Foto: Printscreen
Vladeta Jerotić je bio veliki mislilac kog su mnogi voljeli, a njegove mudre misli često su citirane.
Rođen je 2. avgusta 1924. a umro 4. septembra 2018. godine. Ovaj psihijatar, književnik i akademik je imao 95. godina.
U svojim radovima bavio se mnogim temama, a između ostalog i odnosom roditelja i djece.
Izdvojili smo neke od njegovih misli koje se odnose na roditeljstvo i vaspitanje djece.
1. “Dijete do kraja treće godine je upijajući um, kao sunđer je. Koliko bi samo trebalo da se otac i majka tada vole najviše! I da tako bude pet, pa posle neka bude malo i prepirki, ali prvih tri do pet godina, i zbog djeteta i zbog sebe, da dijete vidi, upije ljubav oca i majke. Ostaće skript, pa će tražiti u svome braku da ponove ono što su doživjeli prvih tri do pet godina, i dobro i loše!”
2. ”Ne znam da li je ijedan čovjek u stanju da voli ako nije bio voljen. Ili, na drugi način, koliko smo i sa kakvom snagom u djetinjstvu bili voljeni, toliko i mi volimo druge.”
3. “Dijete staro tri, četiri godine sluša majku i oca kako se ne svađaju, nego raspravljaju o nekoj temi, pa se ne slažu. Bez povišenog tona, svako iznosi svoje argumente, puštajući i onog drugog da kaže to što ima. Tu počinje dijalog i tako se dijete uči dijalogu. Iako ništa ne razumije, (šta je to o čemu roditelji pričaju) negdje u letu uspjeće da uhvati da se ne slažu, ali da i majka i otac razgovaraju koristeći argumente, a ne povišen ton.”
4. “Radoznalost i ljubopitljivost nisu iste stvari. Nemojte svoju djecu pretvarati u ljubopitljivu djecu. Dijete se rađa vrlo složeno. Da ne plašim mlade, ali, fetus sve pamti. Jako je važno da majka dijete nosi radosno. Pazite, nije isto radosno i veselo. Treba da nosi, koliko god može, sa radošću. Naravno i otac je jako važan. Treba oboje podjednako da žele dijete. I nije bitno samo kako se majka u trudnoći hrani, vrlo je važno i kako se osjeća jer ona svoja osjećanja prenosi fetusu. Znate kako, kad je majka ljuta dijete se sklanja na kraj posteljice, a kad je srećna dijete se penje prema srcu. Snimali to naučnici.”
5. “Ne treba odmah grditi dijete, govoriti mu: “šta će od tebe biti”, “opet ne radiš dobro”. Treba hvaliti djecu kada urade nešto dobro, jer i ako rano postanu gorda mogu se korigovati. Zavidljivost je češća u porodicama gdje ima više djece. Kad je dvoje djece, roditelji treba da paze jer se prirodno javlja zavidljivost, a djeca često misle da otac i majka više vole brata ili sestru.”
6. “Dijete je u dosadašnjem patrijarhalnom vaspitanju kod Srba vaspitavano u krajnostima: ili je odgajano u pretjeranoj strogosti ili u pretjeranoj raznježenosti (naročito poslednjih decenija), zbog nekorisne bolećivosti roditelja koju treba razlikovati od ljubavi. Valja se ipak složiti da nije uputno isticati tzv. presudnu ulogu roditelja u vaspitanju djece, a prvenstveno u toku prvih nekoliko godina života djeteta, jer i genetika i promjena spoljašnjih rđavih okolnosti u docnije, povoljnije prilike može uticati na ispravljanje negativnih obilježja u ponašanju djeteta.”
7. “Poslušnost kod drugih možemo zahtijevati samo ako smo i mi sami poslušni. Još je Dostojevski upozoravao roditelje da ne ograničavaju svoju djecu, već prvo da sami ispune zavjet Hristov o poslušnosti, pa tek onda dozvole sebi da je iziskuju od djece.”
8. “Ono što će odlučiti da se dijete pogrešno razvija jeste nedostatak topline, sigurnosti i autoriteta kod samih roditelja. Jer ako je dijete zaista na početku bespomoćno, od koga ono može da dobije onaj prvi neophodan impuls ka sigurnosti i zbrinutosti nego od roditelja. Ono nema nikakav drugi kriterijum za sopstvenu vrijednost nego priznanje koje dobija od svoje najbliže okoline.”
9. “Upravljanje svojim agresivnim i seksualnim energijama koje su nam biološki date, u vidu urođenih nagona, započinje vrlo rano i koliko pravilno kontrolišu te nagone prvo roditelji, a kasnije i društvo, umnogome zavisi budući razvoj ličnosti.
