Iako u svijetu književnosti imaju ključnu ulogu u širenju kulture i stvaralaštva širom svijeta, prevodioci često ostaju u sjenci autora pa su rijetki oni čiji je doprinos književnosti postao toliko značajan da se smatraju neodvojivim dijelom nasljeđa samih autora čija djela prevode. Jedna takva izuzetna ličnost je Paskal Delpeš, poznata po svom predanom radu na prevođenju djela svog supruga, slavnog jugoslovenskog pisca Danila Kiša, na francuski jezik.
Paskal Delpeš nije samo prevoditeljka, već i istinski ljubitelj i poštovalac Kišovog književnog stvaralaštva. Njena predanost ovom poslu, kao i duboko razumijevanje Kišovog djela, čine je nezamjenljivom figurom u svijetu književnosti.
PRESS: Dobitnica ste mnogih priznanja iz oblasti prevođenja, između ostalog, nosite i prestižnu titulu „vitez iz oblasti književnosti i umjetnosti“. Čime se zaslužuje ta titula i da li je teško nositi je?
– Prvo, kad imate takvu titulu, obaveza je da se ponašate pristojno, da ste svjesni da je Francuska htjela da označi da ste doprinijeli francuskoj kulturi, a u mom slučaju ne samo prevođenjem. Zauzimala sam i nekoliko radnih mjesta po ambasadama, gdje sam bila kulturni savjetnik ambasade i direktor Francuskog instituta u Prištini i Beogradu. Završila sam u Šangaju, gdje sam bila direktorka ogromne Francuske alijanse u kojoj je bilo šest hiljada kineskih studenata koji su učili francuski. Naravno, književno prevođenje je važno. Ja mislim da su u Francuskoj svi svjesni da su prevodioci često zaboravljeni, nevidljivi, izlaze knjige na kojima ne piše njihovo ime, ali da se bez prevođenja ne mogu čitati strani pisci. U posljednjih dvadeset godina stvari su se malo poboljšale. Sad, eto, vidite, čak i književna prevoditeljka dobija takvu prestižnu titulu.
PRESS: Da li je uloga kvalitetnog prevodioca najznačajnija kulturološka uloga u svijetu? I šta za vas znači prevodilac?
– Književni prevodilac je, naravno, osoba koja je prije svega veliki čitalac. Ako nije ranije mnogo čitao ili čitala, nemoguće je prevoditi književnost. Treba voljeti i knjigu i književnost i pisanje. Zavolite jednu knjigu – malu, veliku, kratku, dugačku, ili poeziju, ili eseje, ili roman, i želite da publika na vašem maternjem jeziku može da pročita tu knjigu. Odmah pomislite da ćete to prevoditi, ali – poslije počinju problemi: naći izdavača koji će prihvatiti tu knjigu, pogotovo kad prevodite, kao u mom slučaju, sa tzv. „rijetkih jezika“, gdje je mala publika, mala zemlja. Francuzi slabo poznaju te kulture i to je malo teže za izdavače zato što se knjige ovdašnjih pisaca slabije prodaju nego Englezi, Njemci, Španci. To je zaista pitanje strasti, to je usamljenički posao. Vi se borite sami, u svojoj sobi, uz rječnike kad imate. Opet, u „rijetkim jezicima“ imate manje rječnika, pogotovo na internetu. Njih nema još za srpskohrvatski – francuski, ili crnogorski/bosanski-francuski pa tako mi još nemamo dovoljno dobrih alata na internetu. I borite se, s jedne strane, mučite se zato što nikad niste sigurni kad prevodite odlične pisce, kao što je u mom slučaju, da ćete biti na nivou, da umijete i na svom jeziku da pišete tako dobro kao što oni pišu i, s druge strane, uživate zato što je to beskrajno zanimljiv posao.
PRESS: Kako je bilo sarađivati s Danilom Kišom kao autorom tokom procesa prevođenja?
