Tokom kvalifikacionog turnira Svjetske lige u Podgiorici je boravio i legendarni vaterpolista reprezentacija Jugoslavije i Hrvatske, ali i šibenskog Solarisa i zagrebačke Mladosti Perica Bukić, koji je dugo godina bio i predsjednik Hrvatskog vaterpolskog saveza, a sada je u ulozi direktora…
Bukić je sa Jugoslavijom bio dva puta olimpijski šampion – u Los Anđelesu 1984. godine i potom 1988. u Seulu, ali i dva puta Svjetski šampion – u oonom istorijskom finalu kada je poslije osam produžetaka pobijeđena Italija golom Milanovića, te u januaru 1991. godine u Pertu, koje je bilo posljednje takmičenje na kojem su za SFRJ igrali vaterpolisti iz Hrvatske.
Podgorica još uvijek nije grad vaterpola, iako je 2009. godine organizovala finalni turnir Svjetske lige kada je Crna Gora osvojila prvi od tri trofeja u ovom takmičenju, tada je i Bukić bio prvi put u Glavnom gradu Crne Gore.
“Crna Gora je odlična reprezentacija, ima bogatu tradiciju vaterpola i još iz mojih vremena kada sam igrao za Solaris i poslije za Mladost, ta gostovanja u Kotoru u Herceg Novom su bila zanimljiva burna, tribine su bile pune, ljudi vole i razumiju vaterpolo i dan danas reprezentacija Crne Gore je ozbiljna, jaka reprezentacija i tradicionalno najbolji reprezent vaše zemlje.
Vaterpolo je jak na ovim prostorima, u Hrvatskoj, Srbiji, Crnoj Gori, Mađarskoj i po mom subjektivnom mišljenju na nama je da taj najljepši sport nekako zajedno razvijamo”, kazao je na početku razgovora za portal PRESS Perica Bukić.
Odmah nakon referenduma u Crnoj Gori HVS i VPSCG uspostavili su blisku saradnju i počeli zajednički rad na stvaranju Regionalne vaterpolo lige. Da li je ona ispunila Vaša očekivanja?
“Jeste, veći broj kvalitetnih klubova u jednom takmičenju doprinosi i porastu igračkog kvaliteta i snage timova koji učestvuju u takvom takmičenju.
U prvoj fazi u tom takmičenju su igrali klubovi iz Hrvatske, Crne Gore i Slovenije, nakon toga se priključila i Srbija što doprinosi značajno podizanju kvaliteta jakih klubova, ali utiče i na razvoj manji jer igraju sa najkvalitetnijim timovima i to je dobro i za Hrvatsku i Crnu Goru.
Kao i uvijek neki klubovi su jači, neki slabiji, ponekad to zavisi i od sponzora i mogućnosti sredine, padova i uspona je bilo, tako će biti i ubuduće, ali što je važno održavamo taj rad sa mladima i saradnju između klubova Hrvatske i Crne Gore”.
Bili ste član reprezentacije Jugoslavije koja je dominirala svjetskim vaterpolom, član vjerovatno najveće vaterpolo generacije sa ovih prostora, da li je raspad Jugoslavije razvodnio kvalitet ili ga podigao na veći nivo, pošto se pokazalo da su Hrvatska, Srbija i Crna Gora ostale u svjetskom vrhu i pojedinačno?
“Sa reprezentacijom sam osvojio dva olimpijska i dva svjetska zlata, igrali smo to legendarno finale u Madridu sa osam produžetaka, to su bili veliki uspjesi tadašnje Jugoslavije, igrao sam ta finala zajedno sa igračima iz Crne Gore i Srbije i to je bila zaista jedna ekstremno jaka reprezentacija i ti rezultati sa Ratkom Rudićem i u fazi dva sa Nikolom Stamenićem su pokazali jednu ozbiljnu dominaciju.
Raspadom Jugoslavije se taj kvalitet malo razvodnio, međutim svjedoci smo da su i pored toga Srbija, Hrvatska i u dobrom dijelu Crna Gora ostali u vrhu svjetskog vaterpola, bili smo olimpijski i svjetski prvaci, evropski šampioni, tako da što se toga tiče mislim da se u svakoj od ovih zemlalja pojedinačno kvalitet podigao.
Naravno da je reprezentacija sastavljena od svih bila jača, nego sad pojedinačno, možemo zamisliti kako bi sada izgledala dominantna reprezentacija sastavljena od igrača iz Hrvatske, Srbije i Crne Gore”.
Da li bi takvu reprezentaciju danas bilo moguće pobijediti?
“Teško je to reči. Sport je nepredvidiv. Svaka zasebno reprezentacija je izuzetno jaka, ali vaterpolo ide dalje, veliki je napredak Italije, Španije, Mađarska je uvijek jaka, Grčka je u samom vrhu i to je dobro za evropski i svjetski vaterpolo, čekamo još uvijek da se vrate Amerikanci i Australijanci, Francuska ulaže dosta i sve je jača i taj porast kvaliteta nosi dobro svima”.
Hrvatska ovdje nije uspjela u kvalifikacijama za Svjetsku ligu, ali već je počeo olimpijski ciklus, pretpostavljam da je krajnji cilj Pariz i Olimpijske igre 2024. godine?
