Jedan od lidera pokreta “Evropa sad“, koji je zajedno sa ostatkom opozicije potukao Mila Đukanovića i Demokratsku partiju socijalista na lokalnim izborima u Crnoj Gori, govori za srpski Nedeljnik o ekonomiji i povećanju plata, regionu i Beogradu, Zdravku Krivokapiću i Dritanu Abazoviću, blokčejn tehnologiji i Crkvi.
Čak i ako su se makar zbog turbulencija i (učestale) smjene vlasti, u Srbiji pomno pratili lokalni izbori u Crnoj Gori, mnoge je iznenadilo što je na najvećem poprištu, u Podgorici, najbolji rezultat ostvario pokret “Evropa sad“. Tek je malo jasnije kada se zna da su ovaj pokret osnovali bivši ministri u vladi Zdravka Krivokapića, Milojko Spajić i Jakov Milatović, odgovorni za program koji je ukinuo dažbine za zdravstveno osiguranje i tako povećao prosječnu platu u Crnoj Gori na iznad 700 eura.
Upravo Milatović ovih dana u žiži: pretpostavlja se da će postati gradonačelnik Podgorice, a analitičari predviđaju sjajan rezultat “Evrope sad“ na narednim parlamentarnim, možda i predsjedničkim izborima.
Jakov Milatović (36) magistrirao je na Oksfordu, a u Crnu Goru se vratio sa pozicije glavnog ekonomiste EBRD-a za region.
Prije četiri mjeseca niste imali stranku, a sada vas nazivaju apsolutnim pobjednicima lokalnih izbora, prije svega zbog rezultata u Podgorici od 22 odsto. Kako ste doživjeli svoje prve izbore?
Rezultat jeste jako dobar, imajući u vidu da je pokret “Evropa sad“ osnovan tek krajem juna. Imali smo malo vremena da oformimo loklanu infrastrukturu koja je potrebna da bi se uopšte izašlo na izbore. Ali ovaj uspjeh nas ne iznenađuje toliko – znali smo da su građani prepoznali rezultat koji smo ostvarili dok smo bili ministri. Tu mislim na bivšeg ministra finansija Milojka Spajića i mene.
Od trenutka kada je izglasana manjinska vlada Dritana Abazovića, nas dvojica počeli smo da razgovaramo šta nam je činiti dalje, da li da pokušamo nešto ili da se vraćamo nazad u inostranstvo. U jednom trenutku smo prelomili da je ovo zaista posljednji trenutak za Crnu Goru da uhvati korak sa reformama. Shvatili smo da nam je potrebno nešto što nismo imali dok smo bili ministri – politička snaga koja dolazi iz parlamenta.
Iz mog prethodnog života – dok sam bio ekonomista u Evropskoj banci za obnovu i razvoj – putovao sam, savjetovao vlade, analizirao različita društva znam da su za jednu zemlju, da bi sprovela reforme i podigla životni standard, tri stvari ključne. Prva je politička volja volja druga je znanje političara i treća je politički kapacitet. U parlamentarnim demokratijama morate da imate “mišiće“ da sprovedete reforme. Naš najveći rezultat na ovim izborima jeste što su nas građani podržali u kontekstu tog političkog kapaciteta, koji će se dodatno krunisati na vanrednim izborima. U to sam siguran.
Da se vratimo na početak vaše političke priče. Zdravko Krivokapić je kao premijer za vas i Spajića govorio da ste mu omiljeni ministri. On je bio “običan čovjek“ koji je odjednom dobio priliku da vrši vlast, a kakav je bio vaš doživljaj ulaska u politiku? U vašem slučaju se na to “običan čovjek“ koji se odjednom nalazi u politici dodaje i povratak iz inostranstva da bi se ušlo u vladu?