Impulsivno prepuštanje naglim eksplozivnim pražnjenjima ovih energija, sa posljedicama koje su nam iz svakodnevnog iskustva svima dobro poznate, nije samo „fatum” naše individualne prošlosti i našeg nacionalnog temperamenta već i slabost, neuroza i nezrelost svakog pojedinca koji ništa ne čini da bi vaspitao volju i moralnu higijenu svojih animalnih prohtjeva.”
10. “Ukoliko majka svojom ljubavlju prema djetetu ispoljenom dojenjem, brigom i privrženošću (ne i pretjeranom brigom, jer je ta briga onda znak neurotičnog straha kod majke) – ovoj majčinoj ljubavi ubrzo se pridružuje i otac – ostanu dosljedni u ispoljavanju istinskih osjećanja prema djetetu (ostajući stalno privrženi jedan drugom u ljubavi) – stvoreni su, povoljni uslovi da vjera djeteta u Život ostane u njemu trajna.”
11. “Ono što je kod djece lijepo, fascinantno, bogoliko, to je njihovo povjerenje – ono što je Erikson nazvao prapovjerenje sa kojim svako dijete dolazi na svijet, njihovo brzo opraštanje uvreda, divljenje, čuđenje. To su elementi koje vrijedi sačuvati za cio život.”
12. “Roditelji se pitaju zašto dijete uvijek, kad bi mu otac ili majka rekli, recimo, nemoj to raditi, ili nemoj to jesti; ili evo ja sad moram da izađem, a imaš u sobi puno igračaka, ali pazi, ova igračka može da ti donese neku nevolju; ili imaš puno voća raznovrsnog, al’ nemoj baš ovo voće, biće ti loše – zašto dijete uvijek, ali baš uvijek uradi to što ste mu zabranili?
Zašto baš TO, kad roditelj kaže NE? Čovjek osjeća stalnu potrebu da se zabrana krši, da se granice ispitaju, da se uradi baš ono što ne bi trebalo, kako bi se provjerilo zašto je to zabranjeno. Ali ako je roditelj to rekao u punoj ljubavi, ostajem pri tome, dijete će poslušati. Ako je roditelj rekao ‘nemoj to da radiš’, u ljubavi, bez trunke neke želje da ga dijete posluša po svaku cijenu, tada dijete neće uraditi ništa loše. Tada to neće biti izazov za njega da ne posluša jer će osjetiti ljubav sa kojom se od njega to traži.”
13. „U Evropi danas muškarac zajedno sa ženom učestvuje aktivno u čuvanju djece od njihovog rođenja i podjele su skoro marginalizovane. Svako kažnjavanje i nagrađivanje djece je ucjena. Prvo pravilo antipedagogije je – dijete poštuj i uči od njega, naravno volite svoju decu.”
14. “Ako je dijete nemirno, pusti ga, često je to inteligentno i bistro biće. A roditelji, u neznanju, za mirno i poslušno dijete kažu ‘moje dobro dijete’, a ono u stvari uplašeno, nesigurno. Naravno, rodi se i poneko dobro dijete koje je jednostavno takvo, iako je snalažljivo i pametno. Greška je velika što ono nemirno dijete tuku, a ono je najčešće inteligentno dijete. I baš ta inteligencija mu ne da da se pomiri lako sa svim što mu se kaže.”
15. “Veoma popustljive granice omogućavaju intenzivan uticaj spolja ali takvo prihvatanje promjena može da ugrozi specifičan porodični identitet. Ovakve porodice karakteriše nezainteresovanost i međusobna nepovezanost članova. Roditelji nisu zainteresovani za rast i razvoj djece. Djeca imaju previše slobode i ne prave razliku između dobrih i loših postupaka. Emocionalni odnosi su hladni i dijete ne osjeća da je voljeno, zaštićeno i sigurno.”
16. “Važna stvar koja određuje funkcionalnost porodice su i porodična pravila. Porodična pravila su potrebna jer čuvaju porodicu i obezbjeđuju sigurnost i predvidivost, što je posebno značajno za najmlađe članove.
Njima se određuje organizacija života, način porodičnog funkcionisanja, sistem vrijednosti i vjerovanja. Međutim, problem nastaje kada se o tim pravilima nedovoljno ili rijetko govori jer se ona uglavnom podrazumijevaju, ali na taj način postaju nejasna. Nedovoljno jasna pravila oblikuju haotične porodične odnose a kruta pravila (koja se ne mijenjaju) doprinose komplikovanim porodičnim odnosima. U funkcionalnim porodicama otvoreno se komunicira o pravilima. Ona su jasna i podložna promjenama u skladu sa potrebama članova porodice.”
Izvor: Luftika