– To je bila moja velika sreća kad sam počela da prevodim. Ja sam oduvijek voljela da prevodim, na fakultetu, iz razonode. Danilo je to znao i on je čak i gledao, ja sam studirala ruski, moje male, kratke prevode sa ruskog. I on i moj drugi profesor na fakultetu, pokojni profesor Slobodan Vitanović iz Beograda, rekli su mi: „Ne prevodi školski, nego moraš da se baviš književnim prevođenjem“. Nisam znala kako se to radi, ali Galimar je htio da objavi „Grobnicu za Borisa Davidoviča“, a ispostavilo se da nemaju prevodioca. Danilo mi je rekao: „Slušaj, ti stvarno dobro prevodiš, mada si početnik. Hajde da prevedeš dvije-tri priče pa ćemo to pokazati Galimaru, neka kažu može ili ne može“. A kod izdavača uvijek postoji lektor, korektor koji može da popravi ako bude neka greška. I tako je Galimar rekao: „O, da, da, odlično! Uzimamo tu mladu prevoditeljku“. Tako sam prevela „Grobnicu“. Naravno da sam imala veliku sreću što sam imala Danila pored sebe. On je sam bio izuzetan prevodilac. Mnogo je prevodio sa mađarskog, sa ruskog, sa francuskog, uglavnom poeziju, ali i prozu, tako da je on znao šta je to. Ja sam, na primjer, prevela i Mirka Kovača koji nije znao nijedan strani jezik i nikad nije prevodio i kad sam mu postavljala pitanja on kaže: „Piši šta hoćeš“. Ja mu kažem: „Mirko, ne mogu da pišem šta hoću, nego šta si htio da kažeš tačno“. On nije znao… „Ma, nije dobro. Hajde, promijeni“, rekao bi u šali. Ja mu kažem da hoću s njim da sarađujem , ali on nije ukapirao zato što nije imao taj osjećaj kako idete od jednog jezika do drugog. To nije samo jezik, to je kultura, to je svijet u kojem taj pisac živi – intelektualni, politički, lični – to je vrlo važno. Meni je mnogo pomoglo što sam mogla da pitam Danila i o jeziku i o drugim problemima. Mi smo navikli da kad završim jedan prevod, pročitam ga glasno, to sam uvijek radila, a on je slušao i stalno me pitao: „Zašto ovaj pridjev, zašto ovaj glagol?“ Ja mu dajem objašnjenje, a on kaže: „U redu, u redu“. To mi je mnogo pomoglo u početku i poslije, dok je on bio živ. Stvarno je bila velika privilegija imati ga kao čitaoca i savjetnika za prevođenje.
PRESS: Kako je zapravo vaš prevodilački rad na djelima Danila Kiša uticao na vaše shvatanje književnosti sa jugoslovenskih prostora i uopšte na vaš književni ukus i stvaralaštvo?
– Naravno da imam poseban odnos prema njegovoj književnosti pošto sam prevela cjelokupno djelo na francuski, osim prve knjige jer kad je izašla u Francuskoj, ja još nisam znala taj jezik. To je vrlo važno; ja bih voljela, zapravo, ponovo da pogledam sve svoje prevode i da ih malo provjerim, pogledam, popravim šta treba. Uvijek treba popraviti nešto, ali izdavači se ne slažu s tim. Naravno da je rad na njegovom djelu vrlo važan, njegov univerzum koji je potpuno poseban, Srednja Evropa, njegove tematike, itd. S druge strane, Andrić. Ja sam isto prevela, i ponovo prevela, nekoliko Andrićevih knjiga. Sad upravo ponovo prevodim „Prokletu avliju“, koja je prevedena 1962, odmah poslije Nobelove nagrade. Andrić je potpuno drugi svijet, drugi stil, ali isto kvalitetan, sjajan, na visokom nivou. To su moja dva osnovna autora. Ne čitam više uopšte literaturu kao na početku, čak ni na francuskom. Ja sam preko njih ukapirala, mada nisam studirala književnu teoriju, šta je to pisanje, šta je to forma. Ja stalno učim o tome i čitam neke eseje. To je beskrajno znanje, možete uvijek da čitate nove i nove koncepte. Učestvujem kad god mogu u Francuskoj na radiju kad pričaju o Kišu, Andriću, sama sugerišem šta bi se moglo uraditi, neko književno veče i slično, da malo promovišem te pisce, naravno, i druge kad mogu, ali nemam vremena da pratim, te nove pisce pogotovo. Mlađi ljudi to rade. Imam mlađe kolege u Francuskoj, par njih, ne više, ali to je već dobro. Oni prate mlađe pisce.