U vrijeme izbora 2020. bio sam glavni ekonomista EBRD-a za Rumuniju, Bugarsku, Sloveniju i Hrvatsku. Bio sam lociran u Bukureštu. Banka je zbog pandemije svoje zaposlene poslala da rade od kuće, tako da sam vrijeme provodio u Podgorici, gdje mi je inače bila porodica. Prethodno sam dvije godine putovao svakog ponedjeljka i vraćao se u četvrtak uveče. I ranije sam imao javne nastupe u kojima sam komentarisao neke nelogičnosti, nepravde u našem društvu, a zbog globalnih ekonomskih problema i činjenice da sam tu, dodatno sam intenzivirao svoje nastupe u crnogorskim medijima. To su zapazili iz koalicije koja je pobijedila 2020. i dobio sam priliku da se upoznam sa profesorom Krivokapićem. Bilo je to krajem septembra. Jedan razgovor, drugi razgovor. Ispitivao me je šta mislim o raznim stvarima. Na našem trećem susretu, sredinom oktobra, pitao je da mu budem ekonomski savjetnik. Vlada je tada još trebalo da bude politička ili polupolitička. Onda sam razgovarao sa suprugom i sa nadređenima u banci.
Kako su regovali na vašu ideju da se vratite u Crnu Goru? Šta vas je prelomilo?
Moj tadašnji šef je bio bivši ministar finansija u Poljskoj, u vladi Donalda Tuska, Mateuš Ščurek. Imao sam, dakle, ljude oko sebe koji su imali političko iskustvo. Imao sam s kim da se posavjetujem. Tu je važno i moje lično zalaganje da dođe do promjene u Crnoj Gori.
Moj otac je godinama bio opozicionar, u tadašnjem SNP-u posle razlaza Mila i Momira. Pripadao sam porodici koja je doživjela nepravde od Đukanovićevog režima. Otac godinama nije mogao da nađe posao, iako je početkom devedesetih vodio jedno veliko državno preduzeće. Prošli smo kroz težak porodični period i to se uvijek kuvalo u meni. Taj predlog profesora Krivokapića je, i u moralnom smislu i u kontekstu šta sam do tada govorio i radio, bilo vrlo teško odbiti.
Pristao sam da budem njegov ekonomski savjetnik. Onda su se stvari okrenule u drugom pravcu. On je odlučio da se ide u ekspertsku vladu, pa je moja pozicija pretočena u ponudu da budem ministar ekonomije.
I šta je bila prva stvar koju ste uradili kada ste ušli u kabinet, kao početnik u politici?
Ali nismo bili početnici u ekonomiji. Bio je to sedmi decembar, užasna godina 2020. bila je za nama. Ekonomija je pala 15 odsto. Turizam je potpuno kolabirao. Prethodna vlada je dodatno zatvorila granice, zbog izbora, za turiste iz Srbije i BiH. Toliko nelogičnih i neracionalnih odluka koje su uticale na ekonomiju i javne finansije.
Prva stvar na kojoj smo radili je bilo izdavanje državnih obveznica. To je bio jedini način da ne bankrotiramo već početkom 2021. godine. Nama su dugovi dolazili za vraćanje početkom godine, a trezor je bio bukvalno prazan. Dugo su trajali pregovori o vladi, a prethodni režim koji je bio u tehničkom mandatu potpuno je prestao da se brine o ekonomiji i javnim finansijama. Obveznice su nam dale prostora da prodišemo malo, da uzmemo vazduh. Tih 750 miliona po kamatnoj stopi od 2,875 odsto, znate li šta je to za Crnu Goru bilo u tom trenutku? U prethodnom periodu su ga izdavali po 7 ili 8 odsto.
Da li ste imali neku podršku za to, kako je bila baš tako niska kamata?
Kada plasirate investitorima obveznice, a oni vide dva mlada čovjeka koji govore tečno engleski, pa pročitaju naše biografije, čuju planove koje imamo za ekonomiju i finansije, to sve utiče da se spusti kamatna stopa. Prvi put smo poslali dobar signal investitorima i prvi put se dogodilo da najveća američka investiciona kuća Blekrok kupi crnogorske obveznice. Kada su Amerikanci kupili obveznice, to je bio dodatni signal svima ostalima na tržištu kapitala.
Kada smo to uradili, druga stvar je bila da napravimo pakete podrške građanima i privredi.
Dok sam bio u EBRD-u tokom prve godine korona-krize, moje zaduženje je bilo da pratim i da savjetujem vlade o kreiranju paketa pomoći građanima i privredi. Tako da je to samo trebalo staviti u crnogorski kontekst. Kao što sam rekao, nismo se mi učili na tim pozicijama na koje smo bili postavljeni, što je često bio slučaj ovih prije nas.
