Bože, kamo je nestala Kraljica rata i kako je završila prelijepa Zaynab?!
Otkako sam proputovao zemljama Bliskog i Srednjeg istoka prošlo je poprilično godina, ali svaki puta kada bi se u javnosti pomenula Palmyra, Venecija sirijske pustinje, ja bih prvo pomislio na lijepu Zaynab i njenu dramatičnu sudbinu.
Zvijezda Orijenta: Bila je zvijezda Orijenta, ljepša od Cleopatre i hrabrija od mnogih istočnjačkih i rimskih vojskovođa i ratnika. Upoređivali su je sa Saladinom (Salah ad-Din Jusuf), velikim arapskim osvajačem i osnivačem dinastije Ajubida, koji se proslavio mnogo kasnije od nje i postao mudri sultan Sirije i Egipta. Možda je baš zbog toga, zbog svoje fanatične hrabrosti i odlučnosti da svojim životom brani narode i svijet kojem je pripadala, Zaynab je završila kao ratni sužanj.
Okovanu zlatnim lancima kako bi se razularenom puku prikazalo da je visokog kraljevskog porijekla, uz trube i doboše, proveli su je carske falange ulicama bahanalnog Rima, ali se ona držala prkosno i dostojanstveno, baš kao da se slobodna šeta svojim kraljevstvom i slavnim gradovima antičkog Orijenta – Damaskom, Balbekom, Jerashem, Tirom, Aleksandrijom, Biblosom i rodnom Palmyrom.
Jeste li čuli priču o prelijepoj Zaynab?! Znate li tu dramatičnu priču koja obilježila rimsku vladavinu Istokom?!…
Heroina svog vremena: Zaynab je rođena i odrastala u Palmyri, bogatom trgovačkom mjestu čija se prošlost gubi u izblijedjelim biblijskim vremenima. Riječ je o raskošnoj oazi na raskršću antičkih civilizacija i karavanskih puteva koji su trgovce kineskom svilom, kašmirskim krznom, perzijskim ćilimima, indijskim zlatom i mirisima, draguljima, biserima, smolama i tamjanom dovodili iz dalekih azijskih zemalja, Perzijskog zaliva i Jemena. Neki historijski izvori kažu da je Palmyru osnovao mudri judejski car Solomon ali se o tom davnom vremenu vrlo malo zna. No, ono što se pouzdano zna jeste da je ovaj cvijet Sirijske pustinje puni sjaj doživljavao u prvim stoljećima naše ere a slobodarsku slavu mu je donijela Kraljica rata, kako su Zayneb često nazivali rimski savremenici.
Za vrijeme svog kratkog ali dramatičnog života Zaynab su mnogi narodi svojatali i davali joj svoja imena – stari Heleni je pamte kao Zenobiu ili Septimiu Zenobiu, u aramejskoj povijesti pominje se pod imenom Bat-Zabbai, za stare arapske pisce ona je bila Al-Zabba, a Rimljani su njezino ime prilagodili svojim tradicijama i zvali je – Julia Aurelia Zenobius. Ipak za sve je bila – prkosna Kraljica od Palmire!
Arapski izvori, međutim, tvrde da je njezino izvorno ime bilo Zaynab i da je arapskog porijekla. Njezini preci pripadali su moćnom pustinjskom plemenu Al-Tabari, a njezin prvi suprug pripadao je plemenu Amlaqi i bio je na čelu jednog od četiri najuticajnija plemena u Palmyri. Isti izvori kažu da je Zaynab naslijedila hrabrost i pravednost svog oca uglednog šejha ‘Amr ibn al-Ẓariba, pa je od malena učena znanjima drevnih arapskih mudraca, dometima historijske znanosti, stranim jezicima i ratničkim vještinama slavnih pustinjskih prinčeva. Slučajno ili ne, pokazalo se da je upravo to odredilo sudbinu Palmyre ali i Zaynabin život!
Možda je baš zbog toga mnogi povjesničari danas smatraju svojevrsnim simbolom Palmyre. Gotovo je postalo pravilo, kada god Palmyri zaprijeti ratno uništavanje, kao ovih dana kada su među njene drevne zidine pristigle rušilačke horde IDILA, iz daleke, burne prošlosti ovog podneblja iskrsne bujica sjećanja na prelijepu Zayneb, koja je svojom sudbinom platila odanost i ljubav prema rodnoj pustrinjskoj Veneciji.
O Zaynab nisam znao gotovo ništa dok nisam upoznao Palmyru.
