Arhijerejski namjesnik podgoričko-kolašinski sveštenik Gojko Perović, u razgovoru za Portal RTCG, istakao je da je položaj Crkve u Crnoj Gori sada najbolji u odnosu na proteklih 100 godina.
Upitan u kakvom ambijentu Crna Gora dočekuje Božić, najradosniji hrišćanski praznik, Perović je kazao da Crkva svakako mora istaći činjenicu da se narod u velikom broju vraća Bogu i crkvenom životu.
“Taj povratak je omogućen raskidom sa jednopartijskim i ateističkim društvenim ambijentom koji je dugo vladao kod nas, ali i globalno prisutnim preispitivanjem trenda sekularističke društvene ideologije koji je obilježio vijek za nama”, istakao je on.
Poslije dugo vremena, kako kaže, vjera i crkvenost u Crnoj Gori uživaju onu slobodu i pravo građanstva koje je garantovao Milanski edikt još u 4. vijeku, a koje do prije nekoliko godina unazad nijesu bile regulisane na civilizovan način.
“U takvim okolnostima, naše pravoslavne bogomolje su prepune naroda, a narod vjeru istinski proživljava i na njoj bazira svoju egzistenciju sve više. Mimo ove konstatacije, moramo sa žaljenjem da konstatujemo kako proces narodnog povratka Bogu i sopstvenim tradicionalnim vrijednostima paralelno prate i velike društvene turbulencije. Njih prouzrukuju različiti centri moći (politički, privredni, kriminalni…) koji prolaze kroz svoje krize i pregrupisavanja, a na štetu opšteg napretka. Bukvalno se radi o međusobnom čerupanju za moć, mnogih onih koji bi da vladaju, ali i onih koji iza zavjese rasturaju narkotike i nelegalno stiču bogatstvo”, objašnjava Perović.
Navodi da je moguće da se povratak vjeri može objasniti i kao revolt i refleks na vrtoglavi pad svih drugih vrijednosti koje su do juče bile nuđene kao alternativa tradiciji: “apsolutna vjera u političku pravdu i pravičnost; apsolutno povjerenje u naučni prorgres; apsolutne (ničim ograničene) pojedinačne slobode izbora”.
“Sve te “apsolutnosti” rodile su dekadencijom, naspram koje objava Božije Riječi i danas djeluje kao nešto sasvim novo i veoma utješno za ljudske duše. Konačno, i na našu brojem ljudi malu zemlju, svalio se talas nasilja, neočekivanih i neobjašnjivih zločina, o kojima smo do juče čitali u vijestima kao da su u pitanju informacije iz dalekog i nepoznatog svijeta, a danas nam je ta nepoznatost došla na kućni prag. Mislim da i pred takvim užasom, najbolju odbranu predstavlja povratak čovjekoljublju koje propovjeda jevanđelje Hristovo, a koje podrazumijeva polazak svakoga od nas od sopstvene krivice i propusta. Nažalost, po nekoj stečenoj lošoj navici, mnogo nam je komfornije da najprije drugog proglasimo za krivca, a da sebe idealizijemo…”, kazao je Perović.
Položaj Crkve u Crnoj Gori sada je, smatra Perović, najbolji u odnosu na proteklih 100 godina.
“A slobodno mogu reći i u odnosu na duži period. Jer, moje je lično mišljenje, da je trenutna institucionalna razdvojenost Crkve i države bolja i korisnija za obje, od one isprepletanosti koju su imale u doba raznih monarhija: jugoslovenske, a prije toga crnogorske. Dakle, Crkva se danas osjeća slobodnije nego u vrijeme komunizma, ali i u odnosu na vrijeme pravoslavnih monarhija, kada je bila proglašena “državnom vjerom” a opet pod uticajem monarhističke vlasti, zbog čega je narod padao u iskušenje da poistovjeti Crkvu i državu”, kazao je on.
Kada je u pitanju položaj i uticaj Crkve u državi Crnoj Gori i njenom građanstvu, kaže Perović, u SPC prije svega uvažavaju činjenicu da ovdje nijesu sami nego da ovaj prostor i ambijent dijele sa drugim tradicionalnim konfesijama.