Istovremeno smo imali gomilu strukturnih problema. Morali smo da pretresamo budžet, da uklanjamo štetne ugovore iz njega, i tako sačuvali za Crnu Goru gotovo nevjerovatnih 200 miliona eura.
Nakon toga smo imali jako dobru turističku sezonu. Dosta dobrih stvari se tu uradilo, na primjer hedžing kineskog kredita za auto-put. Prethodna vlada je uzela milijardu dolara u dolarima. Sa međunarodnim bankama smo to prebacili u eure i anulirali naš devizni rizik. I u kontekstu jačanja dolara to je sada ušteda od oko sto miliona, to je jedna od stvari koje je uradio prethodni ministar finansija Spajić. Mnoge druge strukturne reforme u sektoru tržišta rada, inovacija, male privrede itd.
Pakete podrške je većina zemalja imala, ali vi ste u cijeloj toj ekonomskoj frci imali podizanje plata. Kako ste to izveli?
Magistrirao sam na Oksfordu. Za dvije godine je bilo nevjerovatnih ljudi koji predaju, ali jedno predavanje sam posebno zapamtio. Robert Alen, profesor istorije ekonomske misli, postavio nam pitanje – zašto se industrijska revolucija desila baš u Britaniji, a ne u Kini, Pruskoj, Austriji…
Nikada do tada nisam to posmatrao iz tog ugla i onda sam se bavio elaboracijama. Ima različitih teorija, a jedna o kojoj je on pisao i djelimično je i dokazao, glasi da je u tom trenutku u Britaniji odnos plata i cijene kapitala bio najbolji u korist plata, pa je privreda morala dodatno da bude inovativna.
Kod nas je tada minimalna plata bila 220 eura, a prosječna oko 500 eura. Pričao sam o tome sa Spajićem. Postoji razlika između mene i njega, ja sam kao doktor dijagnostičar, a on je kao hirurg, implementator. I od toga smo krenuli i tako je nastao program “Evropa sad“.
Ali mi nismo izveli nikakvu nuklearnu fiziku. Samo smo posmatrali stvari iz svih uglova. Male su plate, a udio sive ekonomije na tržištu je ogroman. Građani prime zaradu od 220 eura, a ostatak u kešu dobiju na ruke. Država ne primi svoj dio i zbog toga mora da optereti privredu koja plaća svoje dažbine.
Mi smo podigli minimalnu zaradu značajno, na 450 eura, i ukinuli doprinose na zdravstvo.
Zbog smanjenja doprinosa povećanesu u prosjeku neto plate, u proseku od 150 do 200 eura. Kad smo imali povećanje neto plate, ljudi su taj novac vratili u ekonomiju. Neko je podigao kredit, neko je kupio djetetu nove patike, neko je malo duže ostao na moru… Smanjenje doprinosa se vratilo kroz značajno povećanje prihoda od PDV-a.
I bilans kaže da se to isplatilo?
Imali smo i primijetan porast zaposlenosti. Naravno, jedan dio tih ljudi je već radio, ali su iz sive ušli u formalnu ekonomiju. Poslodavcu više nemaju potrebe da se plaše i da se opterećuju dažbinama. Ovde je svako bio pomalo siv, a mi smo napravili sistem da ne moraju više da budu sivi.
Da vam ilustrujem. Suština nije u tome koliko imate u lijevom džepu, a koliko u desnom. Ono što smo mi uradili jeste da smo smanjili udio koji imate u lijevom džepu, ali smo značajno povećali udio u desnom. Da li ćemo da govorimo koliko imamo ukupno u oba džepa ili o tome da manje ima u lijevom? U prvih devet mjeseci ove godine imali smo ukupnih prihoda u budžet za 150 miliona više od onog što je planirano,
A šta se desilo sa zdravstvom? Čuli ste sigurno komentare da je suludo “žrtvovati zdravstveni sistem“?
Mi smo prešli iz takozvane Bizmarkove metode kojom je ustanovljen model zdravstva koji koriste stariji, a uglavnom uplaćuju mladi koji rade. Pošto je nama zdravstvena njega ustavna kategorija i zagarantovana, mi smo se preorjentisali na takozvani Beveridžov model koji koriste anglosaksonske zemlje i u Skandinaviji. Tu ne postoje doprinosi, nego direktno izdvajanje iz budžeta. Druga stvar je što smo mi to unazad 15 godina suštinski već i imali u Crnoj Gori. Nama je Fond za zdravstvo bio u ogromnom deficitu, pa je svakako morao da se dopunjuje iz budžeta. Mi smo za ovu godinu predodredili sto miliona više nego što je to bilo 2019. godine.