Nestvarni prizor: Tih dana putovao sam po zemljama Bliskog i Srednjeg istoka sa svojim prijateljem dr. Eldinom Karaikovićem. Imali smo namjeru da obiđemo najznačajnija kulturno-povijesna mjesta u Turskoj, Siriji, Libanonu, Jordanu i Jemenu kada smo jedno jutro osvanuli u Tadmuru, mirnom pustinjskom gradiću od nekih tridesetak hiljada stanovnika, dvjestotinjak kilometara sjeveroistočno od Damaska. Bilo je prelijepo, sunčano decembarsko jutro, niti prehladno niti pretoplo, i krajolik je odisao blagom, reklo bi se, stoljetnom smirenošću koja obično vlada u pustinjskim oazama. Na neki čudan način jutro mi je budilo draga sjećanja na Sinajsku pustinju u čijim sam oazama El Kantari i El Kuseimi svojevremeno proveo osam mjeseci kao vojnik pod zastavom OUN.
Desno od stajališta, gdje nas je ostavio autobus, pružao se tipičan pustinjski pejzaž sa mnogobrojnim stablima datula i valovitim pješčanim dinama, a još dalje, nakon nekih desetak minuta hoda, ugledali smo nestvaran prizor – iz suncem pozlaćenog pustinjskog beskraja, dokle je god pogled sezao, poput kakve fatamorgane, izdizale su se kolosalne zidine drevnog grada – ostaci hramova i palaća, visokih kamenih stupova, bazilike, slavoluka, popločanih ulica, ukrašenih kolonada, amfiteatar…, veličanstveno kulturno i graditeljsko naslijeđe antičkog Orijenta i klasične rimske arhitekture.
Pred nama se, poput oskrnavljene grandiozne kamene makete na šest četvornih kilometara prostiralo ono što je ostalo od Palmyre, a iznad nje, utvrda Qalat ibn Maana močnog libanonskog princa Fahrudina II, dominirala je na jutarnjem suncu!.
Tek kada smo zašli u pustošni grad, među stare zidine, grandiozne stupove, kolonade i slavoluke, tek tada smo mogli vidjeti bezbrojna oštećenja i razaranja, koja podsjećaju na nemirna ratna vremena. Na prelijepim kamenim ornamentima tragove su ostavila topovska džulad, avionske bombe, tenkovski i pušćanski hici, očiti biljezi dramatičnih vremena i osvajačkih pohoda. Ovaj grad nebrojeno puta je bio meta osvajača i samo u kratki periodima mira, u njemu se srećno živjelo i vatreno ljubilo.
Ko bi mogao, u ovim poput kostiju ogladanim starim zidinama, prepoznati ‘Djevu pustinje’, kako su Palmyru jedno vrijeme nazivali umorni putnici i hodočasnici koji su pristizali sa obala Meditrerana ili sa obala svete rijeke Eufrata (Al Furat).
Nepokorivi grad: Tog dana upoznat ćemo gostoprimljivog sirijskog historičara i arheologa Walida al-Assaada, voditelja Odjela za starine i muzeje, koji će nam uz nargilu i tradicionalni čaj dugo pričati o zlohudoj sudbini Palmyre. Najraniji zapisi o njoj, kaže Assaad, pronađeni su na glinenim pločicama otkrivenim u drevnom babilonskom gradu Mariju. Na njima se Palmyra pominje pod semitskim imenima Tadmor, Tadmur ili Tudmur, što bi u prijevodu moglo da znači „nepokorivi grad u pustinji“ ili samo – ‘grad u pustinji’. Kasnije, u biblijskim legendama, kao i u knjizi „Judejske starine“, o njoj piše judejski vojskovođa Josip Flavije pod imenom Tadmor. Najvjerovatnije, svoje sadašnje ime Palmyra je dobila pod uticajima drevne Helade ali pravo značenje te riječi danas niko ne zna.
Početke uspona Palmyre povjesničari vezuju za treće stoljeće prije nove ere kada je ovaj prelijepi cvijet Sirijske pustinje izrastao u strateški važno rimsko trgovačko-prometno čvorište na najznačajnijem karavanskom putu od Sredozemlja do raskošne Mezopotamije. No, i pored neospornog višestoljetnog sveopšteg uticaja Rima i njegovih neimara, arheološke iskopine ukazuju na sopstvene tradicije i kulturne domete s upečatljivim vlastitim graditeljskim identitetom.
Riječ je o očitom znaku da je Palmyra, čak i u neveselim vremenima pod tuđinskom vlašću, njegovala svoje kulturnopovijesne tradicije i uvijek težila slobodarskom duhu, pa je na svojim veličanstvenim hramovima, svetištima, zgradama i carskim palačama ostavljala poruke na vlastitom semitskom pismu i jeziku, a ne na grčkom ili latinskom, kako su nalagale norme ondašnjeg antičkog svijeta.
