U 102. satu i 38. minutu od lansiranja, 20. jula, na monitoru računara pali se žuti taster pokazujući grešku 1202.
Godina je 1969. Dok se na Zemlji vrše poslednje pripreme za istorijski TV prenos slijetanja Apola 11, lunarni modul Eagle nalazi se na 110 kilometara od površine Mjeseca, a astronauti koji su u njemu, Nil Armstrong i Edvin Oldrin u dramatičnom razgovoru sa bazom u Hjustonu donose odluku da li nastaviti misiju. U 102. satu i 38. minutu od lansiranja, 20. jula, na monitoru računara pali se žuti taster pokazujući grešku 1202.
Armstrong zabrinuto izvještava Hjuston: “Program Alarm.”
“Nama izgleda u redu”, odgovara Djuk iz Hjustona.
“To je 1202”, kaže Armstrong. “Šta je to? Daj mi podatke sa radara. Pročitaj mi šta je taj alarm”, zahtijeva od Oldrina.
Jedanaest sekundi tišine. Armstrong i Oldrin se pitaju da li je njihova misija okončana pred samim ciljem zbog preopterećenja kompjutera. Isto se pitaju i kontrolori leta u bazi u Hjustonu. Najzad, odluka je donijeta.
“Prijem”, javlja se Hjuston. “Status za taj alarm je – nastavi”.
“Prijem”, odgovara Armstrong.
Misija slijetanja na Mjesec je, naravno, uspjela, uprkos, ili možda baš zahvaljujući radu Apolo kompjutera.
Neprijateljski raspoložen
Računar koji je odveo ljude na Mjesec imao je RAM od četiri kilobajta što bi se moglo uporediti sa memorijskim kapacitetom računara koji su u malim serijama proizvođeni na samom početku osamdesetih godina i prethodili čuvenom Komodoru 64. Kako je uopšte ovakav računar mogao da upravlja tako složenim zadatkom u najvećoj avanturi civilizacije? Kako je izgledao i radio? Sa kakvim problemom se u tih 11 sekundi suočila kontrola leta?
Kompjuter koji je 1969. kontrolisao putovanje do Mjeseca, poznat kao računar za upravljanje Apolom (AGC, Apollo Guidance Computer), bio je logični vrhunac tehnologije šezdesetih. Komercijalni kompjuter kakav bi se mogao iskoristiti u Apolo misiji nije postojao, pa je samo za potrebe Apolo programa hardver ove mašine dizajniran i konstruisan kroz saradnju sa pet kompanija, između ostalih i Rejteon iz Masačusetsa, koja je i danas uspješan proizvođač vojne opreme, a softver je rađen u laboratoriji “Čarls Stark Drejper” na Tehnološkom institutu u Masačusetsu (MIT, Massachusetts Institute of Technology).
Kako u dokumentu Apollo Guidance Computer – A designer’s View objašnjava Eldon Hal sa MIT -a, “dizajn ove mašine je uglavnom bio zadatak spajanja komponenti sa ciljem da se zadovolje zahtjevi misije”. Ovi zahtjevi su se posebno odnosili na veličinu, težinu i potrošnju energije. Astronauti su ga koristili za prikupljanje i slanje informacija vezanih za let Apola, koji je bio težak oko 13 tona i letio 3500 kilometara na čas. Kompjuteri tada nisu bili user friendly, međutim, oni su bili osnova na kojoj su nastali današnji personalni računari.
Problem ljudske čistoće
Displej i numerička tastatura zajedno su težili oko deset kilograma. Astronauti su komande izdavali pritiskajući jedan od dva funkcijska tastera “imenica” i “glagol”, u kombinaciji sa određenim brojem. Hal kaže da je NASA kroz misije prije Apola shvatila da ljudsko biće zatvoreno u svemirskom brodu duže od sedam dana nije onako čisto kao što bi se na zemlji moglo pretpostaviti. Zato su svi električni spojevi i metalne površine morali biti otporni na koroziju, i uprkos tome što je planirano da kompjuter bude dizajniran sa modulima koje je bilo moguće vaditi, sve je moralo biti hermetički zatvoreno, objašnjava Hal.
AGC je koštao više od 150.000 dolara, za koje se u to vrijeme moglo kupiti dvadesetak luksuznih kabrioleta kadilak DeVil. Imao je oko 5000 integrisanih mikročipova, koji su iz današnje perspektive relativno primitivni, a ukupno je bio težak oko 30 kilograma. AGC je bio veoma spor, sa premalo memorije koja bi bila analogna današnjem RAM-u. Ona se zvala “obrisiva” i imala je kapacitet od četiri kilobajta, što se tada mjerilo kao 1024 riječi ili 2048 petnaestobitnih registara. Služila je za skladištenje različitih podataka, proračune i obavljanje logičkih operacija.