E, tu je potrebno da se zasuku rukavi. Nenormalno je da neko popije 30 kutija hemomicina godišnje. Neko treba da napravi kontrolu trošenja tih sredstava. Tu je karika gdje smo mi prekinuti.
Kako mislite prekinuti?
Mislim na pad vlade. Povećane su plate, a Miki Spajić i ja smo otišli na Dubai Ekspo 2021. da razgovaramo sa investitorima. Ja sam koordinirao u ime vlade i tamo nas zatekne vijest da će Dritan Abazović da ruši vladu. Od 4. februara mi gubimo formalnu moć.
Kako ocenjujete ulogu Dritana Abazovića u smjeni DPS-a, poslije svega?
Bez njega nije bilo mogućnosti srušiti režim Mila Đukanovića, oni su ipak bili tas na vagi. On je u predizbornoj kampanji imao spotove koji su jasno antidepeesovski. Obećao je građanima na koju će stranu da ide. Tako da je imao ulogu svakako.
Dobio je jedini mogućnost da u toj ekspertskoj vladi bude kao političar. I sasvim sigurno je imao najveće poluge vlasti, držao je cio policijski sektor. Ako politički racionalno razmišljate, on nije imao drugu opciju. Znao je da ne treba da uradi ono što su uradili njegovi prethodnici iz Pozitivne Crne Gore, stranke kojoj je on nekada pripadao, i njegov bivši partijski šef Pajović koji je pričao kontra Đukanovića, a onda ga spasao u parlamentu. Posle toga bio je politički potrošen u potpunosti. Dritan Abazović je to razumio, tako da je učinio politički racionalnu stvar.
Godinu dana smo lijepo sarađivali. Stvarno je čovjek koji sma širinu i sa kojim je lako razgovarati. Profesor Krivokapić je profesor. Na sjednicama vlade koje je profesor Krivokapić vodio, pazilo se na svaki detalj. A sjednice koje je vodio Dritan, pa to je bilo…
Kako je izgledalo?
Pa, recimo da je manje brinuo o detaljima od profesora Krivokapića. On je suštinski političar. Ali je i čovjek sa kojim je lijepo provoditi vrijeme. Da li je zauzimao adekvatno mjesto u odnosu na svoj temperament i politički profit, to je drugo pitanje, ali mi smo imali malo dodirnih tačaka. On se bavio bezbjednošću, ja ekonomijom. Zaista me je mnogo iznenadio kada je srušio vladu.
Da li Krivokapić stvarno to nije očekivao?
Profesor je bio čovjek koji ima čvrste stavove, ali je bio jako pošten. Mislim da Crna Gora dosada nije imala poštenijeg predsjednika vlade. Imao je, naravno, svojih mana, kao što ih svi imamo, ali je jako pošten čovjek.
Naravno, znao je dosta kao premijer je dobijao sve te izveštaje. A volio je Dritana. Profesor nije podnosio političare inače, ali mi se čini da je Dritana baš volio. I pitao ga je: Dritane, hoćeš da me izdaš?
Znate, u crnogorskom kontekstu to je vrlo teška formulacija. Dritan kaže, pa kako profesore Vas… Nije prošlo puno vremena nakon toga i pala je vlada.
Da li je taj „dil“ sa podrškom DPS-a Dritanu Abazoviću zaista vratio DPS?
To je bilo izuzetno iracionalno. Vratilo je DPS prije svega „po dubini“. Ušao je u partnerstvo sa njima koje je nerazumno. Ali mislim da je brzo ukapirao kakvu je grešku napravio. I počeo je da se ispravlja u prethodna dva mjeseca. Ali već je imao mnogo salto mortale situacija, izgubio je ono što je u politici najvažnije ljudi mu ne vjeruju.
A kakav je sada vaš odnos sa Krivokapićem? Zamjerio vam je preko Tvitera baš jednu kafu sa Dritanom Abazovićem posle pada vlade?