Na kraju, zadivljuje da je Palmyra razvila vlastiti umjetnički stil i sopstvenu klasičnu arhitekturu, a brojni ukrasi i frizovi na zgradama i način odijevanja govore o širokoj povezanosti Palmirana s civilizacijskim kulturnim dometima Istoka i Zapada. To neobično obilježje govori o stoljetnom kozmopolitizmu ovog usnulog grada, ali i o još ponečemu, prije svega o duhu slobode koji je ovdje njegovan, što će u konačnici odrediti i njenu zlohudu sudbinu.
Slobodarski duh: Za razliku od brojnih rimskih gradova na Bliskom i Srednjem istoku, kojima su vladale političke i vojne elite tog vremena, Palmyrom su vladale iskusne mudre glave, sinovi Sirijske pustinje, kojima je sloboda bila iznad svega, pa su od nje s vremenom napravili grad za sve dobronamjernike koji su dolazili da u njemu trguju i donose mu mir i blagostanje.
Legende kažu da je rimski car Hadrijan (117.-138.), nakon što je posjetio Palmyru, bio toliko očaran njezinom ljepotom i slobodarskim duhom njezinih stanovnika da joj je, po povratku u Rim, dao široku autonomiju. Ipak, vrijeme nezavisnosti nije dugo potrajalo. Rimski car Lucius Septimius Severus (193. –211.), inače rođeni Sirijac, uskoro je gradu oduzeo autonomiju, ali je građanima odobrio brojne privilegije. Za vrijeme vladavine rimskog cara Caracalla (211. – 217.) Palmyra je dobila status rimske kolonije i doživjela istinski procvat. Izgrađene su novi hramovi, popločane ulice, otvorena javna kupatila i prenoćišta, otvorio gradski trg i veličanstveni amfiteatar, što je Veneciju Sirijske pustinje nesumnjivo učinilo najljepšim gradom rimskog Orijenta.
– Palmiru su mnogi antički putopisci upoređivali sa Rimom – kaže Walid al-Assaad, ne krijući ponos. – Dolazili su da je vide, da dožive živost koja je u njoj vladala i osjete dah dalekih nepoznatih prostora. Na njenoj tržnici mješali su se jezici svih naroda tog vremena.
Da, takva je bila Palmyra.
Tragična sudbina: Ali da se vratimo sudbini lijepe Zaynab. Iako su sve priče o njoj poprilično nepouzdane, neki arapski izvori kažu da je ona naslijedila svog muža nakon što je izgubio razum od tuge za sinom kojeg su na prevaru oteli i ubili Perzijanci. Bila je lijepa i inteligentna, mudra i hrabra, a njen široki osmjeh naprosto je plijenio sve koji su imali sreću da je upoznaju. Ipak, nije bila sretna, a njen tragični život učinio ju je čvrstom i otpornom na bičeve sudnine koje su je pratili.
Predanja kažu da se nakon što je izgubila muža i sina u javnosti pokazivala isključivo u vojnoj odori. Bila je izvanredan jahač i u borilačkim vještinama često pobjeđivala svoje vojskovođe. Uspostavila je živu diplomatiju jer je tečno govorila grčki, latinski, egipatski i aramejski, a oko sebe je – gle čuda – okupljala pjesnike i filozoife.
Uskoro se udala za Septimija Odaenathusa, vladara Palmyre i rodila mu sina Vaballathusa, ali se prst sudbine ponovo poigrao s njom, pa je godinu dana kasnije na prijestolju naslijedila svog muža koji je bio žrtva atentata. Od tog trenutka Zaynab postaje ljuti protivnik Rima i pokreće oslobodilačke pohode koji su zadivili tadašnji svijet. U vrlo kratkom periodu oslobodila je cijeli istočni dio Carstva – od Male Azije do Egipta. Kovala je zlatni novac sa svojim likom i likom svojih sinova, ali njena vladavina, nažalost, nije dugo potrajala. Rimski car Aurelijan (Lucius Domitius Aurelianus), poznat kao ujedinitelj Rimskog carstva, pokrenuo je silnu vojsku, sravnio Palmyru i zarobio Zaynab.
Kažu da je prkosnu Zaynab okovao u zlatne lance i odveo u Rim i tu, u sužanjstvu, gubi joj se svaki trag. Kažu, umrla je tugujući za Palmyrom, koju više nikad nije vidjela…
Autor: Ahmed Bosnić
Izvor: Facebook
