Postoje mnoge dirljive sportske priče. Postoje mnoge duhovite, i mnoge nevjerovatne. A sve to u jednoj…? Da, postoji i takva priča. Ova je baš ta, o prvom Svjetskom prvenstvu u fudbalu, čiji je domaćin davne 1930. godine bio Urugvaj. Baš to prvenstvo počelo je – baš na ovaj dan, 13. jula.
Zamislite jedno finale Mundijala u kome je strijelac čovjek koji nema jednu ruku. Ili, zamislite Svjetsko prvenstvo koje počne – a glavni stadion još nije sagrađen. Ili, zamislite predsjednika FIFA koji švercuje pehar, jer se plaši da će ga neko ukrasti. Ma, zamislite samo… Jednu ljubav. Veliku. I jednu loptu. (Dobro, dvije. Finalisti nisu mogli da se dogovore čijom će se igrati, pa su igrali sa dvije. Stvarno.)
Zamislili? Dobro došli u Montevideo, godine 1930.
Ako preskočimo uvodne godine postojanja FIFA, zapravo malo više od dvije decenije, dolazimo do trenutka kada je konačno usaglašena ideja da se održi Mundijal. Zapravo, bio je to jedan san. A tužne i srećne ljude dijeli samo odluka da se hrabro krene ka ostvarenju sna.
Samo, gdje i kada održati jedan takav san… e, to je bio veliki problem. No, baš taj problem omogućio je ovoj priči da se razmahne kako nijedna druga, vjerovatno, ne bi uspjela. Recimo, Italijani, Holanđani, Španci i Šveđani su htjeli da organizuju to prvo prvenstvo svijeta, ali je samo Urugvaj bio spreman da plati troškove putovanja i boravka u hotelu svim reprezentacijama, kao i da sagradi novi stadion za potrebe Mundijala. To, kao i činjenica da je Urugvaj baš 1930. slavio svoju stogodišnjicu, i to kao dvostruki uzastopni olimpijski šampion u fudbalu, bili su dovoljni čelnicima FIFA da kažu: Montevideo!
U tom gradu, glavnom gradu Urugvaja, trebalo je da se sastanu baš svi najbolji. Ali, nisu svi najbolji htjeli da idu tamo. One četiri pomenute države koje su htjele da budu domaćini, dva mjeseca pred start turnira riješile su da ni ne pošalju svoje reprezentacije u Montevideo. Mnogi drugi nisu htjeli na tako daleki put jer su, kao fudbaleri-amateri, želeli da sačuvaju radna mjesta, što baš i nije lako kad vas na poslu nema dva, tri mjeseca. Ipak, insistiranje predsednika FIFA, Žila Rimea, uspjelo je da ubijedi pojedine Saveze pa se, nikako nesrećnih, 13 ekipa pojavilo u Urugvaju. Tek tada i tek tamo održan je žrijeb.
No, prije nego što se ova priča pretvori u kratak popis nevjerovatnih detalja sa tog, prvog Mundijala, da vas vratimo u jednu našu prethodnu priču, neobičnu poput ove. Sjećate se putovanja naših fudbalera baš tamo, u daleki Urugvaj, i nestvarne scene na dočeku u Montevideu, onog čamca i one himne? Čekajte, čekajte… nemojte sad da mislite na film i ono “došli naši, a nikog živog nema”. Uopšte nije bilo tako! Ne, ozbiljno, uopšte nije bilo tako.
Montevideo, te 1930, bio je prava metropola. Skoro 50 godina već je tamo bila funkcionalna željeznica, narod je bio vrijedan i oran za rad, ali i za muzičke provode, kada ono malo slobodnog vremena to dozvoli. Dolazak fudbalske elite samo je uvećao želju svih žitelja da još više dokažu koliko vole svoj grad, pa je građenje stadiona “Stogodišnjica” (Sentenario) za 100.000 ljudi na tribinama trajalo samo godinu dana i to neprekidno, 24 časa dnevno. Ipak, nije bio završen na vrijeme, mečevi su već počeli da se igraju na druga dva sportska objekta, u istom gradu, no petog dana Mundijala i gigantski stadion mogao je da otvori svoje kapije.
