Dok Crna Gora prvi put nakon decenija vidi realan ekonomski napredak, rast plata i penzija, dok se evropski pregovori otvaraju i zatvaraju brže nego ikad – političke strukture kojima stabilnost ne odgovara ponovo prizivaju aveti prošlosti.
Scenario nije originalan. Već ga gledamo u Republici Srpskoj, gdje Milorad Dodik podiže tenzije svaki put kada mu pozicija oslabi, i u Srbiji, gdje vlast, uprkos autokratskom modelu vladanja, opstaje zahvaljujući stalnoj proizvodnji kriza i „spoljašnjih neprijatelja“. Sada se isti recept pokušava preslikati u Crnu Goru.
Prosrpske partije iz Podgorice uporno ponavljaju mantru da su Srbi ugroženi, dok procrnogorske partije crtaju apokaliptične slike „nestanka Crne Gore“. I jedni i drugi koriste isti mehanizam – strah. To nije ideološka razlika, to je sinhronizovana akcija čiji je cilj da Crnu Goru drži u rovu, daleko od Evrope.
Sve se tempira za izbore 2027. godine. Umjesto da se građanima ponudi vizija razvoja, digitalizacije i evropskih standarda, ponovo se pumpaju nacionalne tenzije. Umjesto ekonomije – identitet. Umjesto budućnosti – prošlost.
Građani moraju da shvate: ovo nije borba za Srbe, ni za Crnogorce. Ovo je borba za privilegije onih koji bez podjela ne postoje. Oni koji danas pričaju o „ugroženima“ u stvari brane samo sebe – svoje mandate, svoje partijske kase, svoje političko preživljavanje.
Ako Crna Gora još jednom upadne u zamku koju već godinama gledamo u Beogradu i Banjoj Luci, rizikujemo da izgubimo šansu za stabilnost i evropsku budućnost. A tada će biti kasno – jer dok se mi bavimo „ugroženostima“, Evropa ide naprijed, a Crna Gora ostaje talac regionalnih igara.
PRESS
