Međunarodni praznik rada, 1. maj, obilježava se danas širom svijeta u znak sjećanja na oko 40.000 radnika iz Čikaga koji su, tražeći bolje uslove života i rada, stupili u štrajk 1886. godine.
U Sjedinjenim Američkim Državama (SAD) tada je organizovano oko 5.000 štrajkova nezadovoljnih radnika, koji su zahtijevali obezbjeđivanje dnevnog radnog vremena od osam sati, odmora i kulturnog uzdizanja.
U Čikagu su 3. i 4. maja izbili sukobi između radnika i policije, bilo je poginulih, a vođe štrajka osuđene su na smrt.
Predstavnici radnika iz cijelog svijeta tri godine kasnije, u Parizu na Drugom kongresu Internacionale, odlučili su da svake godine slave Prvi maj kao međunarodni praznik radničke borbe i solidarnosti.
Od tada, radnici svakog 1. maja organizuju priredbe, zborove i demonstracije, izlaze na ulice i zahtijevajući bolje uslove života i rada.
Prema riječima Nikole Rakovića, bivšeg radnika Kombinata Aluminijuma Podgorica (KAP) i dugogodišnjeg radničkog i sindikalnog aktiviste, 1. maj je, od kako on pamti, bio praznik koji je svaki radnik doživljavao kao veliku svečanost.
“Prvi maj je, u nekadašnjoj SFR Jugoslaviji, bila takva svetkovina na kojoj su se, između ostalog, organizovala mnoga razna sportska takmičenja i nadmetanja radnika, gdje su ljudi dobijali lijepa priznanja i nagrade. Osim toga, organizovana su i mnoga okupljanja i slavlja, zborovi i sijela gdje su ljudi slavili život, izgradnju jednog boljeg i plemenitijeg socijalističkog društva, a zatim i pravo na rad, zaradu i sigurnu otpreminu koju su imali i sticali”, ispričao je, odmah na početku razgovora za PRESS, Raković.
On ističe i da slavlje svakog 1. maj doživljava na veoma poseban način.
“Ja tog dana slavim sve one tekovine i godine pređašnje, kao i sve ono što je, u duhu toga, bilo dato radnicima”, naglasio je on.
Raković se prisjeća i da je radnik nekad imao velika i zagarantovana prava, a da je 1. maj bio samo potvrda tog i takvog odnosa države i institucija, kao i da je upravo takvo vrjednovanje rada i radnika bio temelj na kojem je počivalo društvo.
On podsjeća i da se, u proteklih 30 godina, nikada nije stalo sa “proslavom” 1. maja koja, smatra on, nije, niti ima ikakvog smisla.
“Pogledajte samo ovih proteklih 30 godina. To je vrijeme iza kojeg su ostale brojne uništene fabrike, pogoni, postrojenja, ali i sve ono što su prethodne generacije stvarale, uključujući tu i živote brojnih časnih radnika i njihovih porodica – koje su od njihovog rada živjele i stvarale – a koji su, dolaskom bivšeg režima na vlast koji je sprovodio neviđene pljačkaške privatizacije, otjerani na ulicu. Na velika vrata, preko tranzicije i privatizacije, koja je sobom nosila zakone i odluke preko kojih su se pljačkali država i građani, društvo je dovedeno do stadijuma gdje je sada nerazvijeno, opjačkano i opustošeno”, rekao je on.
Stoga su, dodaje Raković, većina radničkih okupljanja, održavnih uglavnom mimo 1. maja, bila protestna, jer su radnici bili prinuđeni da se bore za pravo na rad, zarade i otpremnine koje su im oduzete.
”I sada imamo situaciju da naši donosoci odluka, na jedan smiješan način, brane te tekovine koje su došle sa bivšim režimom koji je sprovodio te pljačkaške tranzcije opravdavajući, u tom dijelu, sva ova dosadašnja (ne)činjenja, nepravde i nepočinstva koja su, u poslednjih 30 godina, priređena radničkoj klasi Crne Gore kako tokom aktivnog radnog odnosa, tako i prilikom odlaska u penzije”, kategoričan je Raković.
To je nešto što je, ocijenio je on, loše jer je kao poruka, da ovdje nema pravde za častan rad i časnog radnika, poslata svim budućim generacijama.
“1. maj je nešto čega se svako od nas starijih sjeća sa jednim pozitivnim emocijama. Tadašnja i sadašnja proslava 1. maja nije i nikada ne može biti ista. Jer ova globalizacija, tranzicija i duboke države i elite širom svijeta jednostavno nastoje da uzurpiraju građanstvo i radništvo i da ih dovedu pod svoju kontrolu. Mada je to nemoguće. Ja mislim da će se sav svijet oduprijeti tome i da udružena i organizovana radnička klasa neće dozvoliti da se tako nešto dogodi”, iskren je Raković.
Mi smo sada, konstatovao je on, došli do stadijuma gdje je radnik postao moderni rob.
“Evo, podsjetiću vas samo na jedan primjer. Mi smo, dakle, u SFRJ imali Zakon o udruženom radu, kao i Sudove udruženog rada. Oni su maksimalno štitili radnika, njegovo radno mjesto i njegova sigurna i zagarantovana primanja i zaradu. Danas imamo na stotine zakonskih rješenja o radu, a nikad obespravljenije radnike”, ocijenio je on.
Raković napominje i da sindikati, za proteklih 30 godina, nisu bili predstavnici radnika, nego saradnici vlasti koje su uništavale radničku klasu.
Ipak, optimističan je ovaj dugogodišnji borac za prava radnika, za radnčku klasu će sigurno doći bolje vrijeme, “jer mladi sve više postaju svjesni da se za sebe i svoju budućnost samo sami mogu i moraju izboriti”.
Autor: Milovan Marković