To je bio Miki (Spajić) na kafi, on je tu malo liberalniji, a ja sam više obazriv.
Ja sa profesorom imam odnos pun uvažavanja i poštovanja. Bio sam ekonomski i profesionalno ostvaren i prije nego što sam ga upoznao. Ali profesor je zaista odigrao značajnu istorijsku ulogu u našem društvu i to ću uvijek da poštujem. Mi smo se razlikovali jer je on uvijek insistirao na političkom profilisanju koje je demohišćansko. Ja se nisam slagao sa time. Ali i sa najboljim prijateljem, bratom, sestrom, suprugom… se ne slažete. U političkom smilslu postoji ta razlika. Mi smo formirali pokret „Evropa Sad“ koji je partija centra, sa uvažavanjem svih raznolikosti našeg društva. Profesor podržava demohrišćansku stranku…
Da li ste u kontaktu? Da li se još savetujete sa njim?
Imamo komunikaciju. Čestitao mi je izbornu pobjedu. Nazovem ga često, pitam ga šta misli. „Savjetovanje“ je možda teška riječ, ali postoji komunikacija sa uvažavanjem i poštovanjem. Ja generalno volim da saslušam šta različiti ljudi misle.
Kada kažete Spajić je liberalniji, a vi konzervativniji, da li se to odnosi na politiku koju zastupate?
Nije to u kontekstu politike ili ideologije, nego je bilo u kontekstu odnosa sa Dritanom Abazovićem (smeh). Tu sam i zamjerio profesoru zbog njegovog ishitrenog tvita. On je Mikija javno prozvao kao da je tu bilo ružnih stvari. Miki je prije dva mjeseca na poziv Abazovića popio sa njim kafu. To je bila javna stvar. uvažavanja i poštovanja. Bilo je još ljeto, neki kafić pored plaže, ništa posebno. Da li bih ja to uradio, ne bih, ali je profesor to izdigao na viši nivo bez ikakvog osnova.
Ako ste odrasli u „opozicionoj porodici“, vjerovatno bi i susret sa Milom Đukanovićem za vas imao neku težinu. Da li ste imali kontakte sa predsjednikom Crne Gore dok ste bili ministar, kakav je utisak ostavio na vas?
Prvi put sam ga vidio 2004, godine, još sam išao u gimnaziju u Podgorici. Tada se potpisan Beogradski sporazum. Bilo je takmičenje gimnazija u Srbiji i Crnoj Gori „Zdravo Evropo“, RTS je to snimao u Beogradu. Po troje takmičara je predstavljalo gimnazije. Na kraju tog takmičenja tri crnogorske gimnazije osvoje tri prva mjesta. Prva je bila budvanska, beranska druga, a mi smo bili treći. Tada se uvijek nekako provlačilo kako Crna Gora nema dovoljno ljudskih kapaciteta da bude nezavisna država. I tada nas je Đukanović kao predsjednik vlade primio sve u Podgorici, kao dokaz da Crna Gora ima svoju mladost na koju maže da računa.
Nisam kao ministar privrede ekonomije imao funkciju u vladi koja ima dodirnih tačaka sa funkcijom predsjednika države. Upoznali smo se kada ga je Privredna komora zvala da dodjeljuje neke nagrade, a ja sam bio prisutan kao ministar. I mislim da su to jedina dva susreta između mene i njega. To što nisam imao komunikaciju sa njim ne znači da nisam mogao da donesem sud o njegovom djelovanju. On je ipak čovjek koji je preterano dijelio Crnu Goru. Uvek su postojale podjele u Crnoj Gori, ali ja sam živio u šest zemalja i mogu da kažem da imate malo homogenih zajednica u svijetu kao što je crnogorska. Ima nekih koji se osjećaju Crnogorcima, neki koji se osjećaju Srbima, različite vjeroispovesti… Ali navike, mentalitet, odnos prema porodici, institucijama, a to je jedna od homogenijih zajednica u kulturološkom smislu.
A tu zajednicu je Đukanović podijelio.
Kako ste doživljavali priče o Jugoslaviji, a kako zajedničku državu Srbije i Crne Gore?