“Ovdje prije svega mislim na Rimokatoličku crkvu i Islamsku zajednicu. Činjenica da vjekovima živimo jedni pored drugih podrazumijeva i da smo izgradili kulturu međusobnih odnosa i uvažavanja koja blista vanrednim primjerima, o kojima možemo slušati svakodnevno, a koji nažalost samim novinarima i uredništvima nijesu interesantni koliko incidenti i ispadi netrpeljivosti, kakvih nažalost ima. Međutim, taj naš suživot i uzajamno poštovanje ne kosi se sa činjenicom da mi kao pravoslavni čuvamo onaj civilizacijski pravac i sadržaj koji je postavljen kroz ključne istorijske tačke Crne Gore. A to su: pečat (sačuvani novčić) arhonta Petra (10. vijek); Miroslavljevo jevanđelje (12. vijek); štamparija Crnojevića i Božidara Vukovića (15. na 16. vijek) i Njegoševa djela (19. vijek)”, poručio je Perović.
Ističe da je pomenuo ove četiri referentne tačke (dvije iz Srednjeg a dvije iz Novog vijeka) koje ukazuju na nepromjenjivi kontinuitet istine Hristovog rođenja (Božijeg dolaska na zemlju) bez koje niti jedno od pomenutih djela ne bi bilo zamislivo.
“Petrov pečat na kovanom novcu ima lik One koja je Hrista rodila u Vitlejemu; Jevanđelje (bilo da je rukopisno ili štampano) počinje opisom događaja koji danas proslavljamo; a “Gorski vijenac” i “Luča” upravo se temelje na tajni Bogočovjeka, koja je tu dobila možda i najljepše stihove koje joj je čovjek ikada napisao. Dakle, jedna istaIstina, presvučena u haljine različitih epoha i načina ljudskog stvaralaštva. Kultura Crne Gore je narazumljiva bez te istine, odnosno bez razumjevanja značenja pomenutih spomenika. Zato, kada Crkva danas slavi i čuva tu Istinu Hristovog rodjena, ona čuva, slavi i blagosilja Crnu Goru i sve njene gradjane. Jer i oni koji nijesu pravoslavni imaju izrazito poštovanje prema božićnoj tradiciji i kultu”, kaže Perović.
Ključna poruka narodu Crne Gore na ovaj veliki praznik je, kaže Perović, ponavljanje Hristovih riječi: “Ne bojte se”.
“Ovo kažem jer smo opkoljeni razlozima za strah i užas. Posljednja tragedija na Cetinju nas je u trenutku ostavila bez riječi i bez pameti. Međutim, vjera u Boga vidi dalje od bola. Vjera u Boga je vjera u Život koji ne nestaje. Ovo nijesu neke “birane riječi” ili neki verbalni pokušaj utjehe za koju realnost ne daje osnova. Naprotiv, naša duhovna realnost polazi od činjenice da je Bog postao jedan od nas. Ali i od druge činjenice da je On po svojoj premudrosti znao šta ga čeka, kad je stupio na takvo djelo. A čekala ga je izdaja, progon, pa i ubistvo nevine djece odmah po Njegovom rođenju, zatim nepravedne optužbe i konačno: smrt na Krstu. Pa recite Vi meni, ko je toliko lud da od takvih strašnih i ružnih stvari (koje sam sad ovdje pobrojao da su se upravo dogodile Hristu Bogu) – napravi vjeru i Crkvu koja se proširila na sve krajeve vaseljene, i koja je mnogim ljudima bila draža od sopstvenih prolaznih života? Reći ću Vam: iznad svih tih muka i nevolja koje je Gospod podijelio sa nama, i koje i sada dijeli sa nevino pobijenima (jer je i on stradao nevin na očigled svoje Majke), ipak sija jedna veća istina od svih tih muka”, poručuje Perović.
A to je istina Vaskrsenja i vječnog života. A nje ne bi bilo da Hristos najprije nije postao čovjek, dijete. Zato prizivamo mir na zemlji, među ljudima dobru volju i molitveno potvrđujemo: Hristos se rodi”, zaključuje arhijerejski namjesnik podgoričko-kolašinski sveštenik Gojko Perović.
