Budući da je upitan politički kapacitet koalicije koja je već jednom posrnula pod teretom svojih kontradikcija, čini se kako je svrsishodnije pokrenuti proces raspuštanja Skupštine i održati prijevremene izbore. Međutim, aktuelni razvoj događaja daje naslutiti kako ova nova/stara skupštinska većina ne žuri raspisati izbore – kaže u intervjuu Pobjedi izvjestilac Evropskog parlamenta za Crnu Goru i bivši ministar vanjskih poslova Hrvatske Tonino Picula.
Ističe da je 43. vlada izmijenila najavljene prioritete, obnovila stranačka sukobljavanja, pojačala političku polarizaciju i otuđila partnere u Briselu i Vašingtonu.
Nakon izglasavanja nepovjerenja Abazovićevoj vladi, rekli ste da crnogorska politika mora odlučiti nastavlja li u smjeru evropskih integracija ili će postati potrošna roba ruskih i srpskih interesa. Da li to znači da ste Abazovićevu vladu i njega samog vidjeli kao nekoga ko radi protiv crnogorskih nacionalnih interesa. Da li ste razočarani njegovim učinkom?
Prva vlada formirana nakon izbora 2020. godine, u kojoj je sadašnji tehnički premijer bio potpredsjednik, nije uspjela opravdati očekivanja da će efikasno nastaviti crnogorski put u EU. Tadašnja vladajuća većina u Skupštini cijelo je vrijeme bila minimalna i opterećena sukobima, pa je opravdano sumnjati ako će slična većina ponovno sastaviti novu vladu, kako će i koliko dugo funkcionisati.
Kada je premijer Abazović uspio sastaviti manjinsku vladu i osigurati za nju podršku, odnosno kad je predstavio sastav vlade u kojoj su odabrani neki članovi s doista evropskim profilom i iskustvom, pretpostavljao sam da će zastoji postupno biti prevladani, da će cijeli reformski proces biti fokusiran na ubrzavanje evrointegracijskih procesa i zatvaranje pregovaračkih poglavlja, posebno onih vezanih za reforme javne uprave i pravosuđa, borbe protiv korupcije.
Umjesto toga, 43. vlada je izmijenila najavljene prioritete, obnovila stranačka sukobljavanja, pojačala političku polarizaciju i otuđila partnere u Briselu i Vašingtonu.
Stara parlamentarna većina se sastaje i dogovara sastav nove vlade. Demokratski front će svakako biti dio te vlade, jedan od lidera Andrija Mandić se već nudi da bude premijer. Kako komentarišete ignorisanje poruka koje dolaze iz Brisela da DF nije partner na evropskom putu?
Ista formacija je već jednom imala priliku koju nije bila u stanju iskoristiti. Osim toga, barem po najavama, nova/stara većina najavljuje nastavak međustranačkog sukobljavanja, a ne potragu za širim konsenzusom da se rješe nagomilani problemi. Primjetno je da se u tom političkom sporazumu pitanje evropskih integracija navodi tek pri kraju liste prioriteta.
Kad se uzme u obzir odnos DF-a prema evroatlantskim integracijama, ruskoj agresiji na Ukrajinu ili bezuslovno akomodiranje interesa Vučićeve Srbije, poprilično je teško okarakterisati tu opciju kao konstruktivnu, a kamoli partnersku. Stoga ne bi trebalo nikoga čuditi negativan stav zapadnih partnera Podgorice prema mogućnosti da takva opcija oblikuje vladajuću politiku u Crnoj Gori.
Što je, prema Vašem mišljenju, rješenje za izlazak iz ove političke krize? Izbori ili još jedna manjinska vlada ili tehnička?
Najodgovorniji moraju voditi računa da aktuelna kriza međustranačkih odnosa ne preraste u ozbiljnu političku i institucionalnu krizu s nepovoljnim uticajem na ekonomske prilike što bi mogli najviše osjetiti građani.
Kraj mandata ove komisije i ovog saziva Evropskog parlamenta je u maju 2024, a Crna Gora treba zatvoriti još 30 od 33 poglavlja. Dakle, važno je početi zatvarati pregovaračka poglavlja, a ne zatvarati prostor za prijeko potrebni dijalog u zemlji.
Budući da je upitan politički kapacitet koalicije koja je već jednom posrnula pod teretom svojih kontradikcija, čini se kako je svrsishodnije pokrenuti proces raspuštanja Skupštine i održati prijevremene izbore. Međutim, aktuelni razvoj događaja daje naslutiti kako ova nova/stara skupštinska većina ne žuri raspisati izbore.
Vi i Vaše evropske kolege ste više puta pozivali na reforme u pravosuđu kao uslov napretka ka EU. U ovom trenutku mi nemamo glavnu stvar u pravosuđu, nemamo Ustavni sud, nemamo Sudski savjet. Sa ovim prazninama u pravosudnom sistemu možemo li da idemo naprijed ka EU ili bilo gdje?
Jasno je da reforme koje bi crnogorsko sudstvo i državne institucije trebale učiniti snažnima i nezavisnim nijesu stvar neke evropske kapricioznosti, nego temeljno pitanje funkcionisanja države. Da ona svim svojim građanima jamči pravedno i pravično sudsko postupanje i zaštitu prava. To je ono za što bi se svi crnogorski građani i sami trebali zalagati i vršiti pritisak na sve političke stranke.
Dok se otvorena pitanja Sudskog savjeta i Ustavnog suda ne riješe u skladu s onim što su preporuke Venecijanske komisije i Izvještaja o napretku Crne Gore, teško je očekivati zatvaranje ključnih pregovaračkih poglavlja.
Prošle su dvije godine od kada smo poslije 30 godina promijenili vlast. Postavlja se pitanje da li su išta uradile ove dvije vlade, osim što su vodile zemlju unazad?
Kad su prije dvije godine održani parlamentarni izbori pozdravio sam njihov rezultat zbog niza razloga. Promjena vlasti u redovnim izbornim ciklusima je pokazatelj zdravlja demokratije i snage institucija. Tada je Crna Gora taj test položila, bivša vladajuća stranka je priznala poraz i sudjelovala u mirnoj tranziciji. Međutim, u proteklom razdoblju izgubljeno je previše vremena. Uglavnom smo svjedočili političkim konfliktima, često upravo između onih političara i stranaka koje su se koalicijski obavezale na programsku saradnju. Dosta se i eksperimentisalo. Nažalost, bez ključnih rezultata.
