Preselio je naš dobri Mirza na neki ljepši svijet, svijet gdje nema boli i patnje.
A Mirza je bio čovjek koji se nikad nije žalio na bol, patnju, probleme. Kada je hapšen/privođen a hapsili su ga i progonili kao rijetko koga, nikad nije rekao jedne, jedine ružne riječi na račun onih koji su ga maltretirali. Mnogi smo se ugledali na njega jer je bio pojam principa, časnosti, beskompromisnosti, odlučnosti, konstantne – nesalomive borbe da bi se ostvario cilj… neka bolja, ljepša, srećnija, uređenija, nadasve, normalnija Crna Gora.
Ni kad mu je posao trpio i kad su Mirzu svjesno sveli (totalnim pritiskom) na tu malu zlatarsku radnjicu koju je vodio – nije bilo riječi bijesa, jeda, ogorčenosti, mržnje. A kako je samo hrabro trpio bolest…
Znam jedno, zaslužio je i zadužio, ne samo nas njegove saborce i prijatelje, nego i svakog dobronamjernog čovjeka u ovoj zemlji, da vječno pamtimo onoga ko se nesebično, beskompromisno davao za bolje svih nas, i da mu se, makar, posmrtno odužimo ako već nismo, možda, dovoljno za života. Da Mirza bude neko na koga će se ugledati generacije koje dolaze, jer, Mirza nije bio jedan od najboljih, ne, jer nema dileme ko je bio najbolji među nama, on je bio najbolji. Njegovo ime treba da nose ulice, trgovi, škole. Nama, koji nastavljamo zajedničku borbu, to ostaje u amanet da ostvarimo.
Neka ti, hermano Mirza, Allah podari ahiret! Vječnaja pamjat! Volimo te.
Za Portal Press Dragan Leković
