uključujući i članove porodica onih uključenih u zavjeru (krvna krivica – sippenhaft) i učvrstile Hitlerovu paranoju.
O motivima djelovanja zavjerenika i samog Štaufenberga dosta je pisano i analizirano. Preovlađuju mišljenja da se ipak radilo o pokušaju konzervativnih oficira aristokrata da u bezizlaznoj situaciji sa iskrcanim saveznicima u Francuskoj i porazom od Rusa u Operaciji Bagration spasu makar malo nacionalne časti, izbjegnu razaranje na tlu Njemačke, postignu kakav-takav mir. S druge strane ipak se radilo o visokim oficirima Vermahta koji ako i nisu bili uključeni direktno u strahote Nacista bili su upoznati sa njima. Kako bilo, hrabrost i odlučnost fon Štaufenberga i ostalih zaslužuju poštovanje i pomen i njihova pobuna je jedna od rijetkih stvari iz II svjetskog rata sa kojom se današnja Njemačka može ponositi.
Timur Tmurni