PRESS: Da li postoje neki novi aspekti Kišovog djela koje ste uspjeli da pronađete dok ste prevodili?
– Znate, kad je pisac na nivou Kiša, svaki put kad čitate njegov tekst – vi otkrivate nove stvari, nove slojeve, nove detalje… Svaki put! To možete i stopedeset puta da čitate; malo ste sazrijevali, ostarili, drugačije čitate… A tekst ima toliko bogatstvo u sebi da svaki put otkrivate nešto drugo. To je zaista pitanje tolikih detalja, tolikih finesa, da uvijek možete da kažete: „Možda bih ja sada drugačije prevodila“. Ako budem mogla, ja ću to jednog dana ispraviti. To je posao koji nema kraja. To su pisci koje možete da čitate cijelog života i da otkrivate nove aspekte, nove detalje, nove finese i zato je to fantastično.
PRESS: Kako francuska i evropska kultura uopšte doživljava Kišov rad sada?
– On još uvijek uživa ogromnu reputaciju i prestiž. On još uvijek nema neku širu publiku. To nikad nije imao. Sam je govorio da u Francuskoj zna sve svoje čitaoce. Malo je pretjerivao, ali dobro. S obzirom na njegovu književnost, naravno da to nije masovna čitalačka publika. Međutim, ja stalno srećem nove, mlađe generacije koje ga čitaju. Knjige su po knjižarama, oni čuju na radiju, na televiziji, kad pravimo neke emisije i intervjue. Drago mi je što oni sami osjete, otkrivaju, ali to su izuzetno dobri čitaoci. Danilo je govorio da njegov čitalac mora da pročita isto toliko knjiga kao i on – to znači mnogo, mnogo knjiga! Ti mladi ljudi, koji mi se javljaju ili koje ja sretnem, zaista su vrlo književno obrazovani i oni odmah osjete ko je Kiš i na kom nivou se odvija to djelo. Inače, ja vodim poslove u cijelom svijetu u vezi sa njegovim knjigama, po njegovom testamentu, osim na srpskohrvatskom/crnogorskom/bosanskom jer se time ne bavim, ali se knjige još uvijek prevode, u nekim zemljama se i ponovo prevode. Neke zemlje koje su nekoliko godina spavale zbog ekonomskih ili političkih kriza, kao Grčka, ponovo se bude. I u Aziji se sada takođe dosta prevodi. Djeluje vrlo živo po cijelom svijetu. Ima mnogo disertacija o njemu, konferencija, mnogo se izučava njegovo djelo…
PRESS: Kako je bilo živjeti sa čovjekom kao što je Danilo Kiš?
– Možete pretpostaviti! Svaki dan zanimljivo, divno i zato je još teže kad izgubite takvog čovjeka prerano, ali bilo je fantastično!
PRESS: Koji je vaš savjet prevodiocima koji žele da se bave književnim prevođenjem?
– Prvi savjet, da vole da čitaju i da mnogo čitaju na svom jeziku. Ja lično smatram, a svaki prevodilac ima svoje mišljenje, da je važnije sjajno pisati na svom jeziku nego sjajno znati jezik sa kojeg prevodite. Ako malo griješite u jeziku, u prevođenju, to obično nije tragično. Ali ako slabo pišete na svom jeziku, publika će stati poslije dvadeset stranica. Treba puno čitati na svom jeziku i onda otvoriti uši i oči prema tom piscu kojeg želite da prevodite – ko je on, šta je on, u kakvom okruženju je čitao, pisao i onda se baciti „u vodu“. To je težak, ali vrlo zanimljiv posao. I vrlo slabo se zarađuje. U stvari, od tog posla se ne može živjeti, osim ako prevodite sa engleskog neke jeftine romane bez književnog kvaliteta, ali ne i dobru literaturu. Zato treba stvarno voljeti taj posao.
Razgovor vodila: Valentina Šuković