A to, kako su radni dani prolazili za učesnike turnira, možda najbolje svjedoče uvodni mečevi Francuza. U grupi u kojoj su bili, odigrali su dva uvodna meča za 48 sati, a da njihov rival iz grupe, Čile, još nije bio nastupio nijednom. No, nećemo baš o svim mečevima i svim grupama, o onim našima ćemo malko kasnije, a u ovom dijelu priče samo ćemo vam otkriti dva detalja – o nadimcima za srpske fudbalere. Imali su ih dva, potpuno različita, i oba uopšte nisu na srpskom jeziku.
Sami sebe su zvali “mućaćos” (španski: momci), jer su ih tako dozivali ljudi koji su ih svakodnevno okruživali.
Kada su uspjeli da pobijede i moćni Brazil, urugvajska štampa koja nije navikla na toliko prezimena koji se, mahom, završavaju na “-ić”, prozvala ih je “Ićići” ili “Ićaćosi”.
To što su naši poraženi u polufinalu od Urugvaja, nije strašno samo po sebi. Ali, ne pomenuti da je arbitar poništio čist gol “ićaćosima”, a dozvolio da se igra nastavi kada je lopta izašla u aut, a lokalni policajac je dodao Urugvajcima koji su nastavku akcije zatresli našu mrežu, ne bi bilo lijepo. Taj sudija, Almeida Rega, možda je bio tužan što smo mu izbacili zemljake iz Brazila iako su bili među favoritima, a možda prosto nije dorastao jednom takvom takmičenju.
I prije tog meča je napravio skandal, kada je šest minuta prije kraja utakmice Francuska – Argentina (0:1) označio kraj, i to baš kada se jedan francuski fudbaler, sam, potpuno neometan, stuštio ka golu rivala ne bi li izjednačio. Odjednom – kraj. Arbitar je nekako izbjegao linč, a kada je shvatio da je ipak pretjerao, zvao je oba tima da odigraju tih neodigranih šest minuta, iako su pojedini fudbaleri već otišli da se tuširaju.
Ukradena “boginja”, nesvjestica selektora, strijelac sa jednom rukom i uporni kralj
Francuski skulptor Abel Lefle dizajnirao je prvi trofej namijenjen osvajaču titule prvaka svijeta. Zlatna statua bila je teška 3,8 kilograma, a visoka 35 santimetara. Još 1930. je odlučeno da ona pređe u trajno vlasništvo tima koji prvi tri puta osvoji titulu prvaka svijeta, pa je od 1970. godine bila u trajnom vlasništvu Brazila – dok nije ukradena.
O, to je bio samo jedan od zanimljivijih detalja sa ovog šampionata. Recimo, za vrijeme polufinalnog meča sa Argentinom, trener američke selekcije pao u nesvijest nakon što je slučajno razbio bočicu sa hloroformom prilikom ukazivanja pomoći jednom svom igraču.
Ili… Strijelac jednog od četiri gola za Urugvaj na finalnoj utakmici sa Argentinom Hektor Kastro bio je nezamjenjiv član reprezentacije iako je imao samo jednu ruku. Kastro je bez ruke ostao još kao dječak, ali ga to nije omelo da napravi izuzetnu sportsku karijeru. Moglo bi od takvih ljudi i takvih sportista da se nauči mnogo toga. Kada bismo mi voljeli da učimo životne priče, a konačno preskočimo poneki čas ispraznosti.
Eto, jedna od ljepših životnih lekcija je ona u kojoj se pomogne nekome. A upravo se to desilo fudbalerima iz našeg komšiluka: reprezentacija Rumunije učestvovala je na Mundijalu na zahtjev kralja Karolja II. Rumunski vladar, koji je obožavao da gleda fudbalske mečeve, sam je odredio ekipu za nastup na Mondijalu, a od poslodavaca za koje su radili izabrani igrači, zahtijevao je da im obezbijede plaćeno tromjesečno odsustvo. Rečeno, učinjeno – i, eto Rumuna na Mundijalu.