“Sigurno da ovo nije uspjeh, mi uvijek želimo u borbe za medalje, ali uvijek imate osam do deset reprezentacija koje se sa pravom bore za medalju. Na Olimpijskim igrama smo bili peti, jedna Crne Gora je bila sedma, Italija deveta… Veliki je kvalitet i puno jakih reprezentacija, teže je doći nego ikad do medalje.
Mi ovdje imamo novu reprezentaciju, slično kao Crna Gora i Srbija, za razliku od Mađarske, Italije, Grčke i Španije koje se nisu mnogo mijenjale.
Naše reprezentacije su se podmladile poslije Tokija, dosta je tu mladih igrača i biće potrebno neko vrijeme da bi se sve to posložilo i profunkcionisalo onako kako smo zamislili.
Svjetsko prvenstvo je krajem šestog mjeseca, to važno takmičenje, ali ono što je nama nekako najbitnije je to Evropsko prvenstvo, gdje smo mi domaćini u Splitu. Uvijek kada ste domaćini od vas se očekuje više, ali napravićemo sve da na Svjetskom prvenstvu u Mađarskoj budemo što bolji, ipak je naš fokus to Evropsko prvenstvo”.
Imam utisak da se taj raspad Jugoslavije i međunacionalna mržnja najmanje osjetila u vaterpolu?
“Moguće, i meni se čini. Imali smo u tom trenutku jednu veliku dominaciju, ali i u drugim sportovima, Hrvatska je sjajna u nogometu (fudbal), Srbija u košarci i odbojci, vaterpolu, pa hrvatski rukomet je dominirao petnaestak godina, u Crnoj Gori varerpolo i posljednjih godina rukomet.
Zato mislim da bi trebalo u današnje vrijeme dati još veći značaj sportu, jer nas on sve zajedno spaja i ujedinjuje u nečemu plemenitom.
U današnje vrijeme više nemate mnogo djece koja se bavi sportom na ulici kao u naše vrijeme već je to uglavnom svedeno da uzmete dijete za ruku i odvedete u nekakav sportski klub postaje jasno da je sport važniji nego ikad kad pogledate šta sve vreba i kakve ovisnosti tih mladih ljudi, droga, pušenje, alkohol i tako dalje…
Sport zbog toga ima sve veći značaj, zapad je tu bio organizovaniji, mi još uvijek šepamo, ne znam u ovom trenutku kako je tačno u Crnoj Gori, ali bih volio da se još više ulaže u sport nego što je danas slučaj, jer ulaganjem u sport ulažemo u budućnost naše djece, ali i nas samih”.
Koji je po vama sistem bolji, ona jakad smo svi igrali neki sport po ulicama ili sada kada nas roditelji za ruku vode u neki klub?
“Nije ovo sistem, mi smo imali crtani film u 19.15 i sve ostalo smo bili na ulici i bavili se sportom. Danas su mladi ljudi opsjednuti mobilnim telefonima, lapo topovima, nekakvim igricama i naravno da od tolikog broja instant zadovoljstava sport je u drugom planu što nije dobro.
Sport je prekrasna oblast života i apsolutno sam da se djeca više bave sportom na ulici, da se zabavljaju i da su u direktnoj komunikaciji, a ne preko društvenih mreža, ali to je novo doba i ne možemo protiv svijeta.
Nije to specifičnost ni Hrvatske, ni Crne Gore, nego se tako živi svuda, ali u okviru toga se može dati veći značaj sportu i da se mogu mladi ljudi zainteresovati za bavljenje sportom.
Vaterpolo je prekrasan sport, meni sin igra vaterpolo, ovdje je sa reprezentacijom, kćerka mi igra vaterpolo. U vaterpolo sam ih uputio jer zaista mislim da je vaterpolo divan sport, izuzetno zdrav, malo šepamo sa ženskim vaterpolom na ovim psostorima što mislim da nije dobro.
Ulažemo posljendjih 20 godina u mlade i da otovrimo klincima što više prostora da se bave sportom, a rezultat je samo jedan mali segment bavljenja sportom, svi oni drugi benifiti su ogromni.
Naravno kada se bavite sportom i ostvarite rezultat još više se djece upiše u vaterpolo, ali generalno svi zajedno trebamo dati još više doprinos za razvoj sporta.
Sportski uspjeh je oduvijek privlačio nove naraštaje i srazmjerno uspjehu djeca su željela da budu Milanovići, Bukić, Paškvalini, Modrići, Savićevići, Ivovići, Stojkovići, Grbići, Balići… Da li je i danas tako?
“Sport u svijetu živi od idola i treba raditi na njihovoj promociji. Jedan Aleksandar Ivović je jedna globalna zvijezda i oko njega se vrti stotine mladih koji ga gledaju kao svog idola i u Hrvatskoj Sandro Sukno, Maro Joković i tako dalje, i to su igrači koji nose i donose taj kvalitet”.
Za kraj pitanje, ali samo ime i pretime: Ratko Rudić, Nikola Stamenić, Ivica Tucak ili Dejan Savić?
“Rudić je trener sa kojim sam bio dva puta olimpijski šampion, prvak svijeta, u svakom slučaju sam tu subjektivan, s druge strane Ivica Tucak mi je prijatelj i radi velike stvari sa Hrvatskom”, kazao je na kraju lehgendarni as jugoslovenskog i hrvatskog vaterpola.
Stanko Radulović