Ne postoji Crnogorac koji nema snažan osjećaj prema velikoj Jugoslaviji. Moj deda je oslobađao tu zemlju, bio je istaknuti partizan. Njegov otac je kao šesnaestogodošnjak učestvovao u Mojkovačkoj bici. Oni su bili bogata porodica sa dosta zemlje. Svi su listom pošli u partizane 1941. Pradjeda je poginuo braneći Podgoricu, jedan sin je stradao na Sremskom frontu. Moj djeda je pretekao rat, ali je poslije završio na Golom otoku. Ipak, svi smo mi voljeli veliku Jugoslaviju. I odnos prema „maloj“ Jugoslaviji je u početku bio generalno pozitivan, u nekoj refleksiji da se sačuva, makar i lažno, ono što je predstavljala ona velika zemlja.
A šta je Srbija danas za vas?
Kada sam u Beogradu, uvijek se osećam kao kod kuće. Tamo mi živi brat, moj odnos prema Srbiji je uvijek bio odnos koji je ispunjen ljubavlju. Ne znam kako drugačije to da kažem.
Šta je za Vas donio referendum o nezavisnosti?
Glasao sam za nezavisnost Crne Gore 2006. Sin da bi odrastao mora negdje da prelomi i da se odmakne od autoriteta oca. Moj tata je bio snažno projugoslovenski orijentisan i to je bila prva stvar kada se politički nismo složili. Ali nisam bio srećan kojim putem je moja zemlja pošla. Pretvorila se, definitivno, u skoro pa privatnu i partijsku državu. I nikad nisam mogao da zamislim da će Crna Gora da se pravi na nekoj snažnoj antisrpskoj tezi kao što je to bio slučaj u prethodnim godinama.
A kako su litije uticale na vaše političko djelovanje?
Nije tipični Crnogorac toliko religiozan kada je riječ o praktikovanju vjere. Ja sam se recimo prvi put pomolio za stolom kad sam otišao u Ameriku 2007., sa 20 godina., kada su me smjestili u porodicu jednog uglednog inženjera. Mitropolija crnogorska je zbog svega onoga što je Đukanović radio prethodnih 15 godina bila jedina institucija koja nije bila pod njegovom kontrolom. Jedina slobodna institucija. Naravno, nije ni to palo sa neba. Mitropolit Amfilohije je gradio svoj autoritet godinama. Naše društvo je u tim litijama vidjelo impuls koji je uspio da okupi sve ljude koji su tražili promjene.
Vas i Spajića su zvali i “ blockchain brothers“, kao metafora što ste mladi i moderni, ali i zato što ste stvarno promovisali ideju da Crna Gora bude centar „blockchain“ tehnologije. Ako Crnogorci ne ljube lance, kako ćete im objasniti ove virtualne?
To je doprinos Mikija Spajića, koji je prije nego što je postao ministar upravljao jednim velikim fondom u Singapuru, koji je između ostalog, ulagao u finteh startapove, tako da je pored ekonomskog obrazovanja u praksi dosta naučio i o tim tehnologijama što mu daje prednost i u razumijevanju tog sektora. Pa samim tim i u kreiranju politika. Zahvaljujući njegovim kontaktima uspjeli smo da privučemo interesantne investitore, uključujući osnivača Ethereuma. Planiramo da pozicioniramo CG kao aj ti frendli destinaciju koja bi bila stecište i digitalnih nomada i svoh drugih. Mi tu vidimo veliku prednost kombinovanja Beograda i Crne Gore. U tom kontektstu neka značajnija regionalna saradnja i potpuna ali potpuna relaksacija odnosa između Srbije i Crne Gore je nešto za šta se zalažemo.
Da li je ovo bio razgovor sa novim gradonačelnikom Podgorice ili ćete sačekati vanredne parlamentarne izbore da se tu više aktivirate?
Vanredni parlamentarni izbori su jedini način da zemlja izađe iz krize. Vjerujem da ćemo do kraja novembra znati i tačan datum izbora. Ja volim da završim posao do kraja. Stao sam na čelo naše liste za Podgoricu i ostvarili smo izuzetan rezultat. Trenutno sam usmjeren na Podgoricu, ali stvari su promjenljive. Nisam politički autističan da neću reagovati ako to bude traženo od mene. Ali želio bih da iskoristim četvorogodišnji mandat da Podgoricu približim jendom pravom evropskom funkcionalnom gradu.