A kada na veliku scenu stignete, onda treba da pokažete da ste veliki. Neki su skupo platili cijenu razmišljanja u stilu “Lako ću ja to”. Ta cijena se uvek plati, iako kursevi variraju u zavisnosti od vijeka u kome se odsustvo promišljanja dešava, a jednu ozbiljnu platio je golman urugvajske reprezentacije Antonio Macali. Kao prvi čuvar mreže dvostrukih uzastopnih olimpijskih šampiona – odstranjen je iz tima neposredno uoči početka šampionata, zato što je napustio hotel i posjetio porodicu. Osam nedjelja prije starta prvenstva urugvajski nacionalni tim bio je izolovan u jednom hotelu u Montevideu, a Macali se jedne večeri iskrao iz sobe i otišao da vidi familiju. Iskusni golman, koji je osvojio dvije zlatne olimpijske medalje 1924. i 1928, izbačen je iz ekipe i nikada u karijeri nije odigrao nijedan meč na Mondijalu. Porodica je bitna, svakako, ali ako je već pristao na dogovor o karantinu, onda je trebalo da ga se pridržava, zar ne? Uostalom, lijepo reče neko – dok smo riječ poštovali a ona bila važna i časna, pisani ugovori nisu ni postojali.
Bilo je i tužnih priča vezanih za taj Montevideo 1930. Na primjer, kapiten reprezentacije Francuske na meču sa Meksikom, prvoj utakmici te zemlje na šampionatima svijeta, Aleks Vilplan ubijen je 1945. godine zbog saradnje sa nacistima. Vilplan, koji je rođen u Alžiru, tokom rata je sarađivao sa Gestapoom i odgovoran je za smrt mnogih francuskih rodoljuba, pa ga je kazna snašla kada su ratni sukobi prestali.
Želeći da izbjegne kakvu moguću kaznu, belgijski sudija Johanes Langenus, tražio je pred finale garancije da će mu odmah posle meča biti omogućeno da “u najkraćem roku i najbržim putem” stigne do broda kojim će otploviti iz Urugvaja. Finale je odsudio dobro, slažu se i Urugvajci i Argentinci koji su poraženi sa 4:2, a složili su se i pred samu utakmicu oko nečega što im je Belgijanac predložio: kako nisu mogli da se dogovore kojom loptom će se igrati završna borba za trofej, na predlog sudije, jedno poluvrijeme igralo se loptom koju su donijeli Argentinci, a drugo sa loptom domaćina.
Nekima su se, eto, snovi ostvarili u finalu, nekima samim dolaskom u Montevideo, a i jedni i drugi su svratili ovde da vas podsjete da – vječno sjetne i one srećne dijeli samo hrabrost da se ka snu krene.
I tako, ova priča dođe do kraja, nekako brzo, iako je isprva djelovala kao duga. Proleti vrijeme, čas posla. Od tog Montevidea 1930, evo, prođe na ovaj dan baš 93 godine. Od početka čitanja ove priče – oko pet minuta.
Da, vrijeme leti.
Upravo zato, umjesto zaključka, samo jedno podsjećanje: Imate neki san?
Pa, šta čekate?
Vrijeme leti.
Rezultati Jugoslavije
Dvije pobjede, poraz u polufinalu
Jugoslavija – Brazil 2:1 (2:0)
(Tirnanić 21, Bek 30 – Žoao Koeljo Neto Preguinjo 62)
Jugoslavija – Bolivija 4:0 (0:0)
(Bek 60, 67, Marjanović 65, Vujadinović 86)
Urugvaj – Jugoslavija 6:1 (3:1)
(Sea 18, 67, 72, Anselmo 20, 31, Iriarte 61 – Vujadinović 4)
Izvor: blic.rs