Ono što bi danas nazvali hard-diskom, takozvana žična memorija, imala je kapacitet od 74 kilobajta, sa 36.864 petnaestobitnih riječi. Ova fiksna memorija sadržala je programe, konstante i koordinate položaja broda. Sastojala se od bakarnih kalema sa feritnim jezgrom, gdje je svaki kalem funkcionisao kao mali transformator sa 64 ulaza. Kada se konektor poveže sa transformatorom, u registar se upisuje jedinica. Tamo gdje nije povezan, ostala je nula. Kroz raspored konektora realizovala se binarno zapisana riječ, a softver se unosio promjenom rasporeda konektora. Radna memorija bila je napravljena od sličnih materijala, ali su promjene bile vršene uz pomoć magneta. Naime, okretanjem magneta u smjeru kretanja kazaljke na satu zapisivana je jedinica, a u obrnutom – nula.
GREŠKA 1202
U slučaju da “padne” sistem, korisnik je mogao da se vrati zadatku koji je bio u toku i sačuva najvažnije informacije. Za razliku od današnjih procesora koji operacije izvršavaju kroz takozvani multitasking metod podjelom zadataka na djelove koji se paralelno izvršavaju, ovaj kompjuter je izvršavao zadatke jedan po jedan. Pri tom, slijedio je listu prioriteta, izvršavajući najprije najvažniji, a potom manje prioritetan zadatak. Dva kontrolna programa raspoređivala su zadatke na “izvršnu listu” i “listu čekanja”. Druga je mogla da procesuira devet kratkih zadataka čije izvršenje nije zahtijevalo više od četiri milisekunde. Svi poslovi koji su zahtijevali više vremena prosleđivani su na “izvršnu listu” sa sedam zadataka. Kontrolni programi su na svakih 20 milisekundi ažurirali liste.
Zahvaljujući tome, kompjuter je bio u mogućnosti da izvrši kritične zadatke čak i kad su u sistemu ili softveru postoojali problemi. Upravo takva situacija se desila sa pomenutom greškom 1202, koja se pojavila u trenutku kad je lunarni modul Eagle počeo da slijeće. Ona je označavala nedostatak memorije, a javila se zbog neočekivanog broja podataka o položaju modula, koji su u tom trenutku počeli da pristižu. Na sreću, kompjuter je bio programiran tako da na njih gleda kao na podatke od sekundarne važnosti, pa ih je ignorisao zarad izvršavanja važnijih zadataka.
No, Armstrong i Oldrin to nisu znali. Odluku o tome da se misija nastavi uprkos grešci donio je dvadesetšestogodišnji Stiv Bejls, ekspert za sistem navođenja lunarnog modula u Kontrolnoj sobi. Tokom kritičnih 11 sekundi, Bejls se prisjetio kako se taj alarm uključivao i tokom simulacije. “U kontrolnom centru, sve što traje duže od tri sekunde, traje predugo”, kasnije je rekao, objašnjavajući kako je donio odluku da se misija nastavi. Kontrolor misije prenio je astronautima Bejlsovu poruku da ignorišu grešku, a iako se ona u narednih par minuta ponovila nekoliko puta, kompjuter je svaki put restartovan i pokrenuti su potrebni programi.
Zbog ove odluke, Stiv Bejls je izabran da u ime Kontrolne sobe primi nagradu kakvu su od američkog predsjednika Ričarda Niksona dobila i tri astronauta Apola 11. “Ovo je mlad čovjek”, rekao je Nikson. “Kad je izgledalo da su kompjuteri zbunjeni i kad je mogao da kaže ‘stanite’, ili ‘sačekajte’, on je rekao ‘nastavite’.” Čitav ovaj slučaj pokazao je kako je AGC zapravo bio četvrti član posade od čije je koncentracije, brzine i inteligencije zavisio uspjeh misije koliko i od samih astronauta. Da li će u budućnosti njegovi mnogo moderniji naslednici, superkompjuteri sa bar milijardu puta više memorije opravdati visoke standarde pouzdanosti i kvaliteta misije koje je postavila kutija sa 30 kilograma bakarne žice? Jedno je sigurno, dobri stari AGC svojim saputnicima nikad nije rekao: “Žao mi je Dejv. Bojim se da to ne mogu da uradim.”
Slobodan Bubnjević/Marija Vidić
Izvor: National Geographic
