Opet ja sa fudbalskim aluzijama, iako ovoga puta neće biti lako naći refleksije Ranka Krivokapića i Vladislava Dajkovića u fudbalskom univerzumu. Njihov lik i djelo bi možda trebalo tražiti među luckastim likovima iz dječjih bajki – babarogama, šunjalima, čudovištima ispod kreveta… Ipak, imam jednu poslasticu za vas. Nije u pitanju ni Paolo Di Canio sa svojim fašističkim pozdravom, iako bi to ogrijalo srce Ranjino, jer Di Canio ima stav i svijest o fer pleju. Nije u pitanju ni Hari Megvajer, antitalenat svjetskog formata koji bi predstavljao lik Dajkovića, mada Dajka bi mogli tražiti u liku nekog fudbalskog plačka, ali fudbal kao muška igra nije zabilježio toliku količinu suza.
Ne, ovog puta, naše junake možemo potražiti u liku takozvanih ,,zlatnih rezervi” – igračima koji su uvijek prisutni, bez obzira na ideologiju ili boje kluba, sve dok su privilegije obezbijeđene. Najveći među njima i nije tako nepoznat – Karlos Enrike Raposo, zvani Kajzer. Čovjek koji nikada nije odigrao ni jednu utakmicu, ali i pored toga, imao je veći učinak u fudbalu, nego li Krivokapić i Dajković u politici – istorija ga je zapamtila kao legendu prevare, ali dosljednu.
Brazilski Kajzer, poznat kao najveći fudbalski prevarant u istoriji, bio je fudbaler koji zapravo nikada nije igrao fudbal. Uprkos tome, uspio je da “nastupa” za velike klubove poput Botafoga, Flamenga, Fluminensea, Vasco da Game, pa čak i za francuski Ajaccio, održavajući karijeru dugu gotovo dvije decenije. Slični su i Dajković i Krivokapić. Lokalna ili državna vlast – bili su tu negdje – beskorisni. Kao ingognito savjetnici ili rukovodioci nepostoječih kancelarija. Razlika je samo u tome što Kajzer nije želio da igra, a oni bi vrlo rado igrali, ali da se ne zna.
Nevjerovatni Kajzer je na probama majstorski izbjegavao izlazak na teren – svaki put bi simulirao povredu mišića, čime bi odmah dobio poštedu. Dok su ostali trenirali, Kajzer je koristio svoje odsustvo da zabavlja saigrače, postajući legenda svlačionice, ali ne i terena.
Kao i kod pomenutih političara, njegova najveća vrlina bila je njegov feler. Antitalenat. Fabrička greška. Ali on je to često prikrivao ,,marketingom“, tj. znanjem kako ne raditi ništa. Ako bi radio, to bi ga odmah izbacilo iz kluba, a ako ne bi radio, već parazitario, to bi mu produžavalo karijeru. Zvuči poznato?
Samo je jedna razlika. Dok ovaj antifudbalski junak i pravi parazit nije gazio ni jedan svoj princip da bi godinama uživao privilegije nikada ne odigravši utakmicu, naši junaci iako ideološki zadrti, spremni su da obuku svaki dres, sve dok su privilegije obezbijeđene.
I dok se tribine polako prazne, a reflektori gase, “zlatne rezerve” ostaju. Oni su tu na svakoj proslavi, dižu pehare, slikaju se za naslovnice, iako nikada nisu istrčali na teren. Kao Winston Bogarde u Čelsiju – vječno prisutni, a nikada od koristi, parazitiraju u foteljama vlasti, biraju dresove po potrebi, igrajući za sve strane i nijednu. Jer, u njihovoj igri, nije važno za koga igraš, dok god si u igri i primaš platu umjesto lopte. Šampioni u neigranju, virtuozi beskorisnosti – majstori politike bez politike Dajko i Ranko.
V. D.
Mišljenja i stavovi objavljeni u tekstu autora nisu nužno i stavovi redakcije Portala Press.
